Kad je riječ o zaštiti prirode i bioraznolikosti, dobra vijest stiže iz Nacionalnog parka “Krka”. Zahvaljujući smanjenju broja posjetitelja, uzrokovanog pandemijom bolesti COVID-19, strogo zaštićena vrsta barska kornjača (Emys orbicularis) nakon dugo godina vratila se na područje Skradinskog buka. Sigurno je utočište pronašla podno najdulje europske sedrene barijere, potvrđena je stalna prisutnost odrasle i dviju mladih jedinki.

Ta strogo zaštićena vrsta u ovom nacionalnom parku ima idealne uvjete za život i kako javljaju iz Javne ustanove NP “Krka” najbrojnija je na području srednjeg i gornjeg toka rijeke Krke, osobito uz obale pokraj manastira Krka: rit podno Carigradske drage njezino je važno stanište.

Osim smanjenog broja posjetitelja, dodatno je zabrana kupanja na Skradinskom buku smanjila pritisak na vodeni ekosustav pa je ove godine zamijećeno i polaganje jaja.

Kako pojašnjavaju u NP “Krka”, prirodna su staništa barske kornjače stajaćice i sporotekuće slatke vode bogate vegetacijom, kao što su jezera s muljevitim dnom, lokve, rijeke, kanali, poplavne šume i bočate vode. S obzirom da je hladnokrvna životinja, odgovaraju joj mirna mjesta na kojima se može sunčati, najviše panjevi i stijene.

Barska kornjača strogo je zaštićena svojta Zakonom o zaštiti prirode, Direktivom o zaštiti prirodnih staništa i divljih biljnih i životinjskih vrsta Europske unije (Direktiva o staništima) i Konvencijom o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija).

Emys orbicularis ciljna je, navode nadalje, vrsta ekološke mreže Natura 2000, područja očuvanja značajnog za vrste i stanišne tipove HR2000918 Krka i okolni plato. Naziv Emys potječe od grčke riječi „emys“ (ὲμύς), što znači „slatkovodna kornjača”.

Osim danju, barska kornjača aktivna je i noću, kada lovi i pretražuje okolinu, ali se nikad ne udaljava od vode. Hrani se pretežito beskralješnjacima, najčešće kornjašima, puževima, račićima, gujavicama i punoglavcima, rjeđe vodozemcima i manjom ribom, a najmanje vodenim biljem. Ima tvrd oklop, spljošteniji nego kod kopnene kornjače i malo širi na stražnjoj strani. Kod populacija na Mediteranu oklop je dug petnaestak centimetara. Na prednjim nogama ima pet dobro vidljivih prstiju s kandžama, a na stražnjim četiri, između kojih su plivaće kožice.

Nadalje, u opisu barske kornjače, iz Javne ustanove NP “Krka” navode kako se mužjak i ženka lako mogu raspoznati, prije svega po veličini: ženke su veće od mužjaka.

“S rastom životinje, rastu i pločice koje prekrivaju karapaks (gornji) i plastron (donji dio oklopa). One formiraju zone prirasta, s pomoću kojih se može odrediti, brojenjem prstenova, starost jedinke. Poput godova na drvetu, rastu u koncentričnim prstenovima šireći se iz jednog kuta. Rast uvelike ovisi o tome u kakvim klimatskim uvjetima kornjača živi, pa je tako zimi ili za sušnog perioda usporen. U sezoni nepovoljnoj za rast pojedini dijelovi prstenova suze se i potamne, a u povoljnoj se prošire. Drugi činioci koji utječu na brzinu rasta jesu spol, osobine staništa, tip prehrane i dostupnost hrane”, opisali su ovu strogo zaštićenu vrstu.

Također navode, kako barska kornjača za odlaganje jaja bira kopnene prostore s pjeskovitom podlogom, bogate potrebnom hranom i sigurne od predatora. Kod nje je prisutna tzv. temperaturno ovisna determinacija spola embrija: jaja inkubirana na temperaturi ispod 25 °C razvit će samo mužjake, a ona inkubirana iznad 30 °C samo ženke.

Omjer mužjaka i ženki zbog različitih uvjeta u prirodi tijekom dana i noći uglavnom bude 50:50. Barske kornjače dosežu spolnu zrelost od šeste do osme godine, kad narastu do duljine od oko 12,5 cm. Tad ih se smatra potpuno razvijenim odraslim jedinkama. Razvoj im je osjetljiv, a ovisi o ekološkim, genetskim čimbenicima, dostupnosti hrane i kvaliteti staništa.

U vijesti o povratku barske kornjače na Skradinski buk, iz Nacionalnog parka “Krka”, informiraju i kako najstariji zapis o prisutnosti barske kornjače u „Kerki“ kod „Scardone“ datira iz 1780. godine (u djelu Pietra Nutrizija Chrisogona Notizie per servire alla storia naturale della Dalmazia).

U lipnju 2021. zastupnici Europskog parlamenta usvojili su Strategiju o bioraznolikosti do 2030., tražeći obvezujuće ciljeve kako bi se zaustavili i preokrenuli trenutačni trendovi smanjenja bioraznolikosti u Europi, a i šire u svijetu.

U prikazu stanja bioraznolikosti i njezine zaštite koji je pripremila Služba Europskog parlamenta za istraživanja (EPRS) navedeno je kako procjena Europske agencije za okoliš pokazuje da samo 15 posto staništa i oko 27 posto vrsta zaštićenih zakonodavstvom EU-a ima dobar status zaštite. Procjena kopnenih, slatkovodnih i morskih ekosustava na razini cijele EU otkrila je da je stanje ekosustava u EU nepovoljno.

Novom strategijom o bioraznolikosti do 2030. koja je dio Europskog zelenog plana, Europska unija stoga postavlja nove ciljeve u ovom desetljeću. To uključuje proširenje postojeće mreže zakonski zaštićenih područja kako bi se pokrilo najmanje 30 posto kopnenog i morskog područja EU-a, te postavljanje pravno obvezujućih ciljeva EU za obnovu prirode i degradiranih ekosustava.