U najnapetijem i neizvjesnom finalu te 2001. godine pobjedu na Wimbledonu odnio je Goran Ivanišević. I danas, 18 godina poslije, taj trenutak našem slavnom tenisaču nestvaran je poput sna.
- Ne znam kako bih to opisao, dan danas još ne vjerujem da se to dogodilo. Razmišljam o tome kad dobijem poruke na dan kad se to desilo, ljudi još slave. To im je zbilja ostalo u sjećanju, ne samo kod nas, nego i vani. Gledam kako mi ljudi prilaze i sjećaju se tog finala - rekao je Goran u intervjuu za IN magazin.
Dodao je i kako mu očekivanja publike, kako na terenu tako i pred malim ekranima, nikad nisu stvarala stres.
- Kad uđeš na teren, nakon pet minuta sve nestane. Nervoza je kad se hoda i kad udaraš prve lopte, ali poslije ostane ona pozitivna nervoza, onaj naboj i samo želiš odigrati što bolje - izjavio je.
A otkrio je i kakav je kao navijač te priznao da opsuje sve živo.
- Pa da, ja gledam sve sportove, baš sam sportski manijak. Nema veze tko igra, ja sve pratim. A to je tako - objasnio je.
Ivanišević je ovih dana obilježio još jedan od najvažnijih trenutaka u svom životu. U društvu supruge Nives proslavio je prvi rođendan sina Olivera.
- On je sad glavni, Oliver je najmanji, najslađi i najveće veselje. Još nije počeo sto posto hodati, ali polako se pridržava. Mama po kući sve lijepi i pazi, sve je to osigurano, ali velika je to sreća, u ovim mojim godinama, poslije dvoje djece... A i svi mu se vesele, brat i sestra, tako da je to zbilja jedno veliko, veliko veselje - otkrio je Goran.
A evo i što radi kad je sam.
- Volim otići u teretanu, volim otići u kino, pogledati dobar film, volim prošetati psa, ali ujutro, Marley i ja imamo taj neki ritual, po Zrinjevcu ujutro, jednostavno se opustim. To je Nivesin pas, ali toliko sam ga zavolio, posebna je ta ljubav između mene i njega - rekao je Goran za IN magazin.