Rođeni Splićanin koji je glazbene gene naslijedio od oca Tončija i majke Vjekoslave još je kao tinejdžer počeo pisati pjesme, a neke od njih, iako to nikada nije volio isticati, hitovi su domaćih zvijezda. U njegovu srcu posebno mjesto ima Doris Dragović s kojom je nedavno ponovno surađivao na pjesmi “Sve smo mogli imat”.
Ivan Huljić ovih je dana u središtu pozornosti i zbog novog Fusion festivala na kojem će se izmjenjivati najveće domaće zvijezde, ali i one iz regije, na glazbenom maratonu 22. i 23. na splitskom Parku mladeži. O konceptu koji se prvi put događa kod nas, svojim stavovima i suradnjama govori u svojoj priči.
Fusion festival nešto je novo u Hrvatskoj, a za sve one koji nisu upućeni, kako je zamišljen ovaj glazbeni koncept?
- U ovogodišnjem izdanju festivala radi se o dvodnevnom događaju. Izvođači koji će nastupiti su najuspješniji i najslušaniji glazbenici na ovim prostorima, što na digitalnim platformama, što na radiju. U prvoj večeri moći ćete pogledati i poslušati izvođače iz ostatka regije, a u drugoj hrvatske izvođače. Obje večeri se vrata Parka mladeži otvaraju u 19 h. Prvi izvođač, odnosno izvođačica u slučaju obje večeri, izlazi na binu u 21 h te se izmjenjuju svaki puni sat sve do 5 sati ujutro. Koncept je zamišljen da ima za svakoga po nešto i za svih sve.
Koliko je organizacija bila zahtjevna? Je li bilo specijalnih prohtjeva?
- Ako bih morao reći da je nešto bilo otežano, to je da smo jedan potpuno novi projekt organizirali u doba covid-mjera i nesigurnosti što nas čeka. Nikome se, iz bilo koje sfere posla, nije bilo lako obvezati na nešto u nesigurnoj budućnosti. Ali se ne želim žaliti jer tim koji radi ovo je ekipa koja ima godine Ultre pod nogama, infrastrukturu, iskustvo i znanje. Odmah je s njima sve lakše bilo. A ako ste na specijalne prohtjeve mislili kod pjevača, toga nije bilo. Izgleda da se naši izvođači sa stranima mogu mjeriti samo pjesmom, ne i bahatošću. Čast iznimkama.
Raznoliko je društvo najavljeno na toj splitskoj pozornici na otvorenom - od rockera do pop-glazbenika, ali i onih koji koketiraju s folkom. Ulaznice su već dugo u prodaji, za koga traje najveća pomama?
- Većina prodanih su dvodnevne ulaznice, a razlika kod jednodnevnih ulaznica, po trenutnom stanju, neće biti oku vidljiva po publici na licu mjesta.
Budući da svaki od izvođača ima strogo ograničeni termin na 45 minuta, bojiš li se taština (onih nekih koji smatraju da baš oni zaslužuju više)?
- Ne bojim se jer ćemo imati set liste prije nastupa. Trebaju nam da bismo mogli upravljati efektima i rasvjetom sukladno pjesmama. I ako nekoga povuče da produlji, mislim da nije to taština već publika. A to je dobro jer je to potvrda da publika dobro reagira. Ali ako netko osjeti poriv za produljiti nastup, neka ga ne zaboravi, ali neka ga zanemari.
Čuješ li reakcije, kako reagiraju Splićani jer je taj koncept već godinama ”rezerviran” za inozemne zvijezde?
- U Splitu nitko nije zvijezda. Ili si čovjek, ili nisi i tako treba biti. Ovaj koncept je rezerviran za one koji tamo zaslužuju biti, a izvođači koji su najavljeni to zaslužuju.
Budući da su najveće zvijezde na jednome mjestu, jesi li osjetio negodovanje nekih glazbenih organizatora iz Dalmacije?
- Nisam, dapače neki su me zvali da će doći vidjeti produkciju. Cilj nam je podizati razinu produkcije i samim time poticati druge organizatore da čine to isto. Za opće dobro glazbene scene.
Mjesecima si u tome. Što je najneobičnije s čime si se susreo?
- Ljudi. Taman kad pomisliš da te ne mogu iznenaditi, oni te razuvjere. Pozitivno ili negativno, nebitno. Neiscrpni su.
U posljednje vrijeme radiš “na više frontova”. Što te posebno veseli, inspirira?
- Jednom sam pričao s ocem i on me pitao što je to što ja želim raditi u životu. Rekao sam mu da mi je bitno da to ne bude samo jedna stvar, da nije monotono i da je uvijek nešto novo. Valjda je to to što sam htio, sada kada sam na više frontova. Ne znam što mi život nosi i čega ću se još dotaknuti, ali znam što mi je baza i od čega ne smijem daleko.
Nedavno je izašla nova pjesma “Sve smo mogli imat” Doris Dragović za koju potpisuješ glazbu. Koliko ti je gušt pisati za Doris? Kako izgledaju “vaši dani” u trenucima stvaranja?
- Nikada to nisu dani. Kada sam sam, melodija, ako nije gotova u 20-ak minuta, neće ni biti. U većini slučajeva. Tekst volim više kada ga netko drugi radi, ali u zadnje vrijeme češće sam pišem i u pravilu mi treba dulje. Konkretno na ovoj pjesmi me toga spasila Vjekoslava. U studiju imam koncentraciju za sat do dva. A kada smo Doris i ja u tonskom studiju, to svakako nije dan. Bude do sat vremena i idući put za dan, tjedan, mjesec. Nema pravila. Naši trenuci stvaranja su mjeseci na papiru.
Ona nikada nije krila da vas dvoje ima jedan poseban odnos specifičan. Gdje ste se “pogodili”?
- Ona je oduvijek bila tu, a negdje po putu, spojili nas nota i mentalitet.
Jesi li od onih autora koji ima puno planova, katkad i kaos u glavi? Kako bi opisao svoja stanja?
- Nemam planova, imam želja. A moj kaos je prilično uredan. Ne mogu opisati svoja stanja, ali mogu trenutno stanje. Ne volim davati izjave ni intervjue. Vi to znate najbolje, godinama smo se dogovarali za ovo. A ovo mi je drugi, treći intervju u kratkom vremenskom roku. Mislim da je dosta sada za neko vrijeme. Ne mislim da imam puno toga zanimljivog za reći. I kako pitanja odmiču, moji odgovori gube na ozbiljnosti. Privatno ne želim izlagati, a za poslovno bih volio da priča za sebe.
Za koga ti je izazov napisati pjesmu?
- Trenutno mi je izazov naći vrijeme za pisati uopće. Mislim da za to treba biti neopterećen, a meni misli vuku u svim drugim smjerovima. Ali, proći će i to.
Gdje najčešće tražiš inspiraciju?
- U vremenu provedenim za klavirom ili gitarom. Inspiracija je nešto što dođe radom, ne padne kao jabuka na glavu. Ne možeš je čekati, treba je malo pogurati.
Zajedno sa svojom familijom napravili ste vrlo dinamičan i zanimljiv mjuzikl. No, taman kada su se predstave trebale “zahuktati”, prekinula ga je korona. Možemo li očekivati nastavak izvođenja?
- A to i mene zanima. Nije to, nažalost, više na nama. Nekako svih, kako glumce, tako i nas odvede vrijeme u neke druge stvari. Trebao bi netko od nas inicirati ponovo pokretanje. Radi se o mjuziklu “Žuta minuta”, ali smo za vrijeme lockdowna, Vjekoslava i ja na libreto Ivice Ivaniševića napravili još jedan pod nazivom “9,99 grama sreće” koji je režirao Goran Kulenović. On je ciljano izveden dva puta. Što se tiče jednog i drugog, vidjet ćemo. Meni je u svakom slučaju bilo zabavno radeći na njima, a to je ono što mi je trenutno važno. Da uživam u onom što radim.
I za kraj, brojiš dane kada dobivaš nećakinju. Kakav je tvoj osjećaj što u obitelj stiže prinova?
- Ne znam što da ovdje odgovorim, a da to ne bude naslov.