Na netom završenom Svjetskom prvenstvu u rukometu naša je reprezentacija osvojila šesto mjesto, a na terenu se posebno istaknuo 25-godišnji Jakov Vranković s kojim je Slobodna Dalmacija razgovarala u Splitu, gdje se sportaš došao nekoliko dana odmoriti prije novih sportskih obveza.
Ovaj šarmantni Dalmatinac rodom iz malenog mjesta Svirče na otoku Hvaru djevojkama je zapeo za oko još 2016., kad je osvojio titulu Mistera turizma.
Visok dva metra, karizmatičnih crta lica i isklesana tijela, itekako je poželjan u svijetu modelinga pa često zna dobiti telefonske pozive modnih agenata za suradnju, no našem rukometnom kauboju sport je na prvom mjestu, dok je titula mistera za njega bila lijepa avantura koje se rado sjeti.
Prijava zbog znatiželje
- Sjećam se da sam se prijavio iz čiste znatiželje jer se nikad u životu nisam ustručavao napraviti nešto što bih u tom trenutku poželio. Ne žalim ni trenutka što sam sudjelovao na izboru za mistera turizma i bilo je to pet dana dobre zabave. Uopće nisam očekivao pobjedu budući da nikad nisam bio u tim vodama, tako da je i mene samog iznenadilo kad sam osvojio titulu.
Da sam se više tome posvetio sigurno bih imao mnogo koristi od toga, no ipak je sport bio taj koji je prevagnuo. Ne odbacujem da se jednom nađem kao model ispred nečijeg fotoobjektiva, ali teško ćete me opet vidjeti kako šećem modnim pistama - smije se Jakov.
Za sebe kaže da je dite s ulice, koje se u sport na ulicama Dioklecijanova grada zaljubilo još u ranom djetinjstvu. Stalno je s prijateljima trčao za loptom, a kako i ne bi kad su roditelji odvažni sportski duh prenijeli na njega.
Mama Gordana nekad je trenirala rukomet dok se otac Marin opredijelio za nogomet. Upravo su oni, uz sestru Katarinu, studenticu farmacije, Jakovu najveća životna podrška i zajedno s njime proživljavaju svaki trenutak proveden na rukometnom terenu. Baš kao i trener Boško Balić, koji je uz njega bio u najtežim trenucima karijere.
Kineziološka diploma
Jedan je od naših rijetkih sportaša koji je fakultetski obrazovan jer je nakon srednje škole za fizioterapeuta diplomirao na splitskom Kineziološkom fakultetu, gdje je stekao zvanje stručnog prvostupnika za trenera kondicijske pripreme sportaša.
Nije nikad bio od prevelikih izlazaka pa bi se nakon treninga radije uhvatio knjige nego tulumario po gradu. U slobodno vrijeme rado bira odlaske u prirodu i na plivanje, kao i bicikliranje po Marjanu i gledanje "Našeg malog mista" s nezaboravnim Karlom Bulićem u ulozi doktora Luigija, koji mu je uz Monicu Bellucci najdraži glumac, a život u Mađarskoj posljednjih godinu i pol dana u potpunosti mu je posvećen sportu.
Igrač je tamošnjeg kluba Tatabánya u istoimenu gradu, smještenom šezdesetak kilometara od Budimpešte. Jakov živi sam, i kad nije na treninzima najviše se druži sa suigračima iz kluba, s kojima često odlazi na kave.
- Trener kluba mi je iz Srbije, sa mnom igraju dva Crnogoraca i jedan Bosanac. Prava smo balkanska ekipa i lakše mi je s njima. Često znamo završiti u jednom crnogorskom restoranu u kojem mi je omiljeno jelo tri leće (tres leches, tri mlijeka, op.a.) desert uz neizbježne pjesme Dina Merlina.
A kad su pjesme u pitanju, gotovo nijedna pobjeda naših rukometaša ne može proći bez "Morske vile" Daleke obale.
- Bude tu svih pjesama jer svi dolazimo iz različitih krajeva Hrvatske, od dalmatinskih do slavonskih, ali eto, nekako nam je 'Morska vila' Marijana Bana postala poput himne - kaže Jakov.
Djevojka sportskog duha
Kao pravom Dalmatincu srce mu jače zakuca kad prođe tunel Sveti Rok i počne se približavati gradu podno Marjana, piše Slobodna Dalmacija.
- Split ima drage ljude i energiju koja je uistinu specifična i teško ju je zapravo opisati. Uvijek mu se rado vraćam pa iako me život sada odveo u Mađarsku, siguran sam da ne bih bio sretan u Splitu da ne živim svoje snove.
Prava ljubav još mu se nije dogodila, a može ga osvojiti ambiciozna djevojka sportskog duha.
- Ne primjećujem baš nešto da mi cure same prilaze - smije se.
Ali prilaze mu zato sugrađani na ulici i čestitaju na izvrsnoj igri i pokazanom talentu.
- Dao sam na prvenstvu svoj maksimum i nadam se da su ljudi iz stručnog stožera zadovoljni. Ostavili smo srce na terenu i borili se kao pravi lavovi. Protiv Brazila smo izgubili na neshvatljivi način i jasno da smo razočarani jer su lošija momčad od nas.
Što se tiče Lin Červara, on je veliki motivator i dobar govornik, živi za rukomet. Legenda je našeg rukometa i sporta, stalno je oko nas, poput oca nam je. Njegovi su savjeti dragocjeni i pomognu nam da na terenu budemo još bolji - kaže Vranković, koji se od reprezentativaca najbolje slaže s Marinom Šipićem i Lukom Stepančićem.
Rukomet će igrati dokle ga god zdravlje bude služilo, a jednom kad se s njime pozdravi, želja mu je postati kondicijski trener i stečeno znanje prenijeti nekim novim generacijama.