Ni nakon dvodnevne rasprave nismo se uspjeli složiti koji nam je bio prvi zajednički Balaševićev koncert u Sloveniji na koji smo išli. Je li to bila '94. ili '95., a po nekima i '96. Ipak je prošlo više od četvrt stoljeća. Mjesto radnje je Ljubljana, dvorana Tivoli. Prvi je to Balaševićev koncert na koji idem otkako se raspala Jugoslavija i počeo rat. Je li to i prvi nastup Đorđa Balaševića u susjednoj nam Sloveniji, otkako je ona postala samostalna, više se nitko točno ne sjeća. Ako jest, riječ je o 14. studenom 1994., i to je njegov prvi koncert u Ljubljani nakon 1979. Zvuči nevjerojatno, s obzirom na njegovu popularnost, ali kako je objasnio u intervjuu za Globus koji je dao na dan tog prvog koncerta prije 26 godina, u tom gradu nikada nije osobito dobro prolazio. Uvažavali su ga, ali mu na koncerte nisu dolazili, pa je sasvim jasno za koga je bio taj nastup.
Pokazat će se vrlo brzo, da je to samo prvo u nizu Đoletovih gostovanja u Deželi na koje je od sredine '90-ih hrlila publika iz cijele Hrvatske, jer svog "Panonskog mornara", "Vasu Ladačkog", "Božu puba" kako su ga već sve zvali inspirirani Balaševićevim pjesmama, nisu imali prilike slušati, gledati i pjevati s njim u svom gradu, državi. Da ne uljepšavamo činjenice - Đorđe Balašević nije bio dobrodošao. Kako je te 1994. Hrvatska još bila u ratu, zapravo je shvatljivo da je njegov koncert kod nas bio teško izvediv. No neshvatljive su druge dvije stvari - zašto je Balašević tek 2001. u Puli uspio organizirati svoj prvi nastup u Hrvatskoj, kao i zašto je, doduše uvijeno, kroz glasinu, plasirana prijetnja svima onima koji su željeli na njegove koncerte u Sloveniju.
Da, rat je (ili je tek završio), ali Balašević je sasvim jasno bio antiratno opredijeljen od samog početka i to vrlo aktivno. Tu sumnje nema. Dapače, zbog svojih istupa i kritika tadašnjeg srpskog vodstva, zapravo je u svojoj državi bio više persona non grata. Od vlasti naravno, jer onaj običan puk nezadojen nacionalizmom i dalje ga je obožavao. Obožavamo ga i mi i čim smo doznali da stiže u Sloveniju (bilo to '94. ili '95.), dogovaramo se i idemo. Ima nas oko deset, uglavnom studenti od dvadeset i koju, no tko je sve točno išao, s odmakom vremena od 26 godina, teško se prisjetiti. Primjerice, baš nitko od nas koji smo se čuli u petak na dan Balaševićeve smrti ne zna kako smo kupili karte i jesu li se one uopće mogle kupiti u Zagrebu. No svi se dobro sjećamo atmosfere prije polaska i, naravno, na samom koncertu.
Ona prije polaska nije bila ni najmanje ugodna. Doznali smo da će nas na granici vjerojatno popisati, no to ne samo da nas nije odvratilo od nauma, dapače, još jače smo, ako je to bilo uopće moguće, zagrizli za koncert. No nismo se na put odlučili zbog bunta, stvarno smo voljeli Đorđa Balaševića. Kao klinci slušali smo singlice "Ranog mraza" naših roditelja, a onda još kao pubertetlije potpuno otkinuli kada je izdao album "Bezdan". Posebno ga je volio moj prijatelj Saša, bez sumnje najveći obožavatelj Đoletova lika i djela kojeg poznajem. Bio je na nekih 40 koncerata, ne zna im točan broj. I danas ima sačuvanu većinu ulaznica, pa i onu iz Maribora 1994., koncerta za Zagreb. Živo se sjeća kako je morao na vlak u Maribor da bi prije kupio karte jer se u Zagrebu one nisu mogle nabaviti i zakasnio, pa je morao čekati sljedeći.
Što se nas tiče, dogovor je bio da se nađemo kod prijateljice Jelene, a Saša valjda prvi put u životu nije zakasnio na dogovor. Neki su rekli roditeljima, neki ne, jer ih nisu željeli preplašiti zbog mogućih posljedica. Ipak su oni generacija u kojoj se važne i politički osjetljive teme nikada nisu raspravljale preko telefona. Potrpali smo se u aute i krenuli, a mnogi koje smo znali sjeli su na vlak i tako stigli u Ljubljanu. Kako su na granici njih tretirali, ne znamo, no nas su na graničnom prijelazu Bregana, nakon uobičajenog pitanja kamo idete i pečata u putovnicu dodatno - zapisali. Svima su nam to jasno dali do znanja. A i mi njima.
O da, rekli smo im da idemo na Balaševića. Baš namjerno nismo htjeli lagati. Kako je zima, stižemo naravno po mraku u Ljubljanu i jedva nalazimo mjesta za parkiranje i to prilično daleko od Tivolija. Ne snalazimo se baš, a ogromna je gužva. Ubrzo ćemo shvatiti i zašto, jer kad samo stigli pred dvoranu, tamo je maltene kaos. Još ima vremena do nastupa, a ljudi samo pristižu. Žica se i karta viška, jer koncert je davno rasprodan.
Bilo je registracija iz cijele Hrvatske, čak i iz Dubrovnika. Nevjerojatno. Dalmatina u to vrijeme nije postojala, pa su ovi iz Dubrovnika bez sumnje putovali cijelu vječnost. Kakva predanost.
Već tamo se osjetilo to ogromno uzbuđenje, bili smo dojma kao da su svi to jedva čekali, kao da se probila neka ogromna barijera. Taj osjećaj ne mogu zaboraviti. Ni ostali iz moje ekipe. I nije bila u pitanju nikakva jugonostalgija, nego zasićenje ratom, mržnjom, ružnom stvarnošću, tom prevladavajućom dogmom - važno je tko si, što si, čiji si, a ne kakav si čovjek.
A Saša, taj najveći Đoletov obožavatelj, koji dva sata nije stao plakati kada je saznao da je Balašević preminuo, fascinantno, ali odmah se sjetio s kojom pjesmom su ti njegovi prvi koncerti u Sloveniji počinjali. Kasnije smo to provjerili kroz malobrojne novinske izvještaje dostupne iz tog vremena i da, sjećanje ga odlično služi - bila je to "Noć kad sam preplivao Dunav".
- "Na mostu smena straže, znao sam da me traže, žandara nema koji ne zna moj lik. Zar moja glava vredi sto forinti, gospodo draga? Pod slikom toliko piše, vredi bar krajcaru više. Dobre smo krčme znali, dobre smo konje krali, dobra nas neka zvezda pratila svud. Ostajte zbogom zeleni Karpati, drumovi carski. Dugo sam bio daleko, dal' me poželeo neko?" Kad je izgovorio dugo sam bio daleko, dal' me poželeo neko", nastao je potpuni delirij, dvorana je eksplodirala, nastala je takva vriska, da je morao stati s pjesmom.
Slično je bilo i kad je pozdravio publiku.
- Dobra večer, Slovenija... pristojni pljesak. A onda kad je izgovorio "Dobra večer, Hrvatska", mislili smo da će se dvorana srušiti. Doslovno. Koncert je potrajao četiri sata, koliko su mu i inače trajali nastupi. Red pjesme, red šale, red duboke misli. Nastavili smo odlaziti na njegove koncerte, no popisivanja na granici nije više bilo. I nije bilo posljedica. Čitam sada iz tih starih tekstova kako je u publici bilo i puno hrvatskih estradnih i TV zvijezda, onako inkognito, koji su molili novinare da ih ne spominju jer su "takva bila vremena".
Za samog Balaševića "takva vremena" završila su 2001. kada je nastupio u Puli. Mojem prijatelju Saši bio je to jedini značajni nastup u Hrvatskoj koji je propustio. Da se ikako moglo izvesti da stigne u Pulu, stigao bi. Zanos ga nije napustio ni u već ozbiljnijim godinama. Stao je u red pred "Lisinski" prije koju godinu u 4 sata ujutro. I nije bio prvi. Još oko ponoći tamo su stigli neki novi klinci. Svi su se dobro nasmrzavali, ali karte su dočekali.