Nakon pet godina svjetski proslavljeni violončelist Luka Šulić vraća se u Zagreb. U Koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" održat će 7. listopada koncert koji je dio njegove svjetske turneje "Life Tour" i sebi ispuniti veliku želju - predstaviti publici svoju autorsku glazbu. Skladanje je ono, kako nam objašnjava 38-godišnji Šulić, što je dugo tinjalo u njemu i što je ostvario kada je prošle godine objavio svoj autorski prvijenac - album "Life".
Pjesme koje obožava
- Pola koncerta činit će moj album koji će zagrebačka publika moći premijerno čuti uživo, a pola klasika koju sviram uvijek, uz poneke obrade koje sam sam napravio. Bit će tu Queen, bit će pjesme koje obožavam, ali aranžirane za glazbenike koji me prate, a to je gudački kvartet ACS iz Austrije te pijanist iz Italije. To je moj novi bend, ali to je i novi Luka, novi život - otkriva Šulić najavljujući predivnu večer punu emocija, glazbe i prvenstveno njegove - duše.
Čini se da je ovim potezom glazbenik koji je svjetsku slavu stekao još 2011. s 2Cellos napokon došao na svoje. Da radi točno ono što želi i voli i da je dovoljno sazrio da u note pretoči svoju najdublju intimu.
Komotan u svojoj koži
- Smatram da je najviši mogući oblik izražavanja kad stvoriš nešto svoje. Napokon će publika vidjeti Luku u najčišćem obliku. Osjećam se potpuno komotno u svojoj koži i uživam u svakoj sekundi na sceni. Muzičari su fenomenalni, vrhunski, a inače treba znati da je gudački kvartet u klasičnoj glazbi najzahtjevnija disciplina komornog muziciranja. Bit će to koncert na vrlo visokoj razini, a moj cilj je perfekcija, predivna glazba, moje kompozicije i obrade pjesama koje volim - nadovezuje se Šulić. Turneju su započeli u Ljubljani, pa su uslijedili London, Pariz, Barcelona, Milano. Sada ih nakon pauze čekaju Malezija, Singapur, Tajvan i Kina, da bi potom na red stigao Zagreb i Lisinski. Album nosi ime "Life" odnosno "Život", pa ga pitamo što mu je bila inspiracija.
- Kad sam pisao naslove pjesama, shvatio sam da ih povezuje život, pa jedna skladba nosi baš ime ‘Life‘. To je moja percepcija života; usponi, padovi, radost, tuga, veselje. Život je jedna simfonija puna svega, a ista je takva i moja glazba. Album se zove ‘Life‘ jer upravo to i predstavlja - objašnjava. Najosobnija skladba na albumu za njega je "Phoenix", koja predstavlja preporod, i umjetnički i životni.
Četvero djece
- Nakon završetka 2Cellos, trebao sam krenuti novim putem. Da posve budem jasan, ja na 2Cellos gledam kao na blagoslov i nevjerojatno iskustvo. Sve što smo postigli dalo mi je hrabrost, kao i mogućnost da krenem solo. ‘Phoenix‘ simbolizira taj novi početak. Tu je i ‘Life‘, u kojem kroz melodiju izražavam život s melankolijom i tugom, ali i s radošću i nadom. ‘Blue Heart‘ je moja ljubav prema moru. Tata mi je iz Dubrovnika, mama iz Izole, a ja sam rođen u Mariboru i cijeli život čeznem za morem - odgovara Šulić.
U Zagrebu je posljednji put nastupio samostalno kada je predstavljao svoj prvi album ‘Četiri godišnja doba‘ od Vivaldija. Dvije godine kasnije 2Cellos odradio je svoju oproštajnu turneju u sklopu koje je bio i koncert u glavnom gradu Hrvatske, a potom se potpuno posvetio kompoziciji i radu na sebi.
- Pored toga, kod kuće su došle i velike obaveze, četvero djece. A ovo nije utrka na sto metara, nego maraton. Idem polako, nigdje mi se ne žuri. Nakon intenzivnih 15 godina s 2Cellos, sada mogu mirno raditi ono što želim, bez pritiska. Istina, i dalje imam puno nastupa, ali to nije ni blizu onog intenziteta od prije - uzvraća. Razgovor prirodno vodi na pitanja koja se njemu i Stjepanu Hauseru najčešće postavljaju - zašto se raspao 2Cellos na vrhuncu slave i postoji li mogućnost da se ponovno okupe?
Prošli mukotrpan put
- Došlo je do zasićenja. Mislim da smo postigli apsolutni maksimum, od obrada do svjetskih turneja. Jako sam ponosan na sve što smo ostvarili i zahvalan na tom iskustvu. Pored toga, inspirirali smo mnoge mlade da krenu svirati, što je velika stvar. Što se tiče ponovnog okupljanja 2Cellos, sada to nema smisla jer obojica imamo svoje projekte i dobro nam ide. Možda za deset godina, tko zna - odgovara.
Iz perspektive nekoga sa strane, uspjeh im je došao preko noći, no to naravno nije tako. Obojica su svirala od malih nogu, prošla natjecanja, škole, akademije... Bio je to mukotrpan put na kojem morate odbaciti druge stvari koje vas zanimaju i koje volite (u Lukinu slučaju to je bio vaterpolo koji mu je išao sjajno - bio je član slovenske reprezentacije do 13. godine) i posvetiti se samo jednom. I onda eventualno uspijete. A njih dvojica su uspjela iznad svih očekivanja kada su objavili svoju obradu "Smooth Criminal" Michaela Jacksona. Hauseru je bilo samo 24, a Šuliću 23 godine kada su praktički katapultirani iz potpune anonimnosti u planetarnu popularnost. Luka, koji je uvijek djelovao samozatajnije, introvertiranije, skromno kaže kako se na tu iznenadnu pažnju javnosti i gubitak privatnosti navikneš, jer nema ti druge.
- Stjepan je ekstrovert, šarmer koji voli pažnju, a ja sam bio suprotnost. Upravo zato smo tako dobro i funkcionirali, ravnoteža je bila savršena. No, pored toga, obojica smo radnici i zato nismo ostali samo YouTube senzacija, nego globalni bend koji je punio arene. Tih 12,13 godina bilo je kao san, kao neki drugi život. Tempo nam je bio sulud, ali ja sam od djetinjstva navikao na takav ritam. Čelo od pete godine, natjecanja, škole, pa onda 2Cellos, turneje, djeca... Sve jedno za drugim. Nekad se i sam čudim kako sam sve izdržao. Ali bez obitelji i djece ništa ne bi imalo smisla, oni su moje sidro - ističe glazbenik. S Tamarom Zagoranski vjenčao se 2017. a par danas ima četvero djece, što bi se ono reklo, jedno drugome do uha. Najstariji Val će osam godina, Hana ima šest, Leo četiri, a Rosa će dvije. I ne, nisu planirali toliki broj djece.
Iz skromne obitelji
- Kad smo gradili kuću, napravili smo dvije dječje sobe, a još nismo imali ni jedno dijete. Rekao sam ženi: ‘Tamara, moramo napuniti tu kuću‘. Iskreno, dolazim iz skromne obitelji, s bratom i sestrom dijelio sam sobu i bilo mi je nezamislivo da nam sada one zjape prazne. I eto, napunili smo ih toliko da moramo razmišljati o dogradnji kuće. Peto? Mislim da to više ni psihički ni fizički ne bismo izdržali - uz smijeh će Luka. Djeca idu u vrtić i školu, babysittericu nemaju, pa im logistika zvana baka servis znači sve na svijetu. Dok je kod kuće, Šulić sve podređuje djeci, pa i vrijeme kada sklada. Od prvog je dana vrlo angažirani otac.
- Svako dijete je karakter za sebe. Netko ima moj karakter, ali mamine afinitete, ili obrnuto. Nevjerojatno je gledati te kombinacije. Ono što sam primijetio jest da svi imaju sluha. Val je krenuo malo s gitarom, ali njega više zanima teatar, gluma. Smisli svoje predstave kod kuće, piše scenarije, stvara priče. Pa zašto bih ga tjerao da vježba instrument svaki dan kad vidim da izgara za nešto drugo? Hana, recimo, sama sjedne za klavir i počne nešto prčkati. Nju ću sigurno upisati u glazbenu školu, na klavir, makar da nauči note i osnove, pa će sama odlučiti želi li dalje - objašnjava Šulić. No, izuzetno mu je važno da njegova djeca budu i u sportu, da u njih usadi zdravi način života. On i dalje igra vaterpolo amaterski preko ljeta, nekad je igrao i divlju ligu u Dubrovniku, a sada se na Hvaru povezao s klubom u Starom Gradu pa nekad odigra koju utakmicu, čisto za dušu. Zadnjih par godina trenira brazilski džiju džicu.
- Sad sam stao jer imam puno koncerata i moram čuvati prste. Ne mogu si priuštiti ozljedu. Bio sam čak i na turnirima, što je odličan ispušni ventil. Ali nedavno sam si iščašio mali prst na nozi i pomislio: ‘Što da je to bila ruka?‘. A već su kupljene avionske karte za cijelu ekipu za Aziju, potrošene su tisuće eura. Da sam ozlijedio ruku, sve bi palo u vodu. Bilo bi to neodgovorno od mene - zaključuje Šulić. Iz svake njegove rečenice progovara ogromna predanost obitelji i glazbi. Te su mu vrijednosti još u djetinjstvu usađene, baš kao što je njegov tata Božo, i sam violončelist, prenio na njega ljubav prema čelu. Otac mu je poklonio i svoje čelo na kojem Luka i dalje nastupa, taj predivni drveni, akustični instrument od maslinova drva iz 1865. godine koji je njegov tata je dobio na poklon od profesora iz Češke.
- Moja deset godina mlađa sestra također je glazbenica. Violinistica je i postala je koncertni majstor Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Super svira i jako sam ponosan na nju. Brat je tri godine stariji, on nije glazbenik, ali je radio hip hop produkciju. Danas vodi firmu za marketing i oglašavanje. A kako je izgledalo naše odrastanje? Jako zanimljivo. Ja bih u jednoj sobi vježbao čelo, brat bi radio beatove, a sestra svirala violinu. Bilo je bučno, pa se brat rano odselio, još u srednjoj školi, jer nije mogao slušati nas dvoje - uz smijeh će Šulić. Nisu ni svi susjedi bili oduševljeni malim ansamblom u nastajanju.
Mora se trenirati
- Susjedi su roditeljima znali reći: ‘Kako izdržite da sviraju cijeli dan?‘, a tata bi odgovorio: ‘Bolje da sviraju nego da dilaju drogu‘. I stvarno je bilo tako, jer naš je kvart tih godina bio pun dilera - otkriva. Kad sve to slušate, jasno vam je zašto mu je toliko fokus na obitelji i glazbi. I disciplini. Ako ima slobodnog vremena, što uz posao i četvero djece nije često, puno mu više znači otići na trening ili na brdo nego sjediti i popiti pivo.
- Svijet klasične glazbe je jako težak; doći do kruha iziskuje puno truda i rada od pete godine, natjecanja, vježbanja. Ništa nije došlo preko noći, sve je rezultat mukotrpnog rada. Isto je i u sportu. Da bi, primjerice, uspio u nogometu, moraš trenirati od djetinjstva. I opet samo rijetki uspiju... - zaključio je Šulić na kraju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....