Reporterka, komentatorica i urednica vanjske politike u informativnom programu Nove TV, Ivana Petrović prošle je godine proslavila dva desetljeća otkako je na toj komercijalnoj televiziji, a ove slavi 35 godina od ulaska u novinarstvo. Njezino iskustvo i znanje zlata su vrijedni Novoj TV, pa budući da je proteklih više od godinu dana bilo itekako živahno i na domaćoj i na svjetskoj političkoj sceni, Petrović je kao stručna komentatorica bila neizostavno lice u specijalima Nove TV. No, još im je vrednija na terenu, posebno kada su u pitanju vrlo specifični, kompleksni događaji poput konklave, o čemu smo razgovarali uoči njezina puta u Vatikan.
Na terenu vrlo stresno
- Iz mog kuta gledanja glavna pretpostavka za pratiti konklavu i Svetu Stolicu općenito je znanje i poznavanje materije. To uključuje i poznavanje povijesti Crkve, nužno ove novije, nakon II. vatikanskog koncila do danas, Valja znati kako je Crkva strukturirana i koliko je ponekad teško razumjeti dualnost papinske službe i pravila po kojima radi ‘tiha moć‘; najstarija diplomacija na svijetu. I naravno, ne libiti se kazati da je konklava uvijek i strategija, da je to njezin ključan svjetovni element jednak onom duhovnom na koji se uvijek pozivaju kardinali kad ih pitate o izboru novoga pape - ističe Petrović, objašnjavajući i kako je sama operativa na terenu vrlo stresna jer je Vatikan dosta zatvoren te se tu ne može "furati" na "daj što daš". Na konklavi je, konkretno, uvjerljivo najteže, najnapornije za odraditi onaj trenutak kada se pojavi bijeli dim.
- Nikad ne znamo kada će se pojaviti. Sjećam se za posljednje konklave, pojavio se neuobičajeno kasno u odnosu na prethodne. Stoga, kada znamo da će dim, ujutro ili poslijepodne, trebamo biti što je moguće bliže svojoj live poziciji, da se što prije uključimo u program uživo, bilo u Dnevniku Nove TV kao zadnji put, bilo u izvanrednim vijestima ako je to prije Dnevnika. Čim čujemo tko je papa i koje je ime odabrano, kreće ‘plivanje‘, kako mi to u TV žargonu zovemo, i tu mozak radi sto na sat. Taj dio programa treba suvislo popuniti, suvislim komentarom, do dolaska novoga pape na balkon Bazilike. Za papu Franju je to primjerice bilo prilično dugo, otprilike 20-25 minuta - prisjeća se. Ni novinarsku akreditaciju za Vatikan nije lako dobiti, a najkompliciranije je kada to radite prvi put.
Sigurnosna provjera
- Tada Tiskovni ured Svete Stolice traži niz osobnih podataka. Mi smo se znali zafrkavati da samo što ne traže broj cipela koje nosimo. Traže, primjerice, podatke o stranim jezicima koje govorimo, o profesiji, završenoj školi. Sjećam se kad smo čekali da preuzmemo akreditaciju za beatifikaciju pape Ivana Pavla II., službenik press ureda hodao je uz tu kolonu i gledao ime po ime, kako oni kojima je akreditacija bila odbijena, uglavnom jer zahtjev nisu podnijeli na vrijeme, ne bi čekali uzalud. Sigurnosnu provjeru radi služba Talijanske Republike. Kada se jednom uđe u sustav, više nema nikakvih problema. Ja svoju akreditaciju tamo redovito dobijem s fotografijom iz 2008. Sigurnosne mjere posebna su priča u Vatikanu, posebno nakon što su postrožene poslije brojnih terorističkih napada u Europi, a za posebnih događanja su izuzetno stroge - prepričava i dodaje:
- Zato je najbolje sve što se može, izjave i slično, dogovoriti izvan ‘sterilne‘ zone. Sjećam se jednom da mi kolege iz EBU-a na live poziciju nisu htjeli propustiti kardinala Vinka Puljića jer nije imao posebnu akreditaciju. Jedva smo to riješili u zadnji trenutak. A ako se mora u ‘sterilnu‘ zonu, treba doći barem dva sata ranije kako bi sigurnosna kontrola prošla bez nervoze.
S obzirom na to da je u karijeri pratila niz vatikanskih događaja, bilo na terenu, bilo iz redakcije, pitamo Petrović po čemu neke od njih, onako iz tog nekog radnog momenta, posebno pamti.
- Kad je izabran papa Benedikt XVI., bila sam na desku u Zagrebu, tu sam bila potrebnija. Tada smo bili u prastaroj redakciji u Vukovarskoj, sa skromnijim produkcijskim mogućnostima, a u Rimu je bila jedna ekipa. Papa je izašao pet minuta prije početka Dnevnika i kazao: ‘Non sono che un umile servo nella vigna del Signore‘, što u prijevodu znači: ‘Ja sam tek ponizan sluga u vinogradu Gospodinovu‘. To smo, u nedostatku stručnoga prevoditelja, prevodili kolega Danijel Vrbota i ja, s našim ‘dalmatinskim talijanskim‘. U toj panici nismo se mogli sjetiti što znači riječ ‘vigna‘. I sjetila sam se Boga vlasnika i vinograda koji je njegov narod te rekla Vrbiju: ‘Vinograd, zaboga, ne može biti ponizan sluga nigdje doli u vinogradu Gospodinovu‘. I to smo nabrzinu titlali.
Volio novinare
Za izbora pape Franje sjećam se da je u tom trenutku na mojoj poziciji bila kolegica iz Slovenije koja je nešto govorila i nije vidjela da joj iza leđa kulja bijeli dim. Počeo mi je zvoniti mobitel i režija viče: ‘Makni je, makni je, idemo van, neka se makne‘, a ja sam cupkala i mahala joj rukama da siđe. Unatoč toj situaciji, bili smo prva televizija koja se uživo uključila u program - napominje Petrović. Dugo prati Vatikan, pa je tako imala veliku čast upoznati čak trojicu papa - Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franju.
- Papu Ivana Pavla II. sam upoznala u Hrvatskoj. Već je bio, vidjelo se, teško bolestan, ali su bile nevjerojatne njegove bistre oči, oči mladića. Pred papu Benedikta XVI. sam došla s preduvjerenjem da je hladan, nesimpatičan, a prišla sam uživo hodajućem svecu. Toplom čovjeku koji je u mene gledao kao da sam mu najvažnija osoba na svijetu. S njim se moglo razgovarati do minute na jednom od četiri jezika i uvijek bi naglasio koliko je naš posao težak. Papa Franjo nije bio od velikih razgovora, ali je bio jako simpatičan. I moj dojam je bio da mu je puno draža audijencija nas novinara nego političara koji su mu došli u posjet. Za jedne audijencije sam zakasnila iz hodnika ući u biblioteku jer sam razgovarala s redakcijom. Unutra više nije bilo nikoga, a papa je taman zatvarao vrata za sobom. Viknula sam mu: ‘Sveti Oče, Sveti Oče‘, i on se vratio. Smijao se i rekao mi: ‘Zakasnili ste, a?‘. I tu smo se pozdravili, bili smo u biblioteci sami on i ja, i to mi je možda najdraža audijencija kod pape Franje od njih četiri - prisjeća se Petrović.
Inače, protekla godina je za sve novinare informativnih redakcija bila vrlo naporno razdoblje. Em što je u Hrvatskoj bila superizborna godina, em što se u svijetu međunarodnih odnosa dogodilo uistinu puno toga.
- Je, bilo je baš naporno. Komentirala sam u studiju parlamentarne izbore, pa europske izbore. Zatim iz Pariza izvanredne parlamentarne u Francuskoj, pa onda američke izbore u studiju. Nakon toga sam komentirala izbore za predsjednika RH, prvi i drugi krug, pa inauguraciju američkog predsjednika iz Washingtona, pa inauguraciju predsjednika Milanovića. Pa cijeli tjedan u studiju nakon što je umro papa, konklava i onda još i lokalni izbori, za što ću najvjerojatnije isto biti u studiju. Nadam se da s tim ovo ‘izborno ludilo‘ završava. Meni to nije teško, dugo radim i glava mi je istrenirana - ističe.
Upravo zato teško je Petrović zamisliti u mirovini od koje je dijele, barem što se uvjeta tiče, još neke dvije, tri godine. A ne može se ni ona sama, priznaje uz smijeh, to zamisliti, pa tako nema nikakvih planova po tom pitanju niti zna do kada će raditi. No, u svakom slučaju, 35 godina je dug period rada u novinarstvu. I, naravno, imala je za to vrijeme kriza kada joj je svega bilo dosta, jer uistinu je udobnije i ugodnije preuzeti neko savjetničko ili predavačko mjesto umjesto da je od nemila do nedraga stalno na putu, na terenu, čekajući satima nečiju izjavu.
Povijesni trenuci
- Krize su u našem poslu nešto što neminovno dođe. U krize nas zna uvesti zasićenost, ali i frustracija zbog pristupa našoj profesiji. Imala sam i ponuda za poslove koje spominjete, ali ipak ih, nakon što sam razmislila, nisam prihvatila - otkriva ova novinarka koja je kroz karijeru pratila brojne povijesne trenutke, poput pregovora i ulaska Hrvatske u NATO, a potom i u EU, oslobađajuću presudu za Oluju, sve haaške presude, američke izbore, sve bitne bilaterale, terorističke napade, krunidbu britanskog kralja... No, malo kome karijera, posebno ona ispred kamera uživo, prođe bez gafova. Koji su njezini?
- Rijetko su mi se događali gafovi, zapravo gotovo nikada, do neki dan, kad smo radili specijal i prijenos papinog sprovoda i imali šest sati komentiranja u studiju. Romina Knežić je najavila reklame i pošto ima nas strastvenih pušača, pitala sam imamo li vremena zapaliti cigaretu, a mi smo još bili ‘vani‘. I to se čulo. Portali koji nemaju ni predodžbu što znači raditi TV program uživo su tu sekvencu počeli prenositi. Ali bitno je da to nije bilo važno našim gledateljima, sudeći po gledanosti. Emisija je bila odlična s kompetentnim gostima i puna dobrih, stručnih tumačenja, novih informacija i kroz nju su mnogi mogli svašta naučiti. Gafova je u programu uživo uvijek bilo i uvijek će ih biti - napominje.
U karijeri je primila i brojne nagrade, a među njima je i prošlogodišnji Zlatni Studio za novinarku godine.
Mamine kritike
- Zlatni Studio je bio još jedina nagrada koja mi je nedostajala. Bila sam baš sretna i uzbuđena, što se i vidjelo. Zapravo mi najviše znače nagrade poput Zlatnog Studija jer o njima odlučuju gledatelji i pogled na njih me uvijek podsjeti na to da nisam cijeli svoj profesionalni život ‘pisala po vodi‘ - ističe. Inače, u jednom intervjuu od prije nekoliko godina pošteno je sve nasmijala izjavom da njezina mama zna imati više primjedbi na njezin izgled nego na sadržaj.
- Da, mama mi zna poslati nakon nekog javljanja poruku tipa: ‘Makni franzete (šiške) s čela, oči ti se nisu vidjele‘. Moji roditelji generalno, ni mama, ni pokojni pape, nisu nikad radili ‘operu‘ od moga posla i javnog utjecaja, niti su imali potrebu to isticati. Bilo im je drago da dobro radim svoj posao i to je to - otkrila je na kraju Ivana Petrović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....