Pjevačica Nina Kraljić (28) 2015. pobijedila je u showu "The Voice - Najljepši glas Hrvatske", a godinu dana poslije predstavljala je Hrvatsku na Euroviziji u Stockholmu s pjesmom "Lighthouse". Autentična i svoja, uvijek drugačija, često i neshvaćena, na Facebooku je ovih dana progovorila o svemu što je tišti - dijelove njezina statusa prenosimo u nastavku:
- 'Nikad nećeš biti dovoljno lijepa i posebna za scenu', riječi su koje sam čula sa 17 godina kad sam se odlučila prijaviti na prvo malo ozbiljnije natjecanje nakon već puno bolesnih odricanja zbog mog glazbenog puta (od selidbe iz kuće s 13, batine kroz cijelu srednju školu gdje još uvijek imam ožiljke na leđima itd.).
Iako su me frizirali kao staru babu i gurali me u novinama kao hrvatsku Susan Boyle koja je tad imala 60-ak godina samo zato jer smo pjevale istu pjesmu kroz slično natjecanje, pa ajde da mi to odmah onako po naški lijeno i bez razmišljanja obučemo u priču koja ne postoji, prošla sam u finale, ali nisam mogla biti svoja. Osjećala sam se izloženo bez poante i smisla jer umjetnik, ako mu se ne dozvoljava biti svoj niti ne može prenijeti ono što može dati i ima u sebi, što i je cijela poanta. Koliko puta sam čula 'jel' možemo radije svirati po originalu, ovo što ti radiš i jesi je too much'...
I tad mi se sa 17 govorilo da će te, ako šutiš, kimaš glavom i ne pokazuješ previše svoj jedinstveni ja, nego se valjaš k'o svinjica Peppa Pig po blatnim lokvicama u kolektivnom 'pravi se glupa, smješkaj se i ništa ne govori', put odvesti daleko. Trebaš samo ne pokazivati da si toliko svoja, nego se prilagoditi, jer bez klana nema ni elana. Na sceni budi svoja, ajde ako te to baš pali, ali na službenoj stranici, koja je ironično u tvom vlasništvu, ne pokazuj previše tko si, nemoj spominjati teme nevezane uz pjevanje čak i kad su tebi bitne, ali i inače nemoj slučajno pokazati da ti nešto smeta ili nisi savršena ili stojiš iza sebe i kad ne držiš mikrofon u ruci, jer kako jedan forumaš veli, nakon što me netko prozvao sotonisticom (samo zato jer imam drugačiji make-up i pjevam drugačiji stilski izraz koji se dotiče naših staroslavenskih korijena) - 'da, trebala bi ignorirati komentare koji joj se ne sviđaju, a ne pametovati. Bez obzira na to što želi biti iskrena, biti svoja i slično - nekad treba podilaziti širim masama'.
Well, dragi forumašu, hvala na primjeru i inspiraciji da okrenem napokon ploču zbog nekoliko nas koji žele, ali se boje reći što misle, a ni sami više ne znaju zašto, niti logičan razlog za to postoji, jer oni koji te vole, vole te takvu kakva jesi i razumiju da ono kako pjevaš izlazi iz tvog karaktera i da to dvoje nije odvojivo; ako pjevaš istinu, onda je i govoriš, simple as that...
Imam istu personu i kad se kamere ugase, ali taj dio nam ne odgovara. Smiješno, zar ne? Apsurdno sigurno. Tko je stvarniji, tko pokazuje ranjivost, a snažno zastupa ono u što vjeruje, ovdje je u velikom problemu i još ako javno progovaraš o problemima koja opažaš ili jednostavno govoriš svoju istinu, složio se netko s njom ili ne... kaos. Ali mi smo zemlja demokracije... Mi volimo zatupiti mozak i emociju, a opet pametovati na kavama u naša četiri zida (jer smo prvaci svega), ali ne na prosvjedu da zaista nešto promijenimo. Lijepo je ne misliti, muzika i persona koja baca na promišljanje je napor, čitati o realnim problemima je napor, biti zaista out i svoj je - napor. Ali zato kad pjevaš kao slavuj svoju istinu na pozornici, onda je istina toleranta i prihvatljiva. Čak i tad nekad ne...
Ako se nazivaš umjetnikom/umjetnicom, onda imaš predstavljati istinu jer si odlučio biti javna persona. Ako mi pjevaš o jednoj divnoj ženi/muškarcu, a ispod stola mi maziš plesača/plesačicu, a javna si osoba, onda budi primjer za LGBT zajednicu i jeb**o reci kako stvari stoje i budi pozitivan primjer. U čemu je problem, ja sam otvoreno BI. Kratko i jasno, to je stav iza kojeg stojim i cijenim jednako negativne koliko i pozitivne komentare... Čula sam puno puta izliku: 'Tako je to kod nas. Ako se 'outamo', sve što smo izgradili će se srušiti'. Oprosti, ali izbor uvijek imamo i što vi to gradite točno i u čiju korist? Ovo je samo opravdanje da se nastavi ganjati linija manjeg otpora, naizgled sigurnija, ali koja radi veliku štetu kolektivu...
Radim ovo iz čiste ljubavi, ali neću lagati da je osjećaj često usamljen i da se često pitam: 'Ma zašto ovo radim, jesam li mazohist? I jesam li hrabra ili luda, jer je tanka granica'. Pogotovo jer najdraži i najčešći kompliment koji dobivam od većine je 'goni se iz ove prčije od zemlje. Ne cijene se takvi kao ti. Ti si za van'...
Gdje je tu logika? Recite mi, molim vas, željna sam učenja. Zašto moram otići van da bih bila priznata? Zašto tolika borba protiv istine? Tu bi se moglo satima pisati, ali poanta je jasna: biti svoj je privilegija koja se ne cijeni dovoljno - objavila je Nina na društvenoj mreži.