Složna braća kuću grade. Neki su majstori zidari, a neki vodu prinose. I cigle. Hrvatska nogometna reprezentacija otpočetka je imala zvijezde, ali zvjezdana nije postala zbog njih, nego zbog zajedništva, potiranja ega i humora koji se rađa kad pojedinac više nije svrha sam sebi. Neke igrače, recimo, najpovršniji navijač ili čovjek kojeg nogomet ne zanima ipak zamisli čim čuje njihovo ime, a za većinu kao da nikad nije čuo. Mnogih se jedva prisjete i deklarirani navijači. Sjećaju se Šukerovih golova, Perišićevih prodora, Mandžukićeva presinga i Modrićevih dodavanja. Ostali im blijede u pamćenju.
Hrvatska je u Francuskoj 1998., Rusiji 2018. i Kataru 2022. bila bolja nego što je na papiru opisana i to nije slučajnost. Evo malog podsjetnika na trojicu takvih gotovo zaboravljenih igrača, a koji su zapravo bili jednako važni kao i oni čija imena izvikuju djeca u igri ispred zgrade.
Krunoslav Jurčić, Milan Badelj i Domagoj Vida nisu isti tip igrača, nisu ista generacija, ali su dio tog obrasca koji je Hrvatsku činio boljom od zbroja zvijezda.
Jurčić vjerojatno je danas najpoznatiji po nadimku Nosferatu. Nije ga dobio zbog sklonosti sirovoj krvi ni noćnom životu, nego zbog fizionomije. Visok, mršav, ispijena lica, a široka čela, debelih obrva. Pogled prodoran, kao da se iz mrtvih probudio u transilvanijskom dvorcu. Na terenu poskakuje kao da je nesviknuo na kretanje po suncu.
Nantes, 20. lipnja 1998., vruće je poslijepodne. Stade de la Beaujoire, 35.500 gledatelja. Hrvatska mora pobijediti Japan i osigurati osminu finala, ali Zvonimir Boban nije tu, kapetan je ozlijeđen. Ćiro Blažević, koji svaku svoju odluku objavljuje teatralno, ovaj put šutke u postavu stavlja Jurčića. Zadatak je konkretan: Hidetoshi Nakata. Japanski veznjak koji tada igra za Bellmare Hiratsuku, a Europa ga već prati - uskoro će u Perugiu, pa u Romu, i postat će jedan od najboljih azijskih igrača ikad. Nakata je brz, spretan, traži loptu, želi diktirati igru. Jurčić ga prati. Korak za korakom, strpljivo, bez panike. Kada Nakata krene, Jurčić je već ondje. Guši ga postupno, kao da krv isisava iz njega sve dok ovaj ne klone. Na koncu, ništa od Nakate. Davor Šuker u 78. minuti pogađa za 1:0. Hrvatska pobjeđuje.
Jurčić igra i osminu finala protiv Rumunjske. Pobjeda 1:0. A onda Pariz, Park prinčeva, 11. srpnja, utakmica za treće mjesto. Nizozemska. Jurčić igra cijelih devedeset minuta, dobiva žuti karton. Hrvatska pobjeđuje 2:1. Bronca. Igrao je u Francuskoj tri od sedam utakmica. Bez gola, bez asistencije. Statistika koja ništa ne govori.
Iste jeseni Jurčić igra s Dinamom u skupini Lige prvaka: Olympiakos, Porto, Ajax. A potom, u rujnu 2011., kao trener Dinama, putuje u Madrid na noge Real Madridu. Utakmica završava 6:2 za domaćina. Slavni Realov trener José Mourinho ulazi na teren. Jurčić ga grli. Dugo, iskreno, bez ironije. Slika koja objašnjava nešto o Jurčiću što nikakva taktička analiza ne može: čovjek koji zna gdje je, zna što jest i u njemu nema gorčine.
Karijeru kao igrač završava u Slaven Belupu 2004. Postaje najtrofejniji Dinamov trener iza Ćire Blaževića, a 2025. s Pyramidsom osvaja Afričku ligu prvaka. Nosferatu trenira u Kairu i osvaja kontinente.
Badelj je stigao u Dinamo 2007., opterećen etiketom nasljednika Luka Modrića. Badelj je to pretjerano očekivanje podnio bez krize i bez posebnih izjava. Na posudbi u Lokomotivi u trećoj ligi odigrao je 28 utakmica i zabio sedam golova. Za defenzivnog veznjaka zbilja mnogo. Potom, dakle, Dinamo, selidba u Hamburg, četiri godine u Firenci.
U Fiorentini igra do ožujka 2018., kada od srčanog zastoja umire Davide Astori, kapetan kluba. Ima 31 godinu. Badelj mu je bio suigrač godinama. Vodstvo kluba mora odlučiti tko preuzima kapetansku traku. Badelj je prihvaća i nosi je do kraja sezone, u momčadi koja utakmice igra u sjeni toga gubitka. U Genoi će godinama poslije, nakon svakog gola koji zabije, slaviti prstima pokazujući broj 13 - Astorijev broj. Nije to bila gesta za kamere.
Tri mjeseca poslije te tragedije Badelj stiže u Rusiju. Rostov na Donu, 26. lipnja 2018. Hrvatska igra protiv Islanda. Rezultat je 0:0 u prvom poluvremenu, utakmica je zatvorena, i onda u 53. minuti defenzivni veznjak - čovjek čiji je posao da golove sprječava, a ne da ih daje - pogađa za 1:0. Island izjednačuje iz jedanaesterca. A u 89. minuti Badelj prima loptu, podiže pogled, vidi Perišića i asistira za konačnih 2:1. Proglašen je igračem utakmice. Hrvatska iz skupine izlazi s maksimalnih devet bodova.
U osmini finala protiv Danske Badelj je prvi u redu za jedanaesterce. Promašuje. Hrvatska prolazi. Sljedećeg dana svi govore o Subašiću i njegovim obranama. Badelj je točno ondje gdje dobar defenzivni veznjak u dobroj momčadi i treba biti - iza vidljivog, ispod površine, dio onoga što sve ostalo drži gore.
Ukupno 55 nastupa za reprezentaciju, dva gola, srebrna medalja iz Rusije.
Vida je branič iz Osijeka koji je napravio nešto što nijedan drugi hrvatski igrač nije: osvojio je naslov prvaka u četiri različite europske lige. S Dinamom u Hrvatskoj, s Dinamom iz Kijeva u Ukrajini, s Beşiktaşem u Turskoj, s AEK-om Atenom u Grčkoj. Svaki put u drugom sustavu, drugom jeziku, drugoj svlačionici.
U Bayeru Leverkusenu, 2010., odigrao je u cijeloj sezoni jednu jedinu ligašku utakmicu. Ušao je kao zamjena u 14. minuti pobjede nad Wolfsburgom 3:0. Bundesliga ga ne pamti. Ali slijede Dinamo Kijev, dva naslova i dva kupa Ukrajine, pa Beşiktaş, gdje postaje gotovo legenda.
Soči, 7. srpnja 2018. Četvrtfinale, Hrvatska igra protiv domaćina, Rusije, na punom stadionu, pred navijačima koji su frenetični kao da se igra finale. Produžeci, 1:1, i u 101. minuti dolazi korner. Vida uzlijeće i zabija za 2:1. Tribine utihnu. Rusija izjednačuje u 116. minuti. Jedanaesterci. Vida staje na bijelu točku i pogađa. Hrvatska prolazi.
U finalu u Moskvi prima slobodan udarac Modrića, pronalazi Perišića i asistira za 1:0. Hrvatska gubi od Francuske 4:2. Srebro.
Katar, studeni 2022. Vida stiže sa točno 100 nastupa za reprezentaciju. Jubilarni je odigrao u prijateljskoj utakmici protiv Saudijske Arabije četiri dana ranije. Svi znaju, i Vida zna, da je Joško Gvardiol novi prvotimac. Vida ne dobiva ni jednu minutu u svih sedam utakmica. Hrvatska uzima broncu.
Novinar pita dolazi li u Katar kao zabavljač. Vida odgovara: ne. Pratio je ekipu. Bio je ondje.
Ta rečenica nije rezignacija. Igrač koji je zabijao u četvrtfinalima stisnuo je zube i navijao jer je, negdje između Osijeka i Atene, naučio da je momčad važnija od njegova statusa unutar nje. Bez te spoznaje bio bi problem u svlačionici. S njom, bio je dio bronce.
Jurčić, Badelj, Vida. Tri svjetska prvenstva, tri medalje. Nijedan od trojice nije bio zvijezda. Jurčić je čuvao Nakatu, Badelj je zabijao kada su drugi posustali i nosio broj 13 u glavi. Vida je isto pogađao kad drugima nije išlo. I sjedio na klupi kao potpora koja se ne može pretvoriti u statistiku.
Sva trojica su razumjela isto: vrijednost igrača u momčadi ne određuje samo ono što radi s loptom, nego i ono što radi bez nje te kako se ponaša kada ne igra. Hrvatska nije bila bolja od zbroja zvijezda jer je imala sreće. Bila je bolja jer je pokraj Šukera, Modrića i Mandžukića imala igrače kojima je srce bilo jače od ega.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....