OK, ne sviđa mi se kad se naš novac troši na kupnju prastarih aviona, turistička putovanja ravnatelja državnih ustanova, na kupnju socijalnog mira, povlađivanje interesnim skupinama, plaćanje viška zaposlenih u državnim i javnim službama te jedinicama lokalne samouprave. Svaka od tih tema nešto je o čemu možemo i trebamo razgovarati, ali pomagati proizvođačima duhana??? U isto vrijeme povećavati trošarine na duhanske proizvode??? Pa tko je tu lud? Ima li pilota u ovom avionu ili letimo slijepo po inerciji?
U petak smo mogli gotovo istodobno doznati da Ministarstvo financija u javnu raspravu upućuje prijedlog uredbe o trošarinama na duhan i duhanske prerađevine te da je Vlada odlučila pomoći tvrtki Agroduhan iz Slatine koja proizvodi duhan i tvrdi da u ukupnoj hrvatskoj proizvodnji duhana sudjeluje s oko 30%. Tvrtka je to koja CERP-u, Centru za restrukturiranje i prodaju, još iz predstečajne nagodbe 2014. nikako da počne vraćati 12 milijuna kuna. Zašto je onda Vlada odlučila još malo pomoći toj tvrtki? Prema Vladinu obrazloženju, zato što je Agroduhan svečano obećao da će do kraja 2021. naći privatne ulagače koji će ga dokapitalizirati i zato što bi propast te tvrtke dovela do “… iznimno negativnih posljedica za gospodarstvo RH, posebno poljoprivredni sektor, uz očekivana propadanja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i nastavak iseljavanja ruralnih naselja, koje svojim negativnim posljedicama kumulativno višestruko nadmašuju planirani iznos buduće dokapitalizacije”.
Dobar dio čitatelja sada se sigurno pita kako to da nikad nisu čuli za to važno poduzeće o kojem ovisi hrvatsko gospodarstvo i gotovo cijela poljoprivreda te je najveća brana iseljavanju iz ruralnih naselja. Ne morate se pitati jer to jednostavno nije istina. Agroduhan je 2018. imao stotinjak zaposlenih i 45 milijuna kuna prihoda. To čak nije dovoljno ni da bude najveća tvrtka u svojoj Slatini. Otamo su se dvije tvrtke probile na listu 1000 najvećih. To su Marinada na 276. mjestu sa 360 milijuna kuna prihoda i gotovo 400 zaposlenih te Drvo-trgovina na 945. mjestu s prihodom od 110 milijuna kuna i 165 zaposlenih.
Iz Vladina priopćenja neizravno se može zaključiti da je riječ o pozajmici koja će omogućiti dokapitalizaciju iz koje će se onda vratiti i ta pozajmica i originalni dug od 12 milijuna kuna. S tim planom postoje dva ozbiljna problema. Prvi je što plan uključuje da i CERP sudjeluje u dokapitalizaciji s tih 12 milijuna kuna, a drugi je da su već probali provesti dokapitalizaciju prije godinu i pol bez ikakvog uspjeha! Što se sada promijenilo da bi dokapitalizacija uspjela, iz Vladina se obrazloženja ne može pročitati. Vjerojatno zato što se ništa nije promijenilo te je zapravo riječ o usluzi stranačkom kolegi s tko zna kakvom političkom pozadinom.
Na stranu politika, ali cijela priča nema nekog poslovnog smisla. Prema zadnjim dostupnim financijskim izvješćima, Agroduhan posluje s dobiti barem posljednjih pet godina i ima više imovine nego obaveza. Ukupne obveze su oko 54 milijuna kuna, a ukupna vrijednost imovine 110 milijuna kuna. Od toga je najveći dio u zemljištu i građevinskim objektima. Za tvrtku s takvom imovinom ne bi trebalo biti problem financirati desetak milijuna kuna kod bilo koje banke ili naći investitora. Bojim se da netko ne govori istinu.
Kad slušam priču o Agroduhanu, odmah se prisjetim da moj novac jamči za 150 milijuna 3. maja i 300 milijuna Đure Đakovića. Da smo nekoliko puta otpisali dug Petrokemiji pa smo je pretprošle godine dokapitalizirali sa 450 milijuna kuna. Da smo jamčili za obveze Uljanika pa smo morali platiti više od 4 milijarde kuna. Da smo u prosincu 2016. dali Agrokoru 50 milijuna eura, a onda ga nekoliko mjeseci kasnije otjerali u stečaj. Pri tome je država bila manjinski vlasnik u Uljaniku, 3. maju i Đuri Đakoviću i nikakav u Agrokoru.
Legitimna je tema do koje se mjere javni poslovi mogu privatizirati ili na neki drugi način prepustiti tržištu. Koji se dio zdravstva, školstva, mirovina pa i policije i vojske može privatizirati? Moraju li šume i vode biti nacionalizirane? Željeznica, ceste, aerodromi, opskrba naftom, plinom, strujom, kruhom i mlijekom. Ali gledajući i ovaj primjer Agroduhana, očito je da su u Hrvatskoj takve teme daleke.
U Agroduhanu CERP drži 70% vlasništva, što praktički znači da se država osim državnih i javnih poslova bavi proizvodnjom duhana. Što i ne čudi, jer se bavi i pomorskim prijevozom (Jadroplov), tiskom (Vjesnik), proizvodnjom radijatora (Lipovica), ugostiteljstvom (Pleter, Restoran Grand), proizvodnjom košulja i cipela (Orljava, Borovo), proizvodnjom konopa (Konoplja), turizmom (Brijuni Rivijera), veletržnicom (Nacionalna veletržnica, Veletržnica Opuzen) i tako dalje.