Prošlog je tjedna Lider objavio listu 500 najboljih hrvatskih tvrtki. Nekoliko dana kasnije Jutarnji list je, u kontekstu kritike kapitalizma, vodećim ljudima hrvatskog biznisa imenovao osmoricu menadžera koji upravljaju tvrtkama Varteks, Jolly, Atlantic, Valamar, Plava laguna, Žito, Orbico i Adris. Taj izbor i ne čudi jer se sve njih u poslovnom okruženju smatra vrsnim menadžerima. Logično bi bilo očekivati da se njihove tvrtke nalaze među vodećim najboljim tvrtkama na Liderovoj listi. Međutim, Liderova lista formirana je na osnovi egzaktnih pokazatelja vidljivih u financijskim izvještajima i zorno pokazuje pravo stanje hrvatskog gospodarstva. Jako smo, jako daleko od kapitalizma i tržišnog gospodarstva.
Najbolje tvrtke su u toj listi poredane po veličini novostvorene vrijednosti koja je generalno razlika između vrijednosti svih nabava i vrijednosti svih prodaja. Vrijednost koju svaka tvrtka stvori svojim poslovanjem dijele država, radnici i vlasnici pa se zbog toga u praksi novostvorena vrijednost izračunava kao zbroj bruto troška rada i bruto dobiti, odnosno neto plaća i neto dobiti te poreza na plaće i na dobit.
Na prvih deset mjesta te liste nema niti jednog izvoznika, niti jedne industrijske tvrtke, niti jedne turističke tvrtke, niti jedne informatičke tvrtke pa čak ni trgovačke tvrtke. Naravno da nema niti jedne tvrtke od ovih koje čine “elitu” hrvatskog gospodarstva.
Ne, na prvih deset mjesta najviše je državnih tvrtki! Hrvatske šume, Hrvatske autoceste, Hrvatska pošta, dva HEP-a, HEP distribucija i HEP proizvodnja, te Ina, u kojoj je država vlasnik polovice dionica. Menadžere tih tvrtki se ne ubraja u najbolje hrvatske menadžere i ne smatra ih se elitom, ali oni postižu najbolje rezultate.
Riječ najbolje bi u ovom slučaju možda ipak trebalo staviti u navodnike. Te tvrtke najvećim dijelom nisu na tržištu, svoje poslovanje uglavnom baziraju na iskorištavanju monopolne pozicije koju im država svim silama želi obraniti usprkos prijedlozima i savjetima svih dobronamjernih. Osim dobiti koju ostvaruju zahvaljujući monopolu i zakonom određenim cijenama, iste su tvrtke i najveći poslodavci u Hrvatskoj. Dopuštanje prave konkurencije dovelo bi do snižavanja cijena za građane, ali i do potrebe za stvarnim i ozbiljnim restrukturiranjima sa snižavanjem broja zaposlenih jer bi bez toga takve tvrtke propale.
Grafički prikaz
Na ostalim mjestima među prvih deset su tri banke, Zagrebačka, Privredna i Erste te HT kao jedina tvrtka koja bi se mogla nazvati tržišnom, premda je također na oligopolnom tržištu.
U normalnim okolnostima visoka dobit banaka mogla bi ukazivati na trend snižavanja njihovih kamata i naknada, ali u svjetlu neizvjesnosti uzrokovane odlukom suda u slučaju kredita s valutnom klauzulom vjerojatnije je očekivati izuzetnu opreznost s njihove strane.
Posebno zabrinjava da niti jedna tvrtka od prvih deset nije pravi izvoznik, niti jedna od tih tvrtki nije konkurentna na stranim tržištima. Konkurentni su samo u Hrvatskoj. Izuzetak je samo Ina koja je najveći hrvatski izvoznik s gotovo 9 milijardi kuna izvoza, ali u isto vrijeme ima uvoz od 14 milijardi kuna te je ustvari uvoznik. Pravi izvoznici, Pliva, Ericsson Nikola Tesla i Podravka, smjestili su se tek između desetog i dvadesetog mjesta.
Zanimljivo je usporediti ovu listu s Forbesovom listom najvećih globalnih kompanija poredano po dobiti. Na toj listi u prvih deset je čak šest banaka, od čega čak tri iz Kine te četiri tehnološke kompanije: Apple, Samsung, Microsoft i Alphabet. Vrh liste uz banke i tehnološke kompanije čine još telekomunikacijske, naftne i automobilske kompanije. Vodeće pozicije banaka, Ine i HT-a stoga ne trebaju čuditi ni u Hrvatskoj, međutim, na Forbesovoj listi distributeri energije dolaze tek iza sedamdesetog mjesta, poštari iza sto pedesetog, a šumare ni uz najbolju volju nisam uspio pronaći.
Od 1000 tvrtki na listi najboljih čak 489 je iz Zagreba, a 66 iz Zagrebačke županije i u te je dvije županije ostvareno čak 68 posto novostvorene vrijednosti i čak 73 posto dobiti. Etatizam i centralizacija očigledno idu ruku pod ruku te je ozbiljan posao vrlo teško raditi izvan Zagreba.
Tržišno gospodarstvo kao sustav možda treba transformaciju i promjenu korporacijske kulture, ali Hrvatskom još uvijek vladaju veliki državni sustavi čak i u gospodarstvu, gdje tako ne bi trebalo biti. Pričati o stvarnom otvaranju tržišta koje pokrivaju državne tvrtke još je donekle i moguće, ali spomenuti da bi se trebali i neki drugi državni sustavi, kao što su školstvo i zdravstvo, prepustiti tržištu pravo je bogohuljenje. Sve dok je to tako tržišno gospodarstvo se u Hrvatskoj ne treba mijenjati jednostavno zato što ga nema.