Nakon nešto više od dva mjeseca završio je "hrvatski" dio snimanja petodijelne dramske serije "Područje bez signala" u kojoj glavne uloge imaju Krešimir Mikić i Rene Bitorajac. Scenarij ovog projekta o dvojici više ili manje poduzetnih bratića koji u malom provincijskom mjestu žele pokrenuti proizvodnju i turbini nastao je prema nagrađivanom istoimenom romanu Roberta Perišića. Redatelj je Dalibor Matanić, a "Područje bez signala" snima renomirana producentska kuća Kinorama na čelu s Ankicom Jurić Tilić koja je kreatorica i producentica serije.
Kako je prošlo snimanje?
- Velik je uspjeh što smo ovaj hrvatski dio snimanja uspjeli dovesti do kraja. Preostalo nam je još u siječnju nekoliko dana snimanja u Finskoj i Tunisu, ali s ovim najvećim dijelom, koji je bio mnogo kompleksniji i teži, gotovi smo.
Rekla bih da smo završili jako zadovoljni, nadam se da će tako i ostati i da će i drugi biti zadovoljni našim rezultatom kad serija bude gotova. Roman je divan, a time je naša odgovornost veća.
Po čemu ćete pamtiti ovo snimanje?
- Mislim da ću ovo snimanje pamtiti po nevjerojatnom glumačkom ansamblu. Bio je pravi doživljaj gledati izbliza kako su oživili likove iz scenarija i svugdje napravili korak dalje. Izdvojit ću samo šest glavnih glumaca čiji likovi nose šest epizoda: Krešimir Mikić, Rene Bitorajac, Jovana Stojiljković, Tihana Lazović, Izudin Bajrović i Goran Bogdan, iako je uz njih bio još cijeli niz sjajnih glumaca koje bih trebala spomenuti.
Projekt je uvijek naporan kada se snima. Je li ovaj bio dodatno naporniji zbog epidemioloških mjera? Jeste li morali stati jer se netko razbolio ili završio u samoizolaciji?
- Bez sumnje je ovaj projekt bio mnogo naporniji zbog situacije u kojoj smo se našli, iako smo napravili sve da je izbjegnemo i povukli snimanje na ranije datume kako bismo završili prije zime, kada se predviđalo da će doći do eskalacije epidemije. No, ona se dogodila ranije i nismo imali izbora nego nastaviti u novim okolnostima.
Da, morali smo i u samoizolaciju, i prekidali smo snimanje i nosili se sa svim nevoljama koje je to donijelo, ali, srećom, nitko se nije ozbiljno razbolio i presretni smo što je tako. Jednako kao i svi danas na svojim radnim mjestima, pridržavali smo se svih mjera i radili prema preporukama HZJZ-a, ali nismo prošli bez posljedica. Srećom, one su bile lakše naravi.
Na snimanjima se uglavnom dogode svakakve situacije...
- Od zabavnijih situacija, spomenula bih da je redatelj Dalibor Matanić počeo, kada smo bili na sredini snimanja, završavati radni dan podjelom diploma radnicima dana, što se na kraju pretvorilo u male predstave kojima smo završavali svaki snimajući dan. Kako to i priliči simbolici svjetla na kraju tunela, dodjele su bile praćene svjetlosnim efektima, a svaki završetak radnog dana bio je još jedna mala pobjeda i poruka optimizma.
Ovu seriju snimali ste na puno lokacija u Hrvatskoj, bili ste gotovo poput putujuće trupe, nomada. Gdje je sve bilo "Područje bez signala"?
- Dosta smo putovali, istina. Snimali smo u Zagrebu, Zagorju, Dugoj Resi, Karlovcu, Gračacu, Ličkom Osiku, Zelenom Viru, Velikoj Gorici. A putovat ćemo, nadam se, još u Helsinki i Tunis gdje bismo trebali završiti snimanje. Da, nešto poput putujuće trupe, da ne kažemo cirkusa.
Kada krećete u postprodukciju?
- U postprodukciju smo krenuli paralelno sa snimanjem, ali sada će se i redatelj priključiti montažeru Tomislavu Pavlicu pa ćemo i u tom segmentu ući u novu fazu. Moram napomenuti da seriju radimo za HRT i da sam zadovoljna što je HRT prihvatio model koji sam ponudila, a to je da je proizvedemo kao europsku koprodukciju. Imamo partnere u Sloveniji, Finskoj i Srbiji i nadamo se da ćemo je plasirati na šire tržište jednom kad bude gotova.
To nam je ambicija, a uspjeli smo osigurati potporu za proizvodnju nadnacionalnog fonda Kreativne Europe, što još nije uspjelo niti jednoj hrvatskoj seriji. I to će nam sigurno pomoći da dosegnemo širu distribuciju.
Diplomirali ste komparativnu književnost i francuski jezik. Kako ste se uopće našli u svijetu produkcije?
- Dok sam studirala, počela sam raditi studentski posao u slavnoj "Kviskoteci" i tamo upoznala neke buduće kolege koji su mi ponudili nove studentske poslove u Dramskom programu televizije. Onda sam korak po korak dobivala sve ozbiljnije i sve odgovornije poslove, čak sam relativno brzo producirala svoj prvi televizijski film, mislim da sam imala samo 27 godina. Svidio mi se posao, sviđao mi se proces stvaranja, jednostavno sam ostala u tome.
Prije godinu dana na velikoj svečanosti Europske filmske akademije u Berlinu primili ste uglednu nagradu EURIMAGES, koja se dodjeljuje producentima kao priznanje za promicanje koprodukcijske suradnje i međunarodne razmjene. Kako ste doživjeli to priznanje?
- Zbog posebno stresne 2020. sada mi se čini kao da je to bilo prije pet godina, a zapravo je bilo prošlog prosinca. Činjenica da sam dobila tu nagradu i cijela ta ceremonija još su mi uvijek u kategoriji veličanstvenog, baš sam sretna što sam je dobila, nema bolje riječi za to. Drago mi je što su me na dodjelu pratile kćeri, a žao mi je što nisam uspjela nagovoriti muža da uđe u avion i da i on bude s nama tamo jer mi je cijela moja obitelj, i uža i šira, uvijek bila najčvršća podrška u svemu što radim pa mi je zato bilo drago imati ih uz sebe kad sam primila priznanje.
Cijeli taj događaj mi je još uvijek snolik. Moram reći da sam presretna što je ove godine Goran Bogdan nominiran za nagradu EFA-e, to je zaista golemo priznanje za njegov rad. Izdvojen je kao jedan od šest najboljih europskih glumaca u 2020., i to je stvarno vrijedno poštovanja jer je konkurencija golema.