U dubokim vodama sjevernog Atlantika ribari sve češće uočavaju plavoperajnu tunu. Dokaz je to kako dobro osmišljeni i provedeni zakoni mogu spasiti određene vrste, pa čak i kad se radi o tako komercijalno isplativoj ribi poput tune.
"Izgledala je kao ogroman vanzemaljac koji izvire iz vode. Takve ribe obično ne viđamo u ovim prostorima. Tada sam shvatio kako to može biti samo tuna", prisjetio se ribar Ben King, kako je izgledao susret s tim morskim bićem, kraj obale engleskog Cornwalla.
Ranije klasificirana kao ugrožena, atlantska plavoperajna tuna sada je vrsta čiji opstanak, prema ažuriranom "crvenom popisu" Međunarodne unije za očuvanje prirode(IUCN), više ne zabrinjava morske ekologe.
Četiri od sedam vrsta tuna, prema IUCN-ovoj listi, oporavljaju se zahvaljujući kvalitetnom upravljanju pomorskim dobrima, kao i dosljednoj provedbi zakona protiv nezakonitog ribolova.
Iz IUCN-a poručuju da su ribolovne kvote i zaštićena područja razlog ovakvog oporavka, iako su mnoge druge morske životinje i dalje pod prijetnjom.
"Ovaj slučaj jasno dokazuje kako možemo preokrenuti stvari i kako nikad nije kasno. Čak i kad je riječ o komercijalnoj vrsti poput tune", rekao je Craig Hilton-Taylor, voditelj jedinice IUCN-ovog Crvenog popisa.
Tuna je jedna od najvrjednijih vrsta plodova mora, vrijedna oko 42 milijarde dolara godišnje, što iznosi dobar dio tržišta morskih plodova vrijednog oko 150 milijardi dolara godišnje, prema studiji Pew Charitable Trusta. Broj tuna je opao u drugoj polovici 20. stoljeća, a tek se sada počinje povećavati,nakon mjera koje su uvedene 2000. godine.
Europska unija ugovorna je stranka Međunarodne konvencije o očuvanju atlantskih tuna („Konvencija ICCAT-a”) od 1997.
Konvencijom ICCAT-a predviđa se okvir za regionalnu suradnju u području očuvanja i upravljanja tunama i tuni sličnim vrstama u Atlantskom oceanu i susjednim morima osnivanjem Međunarodne komisije za očuvanje atlantskih tuna („ICCAT”). ICCAT je ovlašten za donošenje obvezujućih preporuka za očuvanje ribarstva u svojoj nadležnosti i upravljanje njime. Ti su akti prvenstveno namijenjeni ugovornim strankama Konvencije ICCAT-a, kao što je Unija, no sadržavaju i obveze za privatne subjekte (npr. zapovjednike plovila). Cilj je zajedničke ribarstvene politike, kako je utvrđen u Uredbi (EU) br. 1380/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, osigurati iskorištavanje morskih bioloških resursa kojim se omogućuju održivi gospodarski, okolišni i društveni uvjeti.
