Sve je bilo posebno emotivno. Osim rezultata koji je najveći u povijesti hrvatskog nogometa, najviše su mi se tijekom proteklog Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji urezale u pamćenje emocije u trenucima dok nam je prolaz ovisio o penalima. To je nešto što se teško može opisati riječima: derao sam se, smijao i plakao u isto vrijeme.
Ti su trenuci pokazali kakvu atmosferu imamo u reprezentaciji i da smo kao obitelj, govori Dominik Livaković (23), rezervni vratar hrvatske nogometne reprezentacije i vratar Nogometnog kluba Dinamo, koji se nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji i fešta u Zagrebu i Zadru uputio na odmor u Dubrovnik s djevojkom Helenom, a sad je na povratku u klupski dres.
Savjeti od Subašića
Zadraninu koji je u reprezentativnim nogometnim selekcijama od petnaeste godine, a prije Dinama bio je igrač nogometnih klubova Zadar i Zagreb, trebalo je, kaže, nekoliko dana da se sve slegne pa da shvati koliko srebro na SP-u znači narodu i kakav je to uspjeh.
Sva tri golmana reprezentacije su Dalmatinci, pola igrača među “vatrenima” su južnjaci.
- Nisam o tome konkretno razmišljao, no možda ima nešto u tome, u tom našem temperamentu. Moj Zadranin Danijel Subašić za mene je oduvijek među najboljim golmanima na svijetu i često sam u karijeri tražio savjet od njega. Danas mi Suba govori da je najvažnije za golmana biti smiren i da na golu slušam sebe i svoj instinkt.
Uzori među golmanima su mi, osim Subašića, španjolski golman David De Gea, a dok sam bio dječak, osoba zbog koje sam stao na gol bio je španjolski golman Iker Casillas. Kad je riječ o nehrvatskim golmanima i osobnim susretima s njima, jednom sam prilikom imao čast upoznati talijanskog vratara Gianluigija Buffona, ali nismo imali previše prilike pričati o nogometu - kaže Dominik Livaković čije su misli trenutačno usmjerene isključivo prema Dinamu.
- Istina je da postoje neko zanimanje i ponude iz inozemstva, ali zasad ništa konkretno. Iskreno, nemam ništa protiv ostanka u Maksimiru. Djevojka Helena, pritom, dobro reagira na mogućnost odlaska u inozemstvo. Puno pričamo i svjesna je kakav je život profesionalnog sportaša i da je sve moguće. Ako dođe do toga da moram napustiti Zagreb, siguran sam da ćemo uspjeti uskladiti obaveze s obzirom na to da Helena još uvijek studira - nastavlja Livaković.
Najteže na Poljudu
Navijači Dinama kažu kako je njegova velika vrijednost da je najbolji kad je najgore, a najgore je uglavnom na Poljudu.
- Iskreno, volim igrati velike utakmice, taj adrenalin i atmosferu koja se osjeća u zraku. Tada imam najveću koncentraciju - otkriva.
Djed velika potpora
Vjeruje li da će Dinamo, na valu uspjeha hrvatskog nogometa, dočekati iduće proljeće u Europi?
- Teško mi je o tome govoriti jer se puno stvari mora posložiti, baš kao što se posložilo u Rusiji. Vjerujem u Dinamo, u naše zajedništvo i kvalitetu i malo sreće - kaže.
Moderni golmani danas su kao tigrovi u odnosu na vratare prije 20 ili 30 godina. A Dominik Livaković vrlo je rano shvatio gdje mu je mjesto na stadionu.
- Nisam kao neki igrao u polju pa tek onda zaključio da mi je bolje među vratnicama. Sa šest godina sam počeo trenirati nogomet, a golman sam postao već na drugom treningu - otkriva momak iz zadarske obitelji. Njegov pokojni djed, za kojega je bio izuzetno vezan, bio je liječnik, radiolog, i član Uprave Košarkaškog kluba Zadar.
- Kao i svako dijete, prošao sam nekoliko sportova, pa i košarku, dok sam shvatio da je moja ljubav na travnjaku s loptom. Od samih početaka je djed bio uz mene i on je najzaslužniji za ovo gdje sam danas. Naučio me puno o životu, a poniznost je bila na prvome mjestu. I danas je upravo poniznost moja glavna životna vrijednost - kaže momak koji je imao čast prvi pucati koš u novoj zadarskoj dvorani, u Višnjiku, u koju ga je tada odveo otac Zdravko, inženjer građevine i nekad doministar u Vladi.
Osim djeda liječnika i oca inženjera, baka je bila profesorica engleskog. Visokoobrazovana obitelj, ali nije mu nametala ni košarku, ni upis fakulteta.
- Obitelj mi je uvijek bila potpora u životu. Visoko školovanje nije bilo nešto što se dogodilo na njihovu inicijativu, nego je to bila isključivo moja želja, kao i završetak gimnazije, unatoč činjenici da je nogomet moj životni poziv. Upisao sam diplomaciju i međunarodne odnose, stavljam to na stranu dok je nogometa, no želja mi je jednoga dana baviti se time. A mojoj obitelji možda je ovih dana najmanje žao što sam se odlučio za loptu, umjesto knjige. Dapače, siguran sam da im je drago što se nisam odlučio za fakultet - nasmijao se.
Godina iz snova
Mnogi bi ga mogli kao 20 godina starijeg zamisliti u diplomaciji, ljudi koji ga osobno danas poznaju nerijetko ističu da je vrlo uljuđen i profinjen.
Dominik Livaković već 17 godina igra nogomet i nakon toliko godina branjenja jakih udaraca i padanja nakon visokih skokova kaže da više niti ne osjeća bolove. U tih 17 godina je najnezahvalnije, ali i najveličanstvenije trenutke proživio upravo ove sezone. Onaj najnezahvalniji trenutak dogodio mu se s Dinamom na Rujevici protiv Rijeke, a najveličanstveniji je, naravno, činjenica da je bio član reprezentacije koja je postala viceprvak svijeta.
Budući da su završeci utakmica na penale, kojih smo se s “vatrenima nagledali”, težak teret golmana, pucača, momčadi, publike, ima li Dominik kakav prijedlog drugačijeg modela rješavanja neriješenih utakmica.
- Nema! S obzirom da hrvatskoj trenutno na penale dobro ide – zaključio je.