Lindu Begonju, Grušenjku u ‘Braći Karamazovima‘, Nives Ivanković, Kaloniku u ‘LizistRATi‘, i Doris Šarić Kukuljicu kao Christine u predstavi ‘Svjetlo pada‘ publika je odabrala kao finalistice Zlatnog Studija u kategoriji najbolje kazališne glumice.
Sve tri su počašćene zbog nominacije, a Linda Begonja ističe kako je gluma ‘subjektivna kategorija u očima promatrača, neuhvatljiva ljepota u očima promatrača, u ovom slučaju i stručnog žirija, te publike koja glasa‘.
"Razveseli me svaki put kad netko na taj način obrati pažnju na moj rad. Što se tiče pobjede, ne treba gajiti neka velika očekivanja. Sve glumice u finalu su moje drage kolegice, ne mogu ih doživjeti kao konkurenciju", kaže nam Doris Šarić Kukuljica, s kojom se i druge glumice slažu.
Glasajte za finaliste u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Aplauz i zadovoljstvo publike je na kraju ipak najvažnije, a toga su sve tri svjesne još od svojih karijernih početaka, o kojima su ovom prigodom s nama razgovarale.
Dubrovkinja Doris Šarić Kukuljica prisjetila se svojeg prvog velikog angažmana odmah nakon diplome na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1982. godine.
Diplomirala je 29. lipnja, a već je 1. kolovoza dobila angažman u Kazalištu Marina Držića. S prijateljem Davorom Mojašem je razmišljala što bi mogli raditi, a u potrazi za tekstovima tražili su pomoć Luka Paljetka. Tako je nastao tekst monodrame ‘Slučaj Lorne O.‘ koji je izvela na Dubrovačkim ljetnim igrama te godine. 75 minuta bila je sama na pozornici.
"Imala sam želju što prije zaigrati. To je bio jedan od većih izazova u toj mojoj nezreloj glumačkoj dobi. Nisam ga bila ni svjesna do premijere. Kad sam iza zastora vidjela pun teatar doživjela sam ogromno uzbuđenje, tresla me trema, pomislila sam ‘hoću li uopće išta moći odglumiti?‘. To su te situacije koje, ako vas ne blokiraju, daju svu koncentraciju. Hrabro sam iznijela sve i to mi je bio prvi dokaz da mogu više nego što sam mislila. Bila sam toliko zahvalna na pljesku", priča Doris i dodaje da je bilo divno i neopterećeno raditi s Davorom kao redateljem.
Nakon tog iskustva, kaže, postala je svjesnija izazova i težine glumačkog zadatka, a kao najvažnije razdoblje glumačkog sazrijevanja ističe angažman nakon završene Akademije u Kazalištu Marina Držića gdje je skupila važne ‘utakmice u nogama‘.
Prva uloga Linde Begonje dogodila se 1994. godine, dok je još bila studentica 3. godine glume na ADU u Zagrebu. Bila je to parafraza uloge Ofelije, odnosno Omelije, ‘Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja‘, Ive Brešana, u režiji Mustafe Nadarevića.
"Igrala sam je u alternaciji s mojom dragom prijateljicom i kolegicom Katarinom Bistrović Darvaš. Na hodnicima i ispitima ADU primijetio nas je Mustafa i pozvao obje da sudjelujemo u stvaranju predstave. Mi smo obje rekle: da!", prisjeća se.
Hamlet, odnosno Joco, bio je također tadašnji student glume Goran Višnjić, i to par mjeseci nakon što je debitirao i kao Hamlet na Dubrovačkim ljetnim igrama. Kasnije zbog američke karijere njegovu je ulogu preuzeo Vedran Mlikota.
Ostatak ekipe činili su Vlasta Knezović koja je u Violićevoj istoimenoj kultnoj predstavi 1972. (kad se Linda rodila), na sceni ITD-a igrala Ofeliju, a u verziji 1994. Gertrudu, odnosno Majkaču, u alternaciji s Verom Zimom.
Predstava je igrala oko 300 puta u produkciji Satiričkog kazališta Kerempuh, čija je Linda članica ansambla i postala par godina kasnije.
"Bila je to važna predstava, u drugom društveno-političkom kontekstu, rekla bih, možda i isto toliko važna kao ona 1972. Bavila se primitivizmom 90-ih, što je za vrijeme nacionalnih velikih nemira, još uvijek aktualnog Domovinskog rata, tabu tema, političke cenzure, bilo, u stvari, vrlo hrabro. Kao uostalom i sama drama Ive Brešana, koja nikad nije izgubila na oštrini i može se primijeniti na sve društvene sisteme koje živimo", kaže Linda, koja ima puno anegdota vezanih za tu predstavu, i lijepih i duhovitih i tužnih.
Jedna od uznemirujućih i za nju važnih dogodila se na turneji predstave Kanada/ SAD, 2001. godine. Trebala je s ansamblom letjeti iz Montreala za San Francisco, te potom za New York, gdje su bile dogovorene izvedbe predstava.
"U trenutku polijetanja aviona iz Montreala prema San Franciscu 11. rujna 2001. dogodio se napad na Twinse, kompletna daljna turneja je otkazana, a mi smo ostali zatočeni u Kanadi, u Torontu sljedeća tri tjedna jer se iz zemlje nije moglo slobodno izaći. Ja sam tada duboko promišljala o inozemnoj karijeri, nudila mi se prilika da ostanem u Torontu, dobijem agenta i nastavim život tamo, no taj nemili događaj toliko me pogodio i poljuljao, da sam u nepunih nekoliko dana donijela odluku da to ipak ne učinim", prisjeća se glumica.
Nives Ivanković na drugoj godini Akademije dobila je malu ulogu u predstavi ‘Šjor Bartulovi snovi‘ u režiji Vanče Kljakovića. No, nikada je neće zaboraviti.
"Da me sad pitate za neke predstave prije deset godina, ne bih se svega sjetila, ali ove se sjećam svakog detalja. Mog tatu je glumio Boris Dvornik kojeg sam gledala tada na naslovnicama. Pamtim svoj osjećaj sreće, ponosa što glumim s Dvornikom. On je tada postao i moj teatarski otac", kaže nam i dodaje da je od legende dobila puno savjeta, a pomagao joj je i oko treme.
"Jedino budale nemaju tremu, odgovorni ljudi je imaju uvijek", govorio joj je.
"On me uvijek gledao u oči. Imao je posebne prodorno plave oči, s takvom toplinom. Gluma je kolektivan čin. Trebaš pogledati u zjenicu oka svog partnera, a Boris je to znao", kaže Nives.
