Kad mu kažete da je njegov lik u seriji “Šutnja”, inspektor Vladimir Kovač, jedan od najupečatljivijih u posljednjih tko zna koliko godina na našim televizijama, Darko Milas (63) pristojno zahvaljuje, ali i dodaje: “Ima tu puno upečatljivo iznesenih likova.”
Ovaj glumac, stalni član ansambla zagrebačkog kazališta Gavella, u toj seriji Dalibora Matanića utjelovio je lik policajca kakvog dosad nismo imali priliku vidjeti kod nas. Na primjedbu da je publici donio hrvatskog Luthera (policajca iz fenomenalne istoimene britanske serije kojeg je maestralno odigrao Idris Elba), Milas komentira kako mu se usporedba sviđa te da je Elbi uloga Luthera zasigurno najbolja u karijeri. Iako se radi o drugom kontekstu, oba su glumca vješto prikazala muškarce izmučene unutarnjim demonima, ispravna ljudska bića koja beskompromisno teže pravdi.
A prvi put u svojoj bogatoj karijeri Milas je imao priliku igrati lik s prave strane zakona. Dosad je u ovakvim projektima uglavnom bio kriminalac.
- Pročitao sam sva tri romana Drage Hedla na kojima se temelji serija. Kad su mi rekli da sam idealan za ulogu inspektora, već sam imao neku sliku u glavi. Ruku na srce, nisam se previše napinjao da stvorim taj lik jer sve mi je to bilo blisko. Sve je bilo tu negdje, samo je trebalo sve osvijestiti, iščupati iz sebe. U njemu sam prepoznao neke stvari koje sam i sam proživio - govori Milas o svojem Kovaču i hvali sve ljude koji su radili na seriji od kolega do redatelja.
- Jako sam zahvalan Dadi Mataniću. On je poseban redatelj, čvrsto drži konce u rukama, ali i voli svoje glumce, bez obzira na godine, svjetonazor, razlike - kaže Milas i dodaje kako bi se za redatelja moralo naći neko mjesto na Akademiji jer zaslužuje i treba biti predavač.
- Ima jednu finu pedagošku crtu, a s druge strane u radu s njim ima i zezancije, sarkazma, ali sve onako fino, ljudski.
‘Unutarnji paor’
Drago mu je što je u “Šutnji” uloge dobilo mnogo mladih glumaca s područja Slavonije jer “nisu izraubani, izvrsni su, nema falša”. Darka Milasa rijetko se može vidjeti u medijima. Nema profile na društvenim mrežama, računalo rijetko uključuje. No, to ne znači da je usamljenik i mrzovoljan tip. Naprotiv, nagrađivani glumac, koji iza sebe ima mnoštvo uloga u svim glumačkim medijima, duhovit je i zanimljiv sugovornik.
Milas je rođen u Vukovaru, u razgovoru često spominje “unutarnjeg paora” s granice Slavonije i Srijema i ljubav prema rodnom kraju, prema zemlji, prirodi, govori o svojem odrastanju, vrijednim ljudima naviklima na težak rad, svemu onome što ga je oblikovalo.
- Rođen sam pored šume, odrastao na periferiji. Ljudi su držali konje i krave. Od djetinjstva sam naučio primjećivati mijene godišnjih doba, biti u nekom skladu s okolišem i tome težim cijeli svoj život - govori.
- Rat je napravio svašta u našim slavonskim glavama. U mojoj obitelji svi smo ostali živi iako je bilo svega, od prognaništva, logora, gelera... Tata je umro lani, mama i dalje živi u Vukovaru. Zato stalno trčimo dolje brat i ja, vikendima - govori glumac pa dodaje kako njegova 90-godišnja majka još uvijek obrađuje vrt.
- Pomaže joj jedna gospođa koja je s njom nekoliko sati dnevno. Nonstop nešto radi. I to je sreća. Bistra je i veliki borac. Njezin svijet je uvijek bio kuća, okućnica, obitelj.
Zaradio podočnjake
Uz majku i oca, stolara zlatnih ruku, Darko je naučio i ne bojati se posla.
- Mama je radila za Borovo, ali od kuće jer je radila mokasine koje su se izrađivale ručno i prodavale u trgovinama širom Europe. Brat i ja bismo došli iz škole, napisali zadaću i onda joj pomagali. Bio je to precizan, pipav posao, sve je moralo biti apsolutno savršeno, u milimetar sašiveno. Imam na rukama i danas neke ožiljke iz tog vremena - objašnjava Milas.
- Da, patili smo se, ali vrlo rano naučili poštovati ljudski rad, ljude koji rade svojim rukama. Radio sam svašta otkako znam za sebe i uvijek imao nešto novca u džepu. U srednjoj školi kopao sam kanale. Tijekom studija dvije godine sam raznosio Glas Slavonije, noću. Nosio sam u 24 ulice, 260 primjeraka, po svim uvjetima, bila kiša ili snijeg... Tada sam, valjda, zaradio ove podočnjake.
Prepričava kako je izgledao jedan njegov dan za vrijeme studija u Osijeku, gdje je studirao književnost na Pedagoškoj akademiji i glumu na izdvojenom studiju zagrebačke Akademije dramske umjetnosti.
- Podijelio bih novine do četiri ujutro, odspavao do osam pa otišao na predavanja na Pedagošku akademiju. Zatim bih pobjegao u kazalište na glumačka predavanja. Onda bih nešto pojeo pa opet u kazalište. I onda sve ispočetka - objašnjava i dodaje: - Dođe ljeto, moja generacija ide na Dubrovačke ljetne igre statirati, a ja idem kopati kanale. Još nađem dvojicu studenata da raznose novine umjesto mene, jer više sam zarađivao na ‘lupanju ćuprija’ i kopanju kanala.
Njegov put do glume i stalnog angažmana u Gavelli bio je sve samo ne pravocrtan.
- Moja je baka govorila kako sam vragu iz torbe ispao. Kad sam bio stvarno mali klinac, ljeti bi me odveli u Hercegovinu kod familije. Nije bilo televizije, a ja sam se uvijek zafrkavao, sprdao se sa svime i svačim, izvodio gluposti, glumio za rođake, zabavljao ih. Zatim sam se navukao na knjige, i to je bilo to, nisam mogao prestati čitati. U jednom trenutku doslovno su mi branili čitanje jer nisam spavao, nego s baterijom pod pokrivačem do jutra buljio u knjige - prisjeća se glumac.
Zov velegrada
Kada je došlo vrijeme za upis u srednju školu, Darko se želio upisati u gimnaziju. No, njegovu ocu to se nije svidjelo. Htio je da sin ima neku konkretnu struku.
- Želio sam ići s društvom na more i rekli su, nema problema, tata će te upisati. I, da, upisao me u građevinsku školu. Mjesec dana nisam s njim razgovarao od muke - govori Milas.
- Uspio sam ipak dogovoriti da se nakon drugog razreda prebacim u gimnaziju, no tada se u Osijeku otvorio novi građevinski smjer, vodogradnja. Morao sam birati, hoću li u gimnaziju u Vukovar ili u Osijek koji je za nas bio metropola, čudo. Taj zov velegrada je bio jači. Milas je, gotovo sigurno, jedini glumac u Hrvatskoj koji bi mogao izgraditi most.
Naime, za maturalni rad napravio je projekt mosta dugog 150 metara i dobio “plus četiri”. Ipak, sebe nije zamišljao kao graditelja mostova pa je otišao na prijemni na Pedagošku akademiju.
- Doma sam lagao da sam upisao građevinu. E, mislim da su tu počeli prvi znaci moje ćelavosti, od tog stresa, jer nitko u familiji nije ćelav - smije se i opisuje kako je na dan upisa otac odlučio otići s njim u Osijek.
- Kad je shvatio da sam upisao književnost, samo je uzdahnuo, okrenuo se na peti i otišao. Sada se on ljutio mjesec dana. A kada sam na trećoj godini upisao i glumu, samo je prokomentirao: “Nikad od tebe čovika”.
Rano je, kaže, počeo igrati predstave, imao je puno prilika raditi u Osijeku, što je savršeno za mlade glumce. Priznaje da je na početku imao problema jer je bio previše prizemljen.
- A zapravo sam prvi u generaciji dobio neku nagradu, za ulogu Joce Škokića u ‘Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj’. Puno sam radio i onda sam dobio poziv za Gavellu - kaže glumac koji nikad nije zatvorio vrata za povratak svoju Slavoniju. U zagrebačko je kazalište došao na početku Domovinskog rata i strašnog stradanja njegova rodnog grada. Obitelj je bila u progonstvu, bilo je mnogo šokova i stresa, no držali su se zajedno. Cijelo vrijeme radio je i gostujuće uloge u teško oštećenom HNK Osijek. U tom kazalištu će poslije biti i ravnatelj.
- Gotovo osam godina proveo sam na putu na relaciji Zagreb - Osijek. Odškolovao sam generaciju glumaca među kojima su recimo Sandra Lončarić, Krešo Mikić, pokojni Saša Anočić, Hrvoje Barišić, Nela Kocsis, Mario Rade... Bio sam i ravnatelj i igrao kada sam mogao. I držao obitelj na okupu. Mislim da mi je ona gotovo životinjska kondicija koju sam stekao od malih nogu pomogla da sve to izdržim. Danas nisam siguran da bih to mogao ponoviti.
Vikinška igra
S njegovim rodnim krajem povezana je i priča koja traje već 18 godina jer Milas toliko radi otvaranje poznate folklorne manifestacije Đakovačkih vezova. U suradnji s Mirkom Ćurićem, profesorom hrvatskog jezika i književnikom, svake godine priređuje predstave koje se izvode na otvorenju.
- Đakovo i Đakovština su iznimno zanimljivi. Ima tu mnogo priča, ljudi, velikana i umjetnika koji su povezani s njim, puno je legendi i povjestica. Tako sam došao na ideju da okvir otvaranja Vezova bude igrokaz, scenska slika prekidana folklornim glazbenim brojevima . Uz to što s Gavellinim ansamblom, koji čeka povratak u svoj prostor u Frankopanskoj ulici, izvodi predstave po cijeloj Hrvatskoj, ima i jedan autorski projekt.
- S Borisom Svrtanom radim Halatafl, Vukove i ovce. To je, inače, stara vikinška igra u kojoj vuk mora pojesti ovcu jer ako je ne pojede, gubi sve. Imamo dva lika, direktora i tajkuna kojem se svijet raspada iako tako ne izgleda na prvu i razvojačenog branitelja koji mu upada u kuću i na stol stavlja pakleni stroj. Mi to zovemo socijalnom tragikomedijom. Radimo to za sebe, polako, ne žurimo. Vidjet ćemo što će biti, možda predstavu izvedemo na maloj sceni Gavelle jednom.
Tv publici Darko Milas dobro je poznat i iz serija “Loza”, “Novine”, “Minus i plus”, a onoj koja prati naše “sapunice” po liku dr. Domića, liječnika kojeg je glumio u dvije serije - “Dolina sunca” i “Sve će biti dobro”.
- Od samog početka karijere sam uz kazalište igrao u serijama i filmovima, bio sam u raznim dramama nekadašnje TV Zagreb, sinkronizirao, snimio sam i nekoliko radiodrama. Malo je praznog hoda u mojoj karijeri. I, da, odbio sam neke stvari, pa sam se možda nekom i zamjerio. Trudio sam se uvijek da posao obavim zanatlijski, nikad si nisam utvarao da sam neki veliki umjetnik. Dođem na te daske, napravim posao i, kada je gotovo, taj svijet prestaje, zatvorim kapiju. Našao sam balans. Je li on pravi? Za mene jest. Nisam mizantrop, ali mi je tako lakše - objašnjava Milas svoj bijeg od reflektora izvan posla.
Petogodišnja unuka
Sa suprugom je još od fakultetskih dana, ima dvoje odrasle djece i unuku koja je upravo napunila pet godina.
- Rano sam se oženio. Suprugu sam upoznao u Osijeku, studirala je njemački i engleski jezik i književnost. Iza nas je već 40 godina braka i još me podnosi - kaže i opet se vraća na Slavoniju, Srijem, prirodu kojom je očaran i bez koje ne može ni u Zagrebu.
- Meni treba ‘uzemljenje’. Imam voćke, povrće, cvijeće. Sram me i pokazati ruke, moram biti u izravnom dodiru sa zemljom - kaže glumac.
Prva sezona “Šutnje” završila je tako da ne znamo je li inspektor Kovač mrtav. Nova sezona trebala bi se snimati ove jeseni.