Gotovo je dvije godine prošlo otkako je naša eminentna modna kreatorica i glazbenica Matija Vuica ostala bez svog životnog partnera, prijatelja, svog najvećeg oslonca u životu Jurice Popovića. Matija i Jure proveli su 45 godina u ljubavi i razumijevanju. Dugo smo dogovarali ovaj intervju, čekala je Matija taj trenutak kada može o svemu razgovarati. Bez zadrške.
Kako ste danas?
- Danas se sabirem, zbrajam sjećanja, zbrajam uspomene pa čak i budućnost na jedan čudan način. Razmišljam što će biti sa mnom u toj istoj budućnosti i gdje je Jure u toj mojoj priči. Splet je to mojih raznovrsnih misli koje dolaze same od sebe. Objasnila bih ih kao jednu bujicu kojoj katkad postavim branu, a ponekad je pustim da me nosi. Jure je 24. rujna imao rođendan i mislila sam da će taj dan proći ležernije, ljudi obično kažu da s vremenom preboliš, ali to je jedna velika neistina.
Ipak, jeste li na neki način osvijestili da život ipak mora ići dalje?
- Život melje, ušla sam u taj žrvanj. Ponekad sam više sjetna, nekad bolna ili osjetljiva. I kad osjetim da sam na trenutak zaboravila, ponovno se uhvatim za svoju tugu jer to je sve što imam. Čudan je to odnos, čovjeka i tuge, zbližiš se s njom pa je čuvaš kao najveće blago.
Čini se, iz vaših riječi, da je on stalno tu prisutan, i u raznim situacijama kroz koje svakodnevno prolazite?
- Istina. No, donedavno nisam razmišljala na takav način. Bila sam izgubljena i trebalo je to osvijestiti. Mislila sam da je gubitak zauvijek, molila sam Boga da se pokaže, ukaže. Vjerovala sam da će pokucati na prozor, javiti se. Sada mi je to pomalo i smiješno. Naravno da to nije tako. Počinješ u jednom trenutku shvaćati da ćeš kroz neke situacije, male znakove prepoznavati taj puls osobe koja te voli. Tek prije dva mjeseca sam počela prihvaćati stanje u kojem se nalazim. Nisam mogla niti izmoliti Očenaš jer nisam se mogla pomiriti s time da je to kraj. U svom svijetu počela sam prepoznavati neke male stvari iz kojih osjećam olakšanje. Nije to trajno, ali taj trenutak je važan. Prošla godina, 2024., u svakom mi je pogledu bila teška, uznemirujuća, bila sam potpuno izgubljena. Nisam se mogla baviti svojim zanimanjem kao inače. Dapače, nisam podnosila ljude oko sebe. Bio mi je potreban mir.
Je li to bio razlog zbog kojeg ste preselili na novu adresu?
- Morala sam se maknuti iz našeg stana jer mi je bila potrebna nova energija i novo okruženje. Sve mi je u starom stanu ‘sjedilo‘ na srcu i duši. Sve me toliko gušilo da se nisam mogla izvući iz tog začaranog kruga. Moram priznati da sam zbog te promjene uspjela naći svoj mir. Iznenadila sam samu sebe jer sam napravila konkretan pomak. Ta promjena mi je dobrodošla jer me ojačala. Ponovno sam stala na noge i počela raditi. To je, uistinu, jedini put ka ozdravljenju - natrpati se poslom.
Rekli ste da ste u proteklih godinu i devet mjeseci osjetili prvi put sreću nakon što ste uspjeli realizirati izlazak pjesama koje je Jurica pripremio za album, a koji je odnedavno vani.
- Kad mi je album stigao u ruke, a požurivala sam Jurine i svoje prijatelje i suradnike zbog datuma izlaska 24. rujna da posao zgotove u roku, moj je ponos bio velik. Prvenstveno tu mislim na dizajnera Igora Kelčeca i producenta Mihaela Bluma, a oni su se zdušno potrudili da cijelo društvo drugih suradnika sve napravi na vrijeme. Sve karike bile su spojene, album ‘Vojnik svjetla‘ u suradnji s Croatia Recordsom bio je vani.
I nije to nikako obično izdanje. Ono je posebno, svakako vrijedno pažnje jer je Popovićeva glazba upotpunjena knjižicom i posterom čiji dizajn potpisuje Kelčec.
- Ljudi su se pitali otkuda album, o čemu govori i koje su mu poruke. A samo je jedna jedina poruka - slavimo Jurin život. Bio je dobar čovjek, a tome su kroz godine svjedočili i poznanici i prijatelji. Njegova je glazba moje naslijeđe, pa je i moj zadatak bio da je sačuvam, njegujem i na kraju krajeva stalo mi je da sve skupa bude perfektno odrađeno. Slavimo ljubav baš kao što i moj Jure slavi ljubav u pjesmi ‘Ljubav ne umire nikada‘. On je uvijek pjevao o ljubavi, pa i onda kada su pjesme bile tužne. Ljubav je uvijek tinjala u njegovim skladbama. Za nekoga katkad i surova, ali jako istinita. I sigurna sam da ću u nekim folderima još pronaći neke njegove pjesme.
Imali ste pored sebe osobu koja je bila veliki perfekcionist. Sve svoje stvari uredno je slagao, uvijek je sve bilo na svojemu mjestu, pa tako i glazba koju je stvarao.
- Začuđujuće je kako je sve u njegovu kompjuteru posloženo. Iznenadio je ne samo mene nego i sve ostale koji su radili na izdanju. Sve je bilo na svom mjestu, uredno zavedeno. Svaki tekst, misao i svi ostali detalji. Možda je i najteži trenutak bio kad smo sjeli i počeli preslušavati tu glazbu. Puno je tu bilo poruka, mislio je i na one koji su željeli posustat u životu i kroz svoje tekstove nije im dao. Želio je poručiti da uvijek ima svjetlosti i da postoji nada za dalje. Zato je Kelčec u knjižici izvukao i neke njegove rukom pisane poruke. Odabrala sam ime ‘Vojnik svjetla‘ jer sve duše koje smo izgubili naši su svjetionici i naši anđeli čuvari.
Zagreb je vaš grad, u Metkoviću ste odrastali. Koliko ste vezani uz dolinu Neretve?
- Najviše vremena u našim smo životima proveli u Zagrebu, ali oboje smo Metkovci. I uvijek bismo mu se vraćali kad god bi nam obaveze dopuštale, naročito ljeti. Osim toga, još je naš Trotakt projekt krenuo upravo iz Metkovića, gdje je snimljen i kompletno napravljen naš prvi album. Proteklih godinu dana sam poput neke luđakinje hodočastila na relaciji Zagreb - Metković, i to svakih petnaest ili mjesec dana. Otišla bih tražiti mjesto gdje je moj dom i potom shvatila da je on tamo gdje se nalazim u tom trenutku. No, ja volim svoj Metković. Uostalom, upravo nam je taj naš grad dao dobar vjetar u leđa da krenemo dalje i skupa napredujemo.
Razmišljate li u nekim svojim planovima spojiti modu i glazbu na jednom od predstojećih projekata?
- Imam vizure priče u glavi jer Jure je imao istančan modni ukus. On čak nije želio u trenirci baciti smeće, nego bi odjenuo hlače za izlazak na ulicu. Moram reći da nije bilo Jure i njegove ogromne podrške, često žrtvujući svoj rad zbog mene, ja se nikada ne bih upustila u modu. I sigurno ne bih bila tu gdje jesam. I baš zbog toga planiram neke projekte. O čemu je riječ, još uvijek ne želim govoriti, ali nakon ovog albuma dobila sam snagu da sve to skupa i realiziram. Želja mi je jednom godišnje podsjetiti da su moj Jure i njegovi radovi živi i prisutni. I neću prestati nikada. Na kraju krajeva, njegova je glazba obilježila sve moje revije posljednjih godina kao fantastična kulisa za moj rad.
U modi ste napravili baš sve. Vaše kreacije nose se na vjenčanjima, ali i na dodjeli Oscara. Drži li vas i dalje ta zanesenost u modi?
- Zbog svih okolnosti koje su me zadesile, sav entuzijazam koji sam imala sam potpuno zatomila u sebi. Nisam imala volje i želje. No, vraća se pomalo sve to. I mislim da ću kroz iduću godinu napraviti sve ono što nisam i da će sva ta energija izaći iz mene. U kojem će smjeru sve to izaći, još nisam sigurna. Ja sam stihijski tip koja stvari prepušta intuiciji. Vjerujem u nju, prepustim se i onda taj moj rad mora biti dobar. I dosad me ta moja intuicija nije prevarila. Imam svoje male skice u glavi, al‘ hajmo ih prepustiti vremenu.
Nedavno je modni svijet ostao bez Armanija. U moru njegovih izjava i misli koje se iznova prenose spominjao je svoje muze. Imate li ih i vi?
- Sada kada to spominjete sjetila sam se jedne svoje modne revije na Cmroku, koja se dogodila davnih dana, kad je Severina izjavila: ‘Oni imaju Armanija, a mi imamo Matijanija!‘ To su bili samo počeci mojih revija. A na ovo pitanje ću odgovoriti da se to mijenjalo kroz život i kroz iskustva koja sam s godinama stjecala. Dizajneri uvijek u svojim počecima vole spominjati imena svojih muza, no mislim da iskru izazove neka djevojka koju sretneš negdje, nešto ti se svidi i nesvjesno ukradeš nešto za što se u svom radu poslije uhvatiš, dobiješ ideju koja te odvede u neki svoj put. Ja sam dugo vezivala Jurin rad sa svojim i nastajale bi nove kolekcije poput etno kreacija kada se radilo o etno albumu ili lepršave haljine kada se stvarao pop ili rock zvuk.
U kojem bi smjeru mogle ići vaše nove kreacije?
- Sve više mislim da ću se vratiti svojim korijenima. Evo, sad sam natuknula ono o čemu razmišljam. To je trag koji mi dosta zaokuplja misli. Dugo trajem pa nove generacije i ne znaju što se događalo osamdesetih i ne moraju niti znati. Ali ja zato imam dovoljno materijala i ideja da napravim nešto novo.
Imate svojevrsni privilegij što vas iznova prate neki novi klinci?
- Vrlo sam zahvalna što već godinama svaka nova generacija prepoznaje ljepotu u mojim modelima. I od njih puno učim, i to mi je na neki način blagoslov. Društvene mreže su nam promijenile živote, toliko se toga događa prebrzo da ponekad zaboravljamo na ljepotu trenutka. Sve nam je servirano i zato se želim vratiti modnim korijenima.
Unatoč trendovima o kojima govorite, vas nikada nije ponijela brzopletost stvaranja, vaš rad traje dok ne bude onako kako ste zamislili.
- Najviše si oduška dajem kada pripremam reviju. To je najveća sloboda koju kreator ili dizajner može imati. Kada se otpuste kočnice s puno ljubavi i žarom kojim se nešto stvara, nema šanse da ne uspijete. Meni je bitno da se zatvorim u svoj mir i krenem u svoje kreativno stvaranje priključena u beskonačni kozmos.
Kako sada volite provoditi svoje slobodno vrijeme?
- Volim putovanja i, iskreno, spasili su me pozivi prijatelja da odemo nekamo. Meni i prije nije bio problem, ako nema u datom trenutku nikoga, kupiti kartu i otputovati sama na neku destinaciju. Uistinu sam si posljednjih mjeseci dala oduška, bila u Istri, na Hvaru, u Grčkoj i Turskoj. Napunila sam baterije i dobila snagu za dalje. Vidjela sam druge ljude, osjetila novu energiju i sve je to bilo vrlo pozitivno za mene, jer znam da je moj ‘vojnik svjetla‘ uvijek uz mene.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....