MLADI GLUMAC

Marin Klišmanić: ‘Za glumca je smrt pomisao da sve zna. Ne razbacujem se i ne osciliram‘

‘Ako dođem u Split pa u Zadar, uočavam sličnost u ponašanju ljudi. Kad se pojavim u Dubrovniku, stvari više nisu tako slične‘

Marin Klišmanić

 Tonči Plazibat/Cropix

Ime glumca Marina Klišmanića sve češće se može čuti među kolegama glumcima i kazališnim kuloarima, a publika ga, od one zagrebačke pa do dubrovačke, isto tako sve češće gleda na pozornici. Među ostalim, prva dramska premijera 73. Dubrovačkih ljetnih igara, “Ljubovnici” u režiji Aleksandra Švabića ponovno ga usmjerila na hrvatski jug gdje se, s obzirom na broj projekata na kojima je surađivao, gotovo pa i ‘udomaćio’, ali i našao svoje oaze mira i opuštanja.

- Dubrovnik mi je, nakon ovih nekoliko godina što mu se uzastopno vraćam, prirastao srcu. Više ne mogu zamisliti ljeto a da barem tjedan dana ne provedem u Gradu. Gužva je, turisti su posvuda, vruće je, ali svejedno je lijepo uvijek mu se vratiti jer ima jednu nevjerojatnu dušu i ljepotu koja uvijek iznova iznenadi - govori Klišmanić.

Ove godine, pored reprize “Glave lava”, gostovanja “Genijalne prijateljice”, na Igre su ga doveli i “Ljubovnici”, igra Dotura Prokupija, tekst koji izgovara ‘natrpan’ je latinskim, plus, tu je i dubrovački naglasak.

- Na prvim čitaćim probama doslovno sam slovkao latinske riječi. Veliku sam muku mučio i svi smo zapravo nagađali kako se otprilike koja riječ kaže. No, onda se kolega Šivak dosjetio, i ovim putem mu hvala, Ivana Kapeca, latinista s kojim sam se našao nekoliko puta i kojemu ovim putem jako zahvaljujem.

On mi je zaista puno pomogao, naučivši me razliku između tradicionalnog izgovora i klasičnog izgovora, kada se koji izgovor upotrebljava, primjerice “ae” se u klasičnom izgovoru izgovara: “aj”, a u tradicionalnom: “e” i tako mi ukazao na mnoge nijanse latinskog jezika koji se naizgled čini mrtvim - prenosi iskustvo rada na predstavi festivalskog ansambla.

Kritičnost publike

Bio je angažiran u uprizorenjima djela dubrovačkih pisaca, koliko mu je izazovno bilo svladati dubrovački govor na koji su Dubrovčani posebno osjetljivi?

- Definitivno osjetim pomak u svom dubrovačkom u odnosu na prvu predstavu na Igrama kada sam kao student igrao u ‘Viktoriji od neprijatelja’. Na “Glavi lava” sam se puno više snalazio iako sam imao tu i tamo poteškoća, međutim, ove godine mi je, vjerojatno i zbog toga što je tu bio i latinski pa sam se s njim borio, dubrovački išao doista bez većih problema.

Moram priznati da se kritičnost dubrovačke publike ponajviše osjeti kada se rade tekstovi dubrovačkih pisaca. Ne mogu reći da ne osjećam određeni pritisak svaki put kada izlazim pred dubrovačku publiku - kaže Klišmanić.

Igra u HNK Zagreb u predstavi “Zločin na kozjem otoku” u režiji Paola Magellija koja je imala premijeru na proljeće, a najesen će je publika ponovno moći gledati.

- Uloga Angela u tekstu Uga Bettija vrlo je slojevita, međutim, nosi određene zamke. Vrlo lako se uplovi u jedna te ista rješenja. Moj zadatak je bio zaroniti u raznolikosti koje nosi taj lik. Odnos između njega i tri žene trebao bi biti različit i konstantno se mijenjati u odnosu na situaciju koja se u datom trenutku događa.

Među ostalim, igrao je Andreja u predstavi “Tri sestre”, prema Čehovu, u režiji Boba Jelčića.

- Veliki sam ljubitelj klasike, međutim, nije to ono što me najviše interesira u kazalištu, imam nekoliko zaista dragih klasičnih autora kojima se uvijek vraćam, međutim, smatram da treba ići u korak s vremenom.

image


U predstavi ‘Zločin na Kozjem otoku’ zagrebačkog HNK

Ronald Goršić/Cropix

Lice Zlatnog Studija

Ne mogu izdvojiti ni jednog redatelja koji mi je drastično pomogao u odnosu na druge, mislim da sam od svakog redatelja uzeo ponešto za sebe i svoj razvoj, reći će glumac koji je glumeći na Igrama upoznao brojne ‘kantune’ grada.

- Moje mjesto za odmor ovdje je definitivno otok Lokrum, tamo uvijek mogu naći mjesto gdje nema nikoga i gdje mogu malo odahnuti od gužve. Inače se volim opustiti od posla uz knjigu, film ili seriju. Nekad me privuče i odlazak u šetnju prirodom, a nerijetko nakon posla znam otići i na CrossFit i tako smiriti um - kaže Klišmanić koji ima i iskustvo rada na seriji “Crno-bijeli svijet”, glumio je i u jednoj epizodi “Generala”.

- Trenutno imam osjećaj da još uvijek imam vremena da mi se počnu otvarati ta vrata. Smatram da glumac mora izbrusiti zanat u kazalištu kako bi se mogao prebaciti na film jer film je ipak jedna vrsta finijeg rada i traži od glumca jednu veću vrstu koncentracije. U kazalištu se stvari igranjem mijenjaju, a na filmu se traži, u datom trenutku, najbolja moguća varijanta koju glumac može iznjedriti, stoga mislim da ima vremena i da će se vrata uskoro otvoriti.

Klišmanića, finalista kategorije Novo lice u kazalištu Zlatnog Studija 2020. godine, smatraju jednim od mladih hrvatskih glumaca u usponu, mladom glumačkom nadom.

- Ne osjećam pretjerani pritisak u vezi s time. Mislim da moj put ima jednu vrstu prirodne putanje bez velikih oscilacija. Ja sam svjestan svojih sposobnosti u ovom trenutku i svojih nedostataka na kojima treba još puno raditi. Ne treba gubiti znatiželju i volju za učenjem novih stvari. Najgora stvar koja se glumcu može dogoditi je da zaključi da zna sve.

Između glazbe i glume, klavira, odlučio se za glumu.

- Glazba je uvijek tu negdje prisutna u projektima koje radim tako da nikad nije otišla u potpunosti iz mog života. Ono što bih volio je pronaći vrijeme da ponovno vježbam klavir jer sam to zapostavio - kaže.

Dubrovčani negoduju kad ih uvrštavaju u Dalmaciju ili kad ih zovu Dalmatincima, što o tome misli glumac rodom iz Kaštela...

- Dubrovnik ima jedan specifičan mentalitet kakav se ne viđa na ostatku obale. Ako dođem u Split, a zatim u Zadar uočavam veliku sličnost u mentalitetu i ponašanju ljudi. No, kada se pojavim u Dubrovniku, stvari nisu više tako slične. Osjeti se da je ovo ipak bila samostalna država toliko stoljeća.

Na Dančama

Kaže mi jedna Klišmanićeva zrelija kolegica, koja je tijekom 60-ih dolazila na Igre kao studentica, da su im dnevnice tada bile dobre, sve je bilo jeftino i da su se baš zabavljali. Kako to izgleda danas, postoji li neslužbeni ‘nastavak’ poslije proba noću...

- Danas je u gradu puno skuplje živjeti, međutim, naše dnevnice su dostatne za to. No, ja se ne volim pretjerano razbacivati i hodati po restoranima da bih ručao. Radije si skuham sam nešto, a onda odem jednom ili dvaput u neki restoran da se nagradim, obično to učinim nakon premijere ili na dan premijere. Navečer, što je opće poznato, ljudi iz našeg miljea se uvijek rado okupljaju u Antuninskoj ulici u bistrou Gusto Giusto. Tamo se uvijek nađe vremena za opuštanje od napornih proba.

Najljepše mi se kupati na Dančama, a ove godine sam otkrio, s obzirom na lokaciju predstave “Ljubovnici”, i mjesto ispod hotela Belvedere koje mi se doista dopalo. Najdraži kafić mi je Buzz gdje uvijek postoji mogućnost da ću sresti nekoga koga poznajem iz Dubrovnika i malo popričati.

Ja svakako volim da mi more posluži kao osvježenje, a u Dubrovniku je posljednjih dana, vjerojatno zbog vjetra koji ga noću ohladi, more zaista svježe i doista pomaže da se podnesu ove vrućine. Nakon Igara idem doma u Kaštele odmarati se i onda ću se vratiti u Dubrovnik da odgledam “Krvavu svadbu”, a zatim igramo “Genijalnu prijateljicu” u parku Gradac - kaže Klišmanić

Iduće sezone izlazi njegov režijski prvijenac u Teatru ITD, autorski projekt po motivima Danteova “Pakla”, predstava koju je odlučio raditi s glumcima koji su tek završili Akademiju jer smatra da su izrazito daroviti i da ih je potrebno vidjeti. Priprema i jednu predstavu s Draženom Šivakom i Olgom Pakalović u Teatru EXIT.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
31. srpanj 2022 07:13