U finalu devetog Zlatnog Studija našle su se tri sjajne kazališne predstave. Ime pobjedničke doznat ćemo 31. siječnja u izravnom prijenosu iz HNK2 na HRT-u, a naš kritičar Tomislav Čadež objašnjava zašto su zaslužile svoje mjesto u finalu.
Cabaret
"Cabaret", kultni mjuzikl utemeljen na drami "I Am a Camera" Johna van Drutena, napisanoj prema romanu Christophera Isherwooda "Goodbye to Berlin", zagrebački HNK producirao je lani, sredinom studenoga, u režiji i koreografiji Lea Mujića. Posrijedi je prva premijera na novoj sceni u Adžijinoj ulici, nazvanoj HNK2, koja je tehnički najmodernija u nas. Prostor za igru širok je, akustika izvrsna, pa je doživljaj gledatelja neposredan i neometan. Sudjeluje više od 70 umjetnika, glumaca, plesača, pjevača i glazbenika u jednoj postavi, a tri su različite. Mijenjaju se i dirigenti, Ivan Skender i Stjepan Vuger. Orkestar je također na oku publici, što predstavljanju daje dodatnu dinamiku.
Glavna je kvaliteta predstave što daje emocije, gluma je autentična, a i tehnička strana izvedbe jest pristojna, znači pjevačke, plesačke i glazbene dionice. Naoko vesela, ali zapravo sumorna priča o kulturi koja se kruni pod pritiskom nadolazećeg užasa uspona nacizma danas rezonira s ponovnim usponom totalitarnih režima, kako u Europi, tako i izvan nje. Eskapizam ispod kojega buja nelagoda, umjetnička razigranost nasuprot namjernoj proizvodnji laži. Nacistički gorila koji se premeće po sceni pred kraj izvedbe ne doimlje se kao bizarno pretjerivanje, nego kao upozoravajući simbol suvremenog gorilizma. Dekadencija kao intuitivan otpor tobože trijeznoj logici moći.
Radnja teče u Berlinu, na prijelazu iz 1929. u 1930. Mlad američki pisac Clifford Bradshaw stiže u grad u potrazi za inspiracijom i upoznaje mladu englesku pjevačicu Sally Bowles u noćnom klubu Kit Kat. On želi napisati velik roman, ona napraviti filmsku karijeru, a njihova ljubavna priča, i druge, udaraju u zid rastućeg antisemitizma i nacizma. U glavnim ulogama ističu se, ovisno o izvedbi, po troje glumaca. Sally Bowles igraju i pjevaju Lana Ujević Telenta, Franka Batelić ili Iva Jerković Oreški, Clifforda Bradshawa Marin Klišmanić, Ivan Colarić ili Lovriža Juraga. U najisturenijoj ulozi majstora ceremonije, svojevrsnog žovijalnog pripovjedača, izmjenjuju se Fabijan Komljenović, Ivan Čuić i Devin Juraj.
Otac, Kći i Duh Sveti
Naš ponajbolji dramski pisac Mate Matišić napisao je ovu duologiju po narudžbi zagrebačkog kazališta Kerempuh, a predstava u režiji Janusza Kice ne prestaje privlačiti pozornost gledatelja. Redatelj je iskusan tumač Matišićevih djela, koji uvijek stvori konzistentnu cjelinu glume, prostora, kostima i radnje.
Prvi dio pisac je nazvao moralitetom, a drugi misterijem. Matišić se, kao i uvijek posljednjih deset godina, bavi današnjicom, koju predstavlja uvrnuto, gorko i apsurdno. U prvom dijelu prati sudbinu tročlane obitelji. Otac Slavko ratni je veteran, njegova supruga Slavica drži ga na površini, a istinu u njemu nastoji probuditi kći Ana. Slavka maestralno igra Vedran Mlikota, a radnja ima elemente nadrealnog, i to dvostruko. Slavku se javlja Bog, koji, međutim, nije njegov umišljaj nego doista realan glas "s neba" koji mu, zbilja recimo, ne dopušta da se ubije. Slavko se baci sa zgrade, no Bog ga ostavi čitava te se opet uspne u stan i nastavi s igrom. U drugome dijelu dva obiteljska para tonu u deluzije jer se ne mogu pomiriti sa smrću svoje djece. U oba dijela radnja se razvija postupno, no opet skokovito, začudno i neočekivano. Dramska napetost raste iznenada, a zatim jenjava i ponovno se budi upravo apsurdno. Adorno bi rekao: ljudi u kazalište odlaze čuti istinu koju nisu spremni prihvatiti u stvarnom životu. Ovdje je ta istina upravo takva, gotovo je nemoguće doživjeti je kao posljedicu stvarnosti. Redatelj zavodi gledatelje upravo takvom varkom – pretjerujemo, zar ne? No, zapravo, djelo je parafraza stvarnosti i prikazuje život onakav kakav jest: apsurdan i jedino moguć kao podnošljiv ako ima u njemu makar i malo ljubavi.
Ujednačena gluma, izvrsna suigra, odmjereni kostimi i otvorena scena čine ovaj rad takvim da se dugo pamti i ostaje u sjećanju kao kakva opomena za bolji život.
Kuća je velika, ne može se ona nosit
Ova komorna predstava u produkciji dubrovačkog Kazališta Marina Držića udara ravno u srce. Igra se pred svega četrdesetak gledatelja, na pozornici kazališta, i sugestivno gradi svoj svijet od prvog trenutka. Tekst su napisali Romano Nikolić i Dorotea Šušak, dijelom je plod glumačke improvizacije, a režija Romana Nikolića izvanredno gradi njezinu dramaturgiju i osjećajnost. Radnja ne teče kronološki, ali nije ni zbunjujuća.
Pratimo život ni po čemu posebne dubrovačke obitelji u razdoblju od nekoliko desetljeća. Prijelomna točka, koju ne shvaćamo odmah, jest Domovinski rat i gubitak sina, koji jednu majku nikad neće vratiti u radost ili makar tužnu pomirenost. Život ide dalje, a zapravo ga nema. Predstava je oda humanizmu, malim stvarima, a glumački je zahtjevna u svojoj koncentriranoj skromnosti. Nema povišenih tonova ni drame, a opet sve je povišeno i dramski. Nikolić je izvrstan redatelj, s prepoznatljivim rukopisom, koji kombinira nadrealno s banalnim, obično s poetskim.
Predstava traje onoliko koliko je potrebno da se očiste krumpiri i kokoš te da se ispeku u pećnici. Pećnica je stvarna, kao i namirnice, pa se na koncu pozornicom širi miris svježe hrane. Dio predstave jest, dakle, i ono što slijedi uza nju. Gledatelji se raziđu kućama, a oni koji ostaju u kazalištu, tehnika i glumci, večeraju tu svježe pripremljenu, ukusnu hranu. Pojesti umjetničko djelo, koje je izazvalo glad i u gledatelja, neobičan je, a opet i običan, performans koji šalje poruku o trenutačnom zadovoljenju i prolaznosti koja je vječna.
U predstavi posebno traje izvanredna uloga i gluma Mirej Stanić kao majke u tihoj, neprolaznoj patnji koju malo-pomalo prekriva demencija, sve u izvanrednoj suigri s nervoznim, ali jednako brižnim sinom kojega igra Edi Jertec. Predstava je u svega nekoliko izvedbi postala kultna u Gradu i zapravo bi mogla igrati svaki dan. Među svim takozvanim malim predstavama protekle sezone u Hrvatskoj, ova je umjetnički najuspješnija i u svojem nimalo komercijalnom kroju popularna poput kakve lake zabave. A sve je samo ne laka i zabavna na prvi pogled.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....