Predstava "Kako misliš mene nema?!" Teatra EXIT postala je punoljetna. Jedna mala predstava postala je velika, i to ne samo zato što je izdržala toliko godina, makar je i to nevjerojatna referenca. Postala je velika i zato što je na dobrom putu prema 600. izvedbi, što joj se ista publika vraća i peti, pa i deseti put, što je obišla Hrvatsku uzduž i poprijeko, a u nekim mjestima izvan Zagreba gostovala i tri puta. Amar Bukvić i Filip Juričić, na kojima je sav teret ove male, ali velike predstave, obišli su s njom i regiju jer priča o dva zagrebačka dečka s ruba društva, Nineku i Blažu, kojima je u vječnoj besparici najveća želja otići na more, pokazala se univerzalnom temom. Onom koja progovara jezikom i gorkim humorom koji svi razumiju, bez obzira na podneblje, čemu u prilog govore i silne nagrade koje je predstava"Kako misliš mene nema?!" dobila. Uostalom, da nije tako, ne bi niti opstala sve ove godine.
Gledaju više puta
- Istina, posve je nevjerojatno i mislim da nema baš previše predstava u povijesti Hrvatske koje su doživjele svoju punoljetnost. A mi nemamo nikakvu tendenciju usporavanja igranja, izvodimo je punom parom i probijat ćemo još granica. Kada gledam svog sina koji se rodio dva mjeseca prije premijere, a sada ima 18 godina i upisuje fakultet, onda zapravo vidim koliko je dugovječna ta predstava. Silno smo ponosni na nju, gdje god smo je igrali na festivalima, osvajali smo nagrade i poput evergreena je koji traje. Stvarno je divno imati projekt koji ima takvu dugovječnost - kaže Filip Juričić (Ninek) koji je zbog "Kako misliš mene nema?!" morao, kao i njegov kolega i prijatelj Amar (Blaž), prekinuti godišnji odmor jer ih je čekalo još izvedbi, iako je kazališna sezona završila.
- Kad smo počeli raditi tu predstavu, nismo niti sanjali kakav ćemo uspjeh ostvariti. Da nam je netko rekao da ćemo je igrati 18 godina, sigurno mu ne bih vjerovao. A i koliko je ta predstava fizički zahtjevna, mislili bismo ‘ma, do tada tko živ, tko mrtav‘. Da, to je apsolutno nevjerojatno, ali publika na predstavu i dalje masovno dolazi, a kako se s godinama ona i promijenila, jer smo se i mi, i publika i mi počeli smo je doživljavati na drukčiji način. Ljudi gledaju našu predstavu nekoliko puta i samo mogu reći da smo obojica silno ponosni na to. I dalje je uživamo igrati, iako nam je bila naporna od prvog dana kad smo je i napravili. Šalimo se nas dvojica da je to kao vožnja autom do Berlina u komadu. Obojica sada imamo 20 godina kazališne karijere i stvarno smo imali i glavnih uloga i puno onih od tri, četiri čina u svojim matičnim i drugim kazalištima, ali nikad, nikad niti jedan od nas nije došao i rekao ‘e, ova mi je predstava teža od naše‘ - ističe Amar Bukvić.
Fizički težak naslov
Objašnjava kako tu nije stvar koncentracije jer je izvode konstantno i toliko dugo da 18 godina nisu imali probu. Ona je naporna fizički, no treba naglasiti da nije jednostavna ni glumački. Treba iznijeti puna dva sata na sceni, a osim Nineka i Blažeka, koji traže svoje mjesto pod suncem i pitaju se "Kako misliš mene nema?!", Amar i Filip tumače još svaki desetak likova. I da, bacaju se, skaču, trče, padaju..., pa im publika, što se može vidjeti i na Facebook stranici predstave, čestita i na glumi i na kondiciji. Zato kada dođu do pola predstave, međusobnu si kažu "eto nas negdje kod Münchena". Predstava je to koja je nastala kao autorski projekt redateljice Ivice Boban, glumaca Amara Bukvića i Filipa Juričića te dramaturške suradnice i asistentice režije Olje Lozice, a proizašla je zapravo s Akademije dok su oba glumca još bili studenti.
Ne baš pametni likovi
- Radilo se o jednom specifičnom ispitu koji je fantastično godinama držala Ivica Boban na našem fakultetu. Zove se ‘maske‘, a poanta je u tome da se naprave vanjski karakteri koji onda stvaraju priču. Izvede se nekakva grimasa i prema tome stvara priča. Jedan takav je bio i uradak Amara i mene, ali to su bili samo fragmenti koji su ostali u predstavi. Taj ispit je gledao Matko Raguž i on nas je pozvao da za EXIT napravimo predstavu. Na temelju tih likova smislili smo još deset novih, improvizirali četiri mjeseca, stvarali golemu količinu materijala u koji obojica nismo vjerovali. Ma, nismo imali pojma kaj je to! Da je bilo koji od nas dvojice u tom trenutku pitao ‘čuj, bi li ti odustao‘, ovaj drugi bi rekao ‘da‘. Ali ni jedan, ni drugi nismo pitali jer nas je bilo sram - prisjeća se Juričić.
S njima je na probama bila Olja Lozica, dramaturginja koja je zapisivala što rade i izmišljaju, a posljednja dva, tri tjedna pridružila im se i Ivica Boban i sve to sastavila u jednu priču, uobličila u nešto što je najednom dobilo dramaturgiju, glavu i rep.
Tako je nastala priča o Nineku i Blažu, dva zagrebačka dečka koji nisu osobito pametni, no zato su silno simpatični, topli, dragi i dobri. Prolaze kroz silno teške životne situacije (npr. Nineka otac ne priznaje ili ih pokvareni šefovi izrabljuju). Odlazak na more je metafora, njihova želja da i oni nešto dožive, da se i pred njima svijet malo otvori kao dobrom dijelu drugih ljudi, koji često ne znaju cijeniti ono što imaju. I zato ta predstava toliko dobro komunicira s publikom jer svatko u svom kvartu ima nekog Nineka i Blažeka. Istodobno je i smiješna i tužna, no prije svega je iznimno životna. Specifična je i po tome što iako ima čvrst kostur, nema napisanog teksta.
340 puta psuju
- Amar je prije dvije, tri godine pokušavao transkribirati naše dijaloge, ali je došao do pola. Bilo mu je valjda jako dosadno na ljetovanju pa kad mu je postalo zabavnije, prestao je. No da, to je rijetka predstava za koju nemaš iz čega ponoviti, tekst je u nama - uz smijeh kaže Juričić.
No, neki drugi fakti su poznati. Tako im je svojedobno njihov tonski majstor izbrojao da u predstavi izgovore psovku "jebote" čak 340 puta. Puno psuju, ali nije to ono nasilno psovanje, nego više poštapalica, kolokvijalni govor kakav se očekuje od Nineka i Blaža. Tijekom godina je "Kako misliš mene nema?!" evoluirala, mijenjala se, osvježavala već kako su se i okolnosti mijenjale. Nekad je, primjerice, nezaposlenih bilo 330 tisuća i to je bila goruća tema, a danas je to manjak radne snage. Spominju se i neki političari, pa je tako u predstavi bio i Miomir Žužul, bivši ministar vanjskih poslova kojeg se većina više niti ne sjeća, pa pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, a sad je u predstavi predsjednik Zoran Milanović. Mijenjale su se i pjesme, pa je svojedobno veliki hit grupe Black Eyed Peas "Shut Up", koji su glumci pjevali, zamijenjen nekim drugim hitom.
Bez sumnje, ta aktualizacija komada doprinijela je da "Kako misliš mene nema?!" bude i dalje silno tražena od publike i jedna je od najgledanijih i najizvođenijih predstava kazališta Teatra EXIT. No, koliko god obojicu veselila ta predstava i koliko su s pravom ponosni na nju, ne skrivaju da se često, čekajući da izađu na scenu, blijedo gledaju, pitajući jedan drugog "jel‘ ti se da". Ne čudi to, pa čeka ih dva sata neprestanog skakanja.
- Začudo, nikad se nismo ozlijedili izvodeći je. Mi se toliko bacamo i radimo razne stvari na sceni i stvarno se moglo dogoditi takvo što. Ozlijedio sam se na drugim predstavama, ali na našoj nikad. I to na predstavama koje uopće nisu bile fizički zahtjevne, ali imate, primjerice, neki skok. Tako sam se i na ‘Dundu Maroju‘ u Gavelli ozlijedio, pa su me zakrpali tek toliko da mogu odraditi premijeru, a onda nisam mogao dva tjedna stati na nogu - priča Bukvić.
Djeca glumaca
Komad je vrlo intenzivan, njih su dvojica jedini na sceni, a takvi komadi obično zahtijevaju da se glumački partneri jako dobro razumiju i jako dobro slažu.
- Mi smo frendovi 20 i nešto godina. Znamo se i puno dulje jer su nam se roditelji poznavali. Očevi su nam obojici glumci i mame su nam se poznavale, ali prije Akademije nismo se družili. Filip je bio razred ispred mene u istoj školi, no tek smo na studiju baš kliknuli. Imamo tu neku istu energiju, neki svoj kod, rijetko kad se i privatno posvađamo. Da budem iskren, uopće se ne mogu sjetiti jesmo li se ikada u životu onako baš žestoko posvađali. Takvo što bi, naravno, moglo utjecati i na predstavu jer miješati posao i prijateljstvo uvijek je zeznuto, ali do toga, srećom, nikada nije došlo - otkriva Bukvić, dodajući kako taj njihov krug najboljih prijatelja čini još jedno poznato glumačko ime - Ivan Glowatzky. Karakterno su međusobno potpuno drugačiji, a time i ona idealna vaga jedan za drugog. No kako sada svi imaju obitelj, djecu, ne viđaju se više tako intenzivno koliko bi htjeli. Zato su zajednički projekti sjajna prilika da zajedno provedu vrijeme.
U tih 18 godina nebrojeno je anegdota koje su im se dogodile, posebno jer je "Kako misliš mene nema?!" vrlo interaktivna predstava. Obišli su cijelu Hrvatsku i dobar dio regije sa svojim junacima, okorjelim navijačima Ninekom i Blažom, koji su svugdje iz svega glasa srčano pjevali: "Dinamo, Dinamo, znaj da mi te volimo, mi smo uz tebe, mi smo uz tebe! Znaj da nema predaje!".
- Nigdje nam to nije napravilo problem, no sada smo se malo šokirali kada smo ponovno stigli u Tučepe. Direktor Festivala nam je ispričao da su prije 16 godina neki torcidaši bili bijesni na nas i spremali se istući nas. Srećom do toga nije došlo, ali moram priznati da smo se baš iznenadili - otkriva Bukvić.
Ovaj put takvo što nije bilo ni u planu jer su očito svi u međuvremenu shvatili o kakvoj je univerzalnoj priči riječ. To je i predstava koja je uvijek dobra za gledanje za nekoga tko će prvi put upoznati kazalište. Zato im profesori stalno dovode nove generacije učenika na "Kako misliš mene nema?!", na što su silno ponosni.
Start za početnike
- Moj je sin ima prijatelja kojem je kazalište bilo bezveze, uvijek, kako mu je rekao, dosadno i odlučio ga je odvesti na našu predstavu. Izašao je oduševljen. Ona je dobar start da se upozna kazalište, odgoji malo i stekne razumijevanje i za ozbiljniju literaturu. Jer, teško je odmah otići na ‘Zločin i kaznu‘, a ovo je i dalje kazalište. Nije čvrga, kako mi to kažemo, jeftina literatura, nego jako dobar početak. Imam prijatelja koji je svaku novu curu koju je upoznao, doveo na ‘Kako misliš mene nema?!‘, valjda da se malo pokaže da ide u kazalište. Dosad ju je pogledao osam ili devet puta. Računajte koliko je to cura u 18 godina - uz smijeh kaže Juričić.
Obojica s dragošću i pravom ljubavi govore o svom komadu, koji im je uvijek teško početi, ali kada izađu na scenu, kada priča počne živjeti s publikom, a oni se počnu zafrkavati...
- Uvijek je to na kraju lijepo otpuštanje. A znamo doći i živčani, čangrizavi, i od posla i od kuće, svega, ali kad završimo, sjednemo sa širokim osmijehom i popijemo pivicu. I ta reakcija publike, taj pljesak, pa kad ti još netko dođe, kaže nešto lijepo, naravno da smo izuzetno sretni što smo takvo što stvorili, i to zato što smo bili uporni. Bilo je tu i kriza, mogla je ona i nestati u nekim trenucima kada smo imali puno drugih poslova, ali izdržali smo do danas. Generacije su se na toj predstavi odgojile, a mi s ‘Kako misliš mene nema?!‘ imamo tradiciju malo jačim slovima upisanu na kazališnom nebu - zaključuje Juričić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....