Rasprava o klimi može se obuhvatiti kroz tri jednostavna pitanja. Koliko je situacija hitna? Hoćemo li uspjeti riješiti problem? Tko će platiti troškove? Sam Arie, analitičar za energetska pitanja, koji je jednom radio i kao savjetnik pri Svjetskoj banci, pokušao je u analizi za Financial Times dati odgovore na tri ključna pitanja.
Čini se da je prvo pitanje riješeno posljednjim izvješćem IPCC -a i zaključkom da ćemo vjerojatno doživjeti globalno zatopljenje od 1,5 °C u roku od 20 godina, što se Pariškim sporazumom nastojalo izbjeći. Drugo pitanje trebalo bi biti riješeno ovog studenog na klimatskoj konferenciji COP26, na koju će po prvi put u povijesti stići predstavnici SAD-a, Europe i Kine, a koje su već obećale doseći nultu emisije ugljičnog dioksida. Stoga se čini, da će se fijasko konferencije 2019., na kojoj nije dogovoreno ništa važno, teško ponoviti. Što znači da nam ostaje riješiti posljednje i najteže pitanje; kako platiti zelenu tranziciju?
To više nije pitanje za energetski sektor, smatra Arie. Istraživanja sugerira da bismo, ako jednostavno preusmjerimo kapital koji i dalje ulažemo svake godine u ugljen, naftu i plin ( oko trilijun dolara) i prebacimo ga na zelene projekte (gdje smo trošili puno manje), mogli barem udvostručiti naš proračun za čistu energiju.
Ali opskrba čistom energijom nije jedino što nam treba, piše analitičar. Potrebna nam je potražnja za čistom energijom. To u konačnici znači da ćemo morati zamijeniti svu imovinu, koja je izgrađena ili radi pomoću fosilnih goriva.
- Uzmimo kao jednostavan primjer domaći hladnjak-zamrzivač. Ako radi na tipičnom izvoru napajanja, prosječni hladnjak u zrak šalje 175 kilograma emisije CO2 svake godine. Da bismo se riješili tih emisija, morali bi ga uključiti na izvor obnovljivog napajanja, što ne bi trebao biti tako veliki problem. Ono što je teže zamisliti je kako ćemo zamijeniti taj hladnjak kad se pokvari. Tada će vam trebati mnoge stvari koje još ne postoje: metali bez ugljika, plastika, guma, staklo, boje, ljepila, elektronika, rashladno sredstvo, sredstvo za pjenjenje za izolaciju... - smatra Arie.
Sve to biti će potrebno za proizvodnju, opremu i sastavljanje kroz lanac opskrbe bez ugljika. Nadalje, zaposlenici u tom lancu opskrbe morat će raditi u uredima i tvornicama s nultom emisijom ugljika. A kad novi uređaj dođe na tržište, morat ćete ga kupiti na web stranici koja nudi dostavu u ambalaži koja se može reciklirati, a trebali bi moći ponuditi i opciju recikliranja vašeg starog uređaja.
U svijetu postoji 1,5 milijardi hladnjaka koji se koriste u domaćinstvima, a godišnje se proda 200 milijuna novih. A ono što vrijedi za hladnjake, vrijedit će i za sve ostale proizvode. Oko 300 milijuna dolara dodatnih ulaganja moglo biti potrebno za ponovno oživljavanje globalnog gospodarstva sredstvima koja se mogu proizvesti, raspodijeliti, upravljati i na kraju reciklirati samo pomoću čistih izvora energije.
- Pronaći još 300 milijuna dolara tijekom 30 godina nikako ne zvuči nemoguće. No to znači da proračun treba dodatno porasti, a povećanje se mora nekako financirati. Opcije su povećanje poreza (uključujući poreze na bogatstvo) ili usvojiti ratni mentalitet i žrtvovati životni standard. Nijedna od tih opcija nije politički privlačna, što je zapravo razlog zašto financijsko pitanje ostaje bez odgovora - a klimatska kriza neriješena, zaključuje Sam Arie za Financial Times.
Europski parlament podržao je u listopadu 2020. postizanje klimatske neutralnosti do 2050. i cilj smanjenja emisija za 60 posto do 2030. u usporedbi s razinom iz 1990., što je zahtjevnije od prijedloga Komisije od 55 posto. Zastupnici su tražili Komisiju da postavi dodatni cilj za 2040. kako bi se osigurao napredak prema konačnom cilju.
Osim toga, zastupnici su pozvali sve države EU-a pojedinačno da postanu klimatski neutralne i ustrajali na tome da se nakon 2050. iz atmosfere uklanja više CO2 nego što se emitira. Uz to, sve izravne ili neizravne subvencije za fosilna goriva trebalo bi postupno ukinuti najkasnije do 2025.
