Nije lako pisati o Goranu Paveliću Pipu. Nije stvar u tome da je Pipo dosadan ili naporan sugovornik. Prvi problem je uopće doći do njega jer čovjek nema mobitel. Ne želi ga. Tko ga želi pronaći, naći će način. Drugi problem je što se Pipo (64) bavi s toliko stvari i tako strastveno, da je teško sve njegove ideje, interese i planove stisnuti u jedan tekst.
Tako, kada ne šeta gradom sa svojim fotoaparatom u rukama, piše stručne članke za časopise o lingvistici i filologiji ili je na Filozofskom fakultetu sa studentima turkologije. Ili radi na novom broju novina Zagreb haberi, kojima je jedini novinar, urednik, fotograf i distributer. Ili sređuje i pomalo digitalizira svoju jedinstveni fotoarhivu. Ponekad, uz sve to, priprema izložbe, a stigne i guštati u britanskim krimićima i uracima genijalnog prirodnjaka Sir Davida Attenborougha.
- Teško mi je reći koliko imam fotografija. Recimo da imam više od 50.000, a manje od 100.000 ispucanih snimki - kaže Pavelić, široj javnosti najpoznatiji po fenomenalnim crno-bijelim fotografijama i kao kroničar svakodnevice Zagreba, a ponajviše iz 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća.
Pisac Vladimir Stojisavljević Vaki i Vlada Divljan iz Idola, 1980. pred Kavkazom
Njegova ekipa
U tom razdoblju, mnoge od njegovih fotografija nastale su na kultnom okupljalištu urbane mladosti u Masarykovoj ulici, blizu ondašnjeg kafića Zvečevo tj. Zvečke i Kazališne kavane ili Kavkaza, pa uz ulicu do Blata. Pipo je ondje snimao ljude, prijatelje, ekipu s kojom se družio, a mnogi od tih mladih ljudi postali su poznati - glazbenici, poput Johnnyja Štulića ili Jasenka Houre, sportaši, poput Mihovila Nakića, glumci - od Mire Furlan do Alme Price, kulturnjaci raznih fela... Također, mnoge njegove fotografije snimljene su na koncertima, u klubovima, ispred i iza scene. Snimao je poznate (on kaže “svi su mi bili poznati”), ponekad nešto objavio i u Poletu, no uglavnom je snimao zbog sebe, društva, zabave...
- Pitaju me za celebrityje. Ljude koje sam fotografirao nisam tako tretirao, oni su bili dio moje svakodnevice. Ljudi nisu izbjegavali fotografe. Voljeli su se slikati. Danas je to sasvim drugačije - objašnjava Pipo.
Vlatko Stefanovski 1979. (u busu na turneji benda Leb i sol)
Savršena arhiva
Dio tih slika objavljen je njegovoj fotomonografiji pod nazivom “Osamdesete”, a mnoge su prikazane na izložbama te u različitim medijima.
- Znaju mi reći: ‘Da nije bilo tebe, to ne bi bilo zabilježeno’, no nije baš tako. Fotke snimljene ispred Zvečke, Kavkaza i općenito na tom ‘duhanskom putu’, kako smo ga mi zvali, imaju i drugi fotografi, drugi dečki, recimo Ivan Posavec, Andrija Zelmanović, Mio Vesović... Moja jedina prednost, a kažem to kao kolega, je u tome da imam jako sređenu arhivu.
Možete Zelmanovića zamoliti za nešto i našao bi to, ali pitanje je koliko bi trajalo. Ja nemam taj problem. Moji su filmovi tako lijepo složeni i pospremljeni da mi je dovoljno da mi netko kaže što mu treba i nađem to u sekundi... A počeo sam i digitalizirati arhivu - kaže Pipo i dodaje - nisam lažno skroman, svjestan sam da su ti moji negativi vrijedan dokument jednog vremena i prostora.
Johnny Štulić 1976, prije Azre
Na njima su mnogi ljudi koji su činili neki duh Zagreba. Jasno, ja to tada nisam tako gledao, to je bila moja ekipa, ljudi s kojima sam se družio, moji vršnjaci... Nekih više nema... Nedavno sam pronašao fotografiju tj. negativ Toma Gotovca koje se uopće ne sjećam. Dakle, u toj mojoj arhivi ima iznenađenja i za mene samoga.
Pavelić se ni danas ne odvaja od fotoaparata. Vremena su drugačija, fotografija je digitalna, akteri su novi, no bez fotografije, kojom se bavi otprilike od šeste godine života, ne bi mogao. Name, Pipova su oba roditelja bili fotografi.
- Od njih sam naučio sve. Tata me naučio fotografirati, razvijati filmove, izrađivati fotografije, a mama arhivirati, pohranjivati fotografije i filmove - ističe dodajući - osim njih, najviše sam naučio od svojeg prijatelja Željka Stojanovića Žike, kod kojeg držim najveći dio svoje arhive.
Pipovi prijatelji 1986.
Jezici i putovanja
Jesu li mu teško pale promjene - digitalizacija, nestanak filma?
- Fotografija se jako promijenila, ali nije me to previše pogodilo. Puno toga je brže i lakše. Naravno, izgubio se dio priče, čari tamne komore, razvijanja fotografija, ali to je više stvar sentimenta. Ako bih sada poželio raditi klasične crno-bijele fotografije, vjerojatno bih u Zagrebu mogao pronaći jedan ili dva laboratorija koji to rade. Crno-bijela fotografija danas je više art, znam da neki fini magazini vani skupo plaćaju klasično rađene editorijale.
Danas svi neprekidno snimaju mobitelima, svi imaju stotine fotografija u memorijama - govori Pavelić - ali, znate, primijetio sam da se ljudi još uvijek nekako rastope, raznježe, kada im u ruke daš fotografiju, fizički predmet. Nikakva sačuvana digitalna slika u kompjutoru i na CD-u ne može nadoknaditi užitak listanja fotoalbuma u društvu, komentiranja i zafrkancije... Da, možeš sjesti i ispred monitora, klikati mišem i komentirati, ali to nekako nije to...
Alma Prica 1979. godine
Iako je oduvijek bio čovjek s fotoaparatom, Pavelić je završio anglistiku i fonetiku na Filozofskom fakultetu, pa krenuo upoznavati svijet. Dosta je putovao kao student, ali i radeći kao prevoditelj.
- Zvuči dinosaurski, ali bio sam u Iranu još za šaha, u Afganistanu prije Rusa... Upoznao sam dobro Bliski istok i fascinirao me. U Iraku sam radio u rafineriji nafte kao prevoditelj. Bilo je to izuzetno iskustvo - prisjeća se - naučio sam svašta o preradi nafte, lova je bila dobra, a, osim toga, shvatio sam kako su zanimljiva mješavina ti ljudi, a bilo je Kurda, Arapa, Turkomana... Govore različitim jezicima, svi su muslimani, a potpuno su različiti... - prisjeća se Pavelić kojem su jezici velika strast i opsesija. Sklonost jezicima vjerojatno je naslijedio po očevoj strani jer lako i brzo usvajaju strane jezike.
- Kao što neki imaju gen za glazbu, tako mi imamo za jezike - kaže Pipo. Ta ga je ljubav potaknula da se vrati na fakultet, pa je tako završio i studij turskog jezika koji ga je oduvijek jako zanimao.
Anja Šovagović i Vanja Matujec u Dubrovniku 1986.
Na fakultetu
- Da, na više načina sam se vratio na fakultet. I tu se moj fotoaparat pokazao korisnim. Zvečku i onaj dio grada, zamijenio sam zagrebačkim lingvističkim krugom, Institutom za jezik i jezikoslovlje... Surađujem s nekim lingvističkim časopisima, bavimo se raznim stvarima, išli smo, primjerice u Arbanase istraživati arbanaški jezik.
Nije mi dosadno i k tome sam sve dokumentirao. Kad biste nazvali akademika Ranka Matasovića, ljude s Odsjeka za lingvistiku, s turkologije... mislim da bi vam rekli kako ne bi imali ni jednu jedinu fotografiju u zadnjih 15 godina sa svojih događanja, tribina, predavanja bez mene - smije se Pavelić. Ipak, priznaje, mnoštvo fotografija koje je snimio tijekom godina po nekim su drugim arhivama i ne zna im sudbinu.
- Recimo, 30 godina radio za Animafest i sve što sam snimio ostavio sam u njihovoj arhivi, ne znam tko danas brine o njoj. Ne želim previše razmišljati o toj temi, ipak to nije samo posao, ima tu i emocija - govori Pavelić kojeg godine i odlazak u mirovinu nisu nimalo usporili.
- Dobro, ne hodam više navečer po klubovima, ali ni ne sjedim doma. I dalje volim šetati gradom, prikupljati materijale, promatrati. Oduševljava me što posljednjih godina vidim i čujem turiste koji govore stvarno različite jezike, ljudi dolaze sa svih strana svijeta. I to ponekad zabilježim u svojim novinama - otkriva.
Goran Pavelić Pipo
Njegove novine
Do sada je objavio 75 brojeva Zagreb haberija, svojih elektronskih novina. Radi na njima od 2016. godine, a trenutno ima oko 70 pretplatnika koji novine dobivaju u svoj inbox. “Haberi” su vijesti, novosti na turskome jeziku, što se Pipu učinilo baš zgodnim za naziv novina.
- Izgledaju klasično, pišem o kulturnim događanjima, snimim ljude, preporučim neku knjigu... U gradu se uvijek nešto događa, ima zgodnih cura za rubriku Zagrepčanke. Uvijek je bilo zgodnih Zagrepčanki - kao i onda pred Zvečkom, tako i danas. Imam i rubriku Analog u kojoj objavljujem stare fotografije. Dakle, počeo sam raditi elektronske novine iz zafrkancije, a ljudi su se zakačili.
U jednom trenutku sam poželio odustati, no moji su me čitatelji tako izvrijeđali i prijetili mi tako da sam morao nastaviti. Imam vrlo kritičnu publiku - smije se Pavelić. Sada razmišljam da za stoti broj napravim neku izložbu. Dakako, treba to dočekati, ali nadajmo se da će i do toga doći. Isprintao bih novine na velike formate i izložio, pa neka ljudi gledaju, zabavljaju se i komentiraju. Na kraju krajeva, u tome i jest poanta priče.