Vruće, opušteno i bogato. Tako u tri riječi Martina Validžić opisuje Katar dok mi nestrpljivo čekamo da u utorak na Prvom programu HTV-a pogledamo završni dio serijala “Inshallah Qatar”, što ga je ova vrsna reporterka snimala u prvoj arapskoj zemlji domaćinu Svjetskog nogometnog prvenstva.
Profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, jer to je Martina po struci, rekla nam je po čemu su stanovnici Katra slični Dalmatincima, objasnila čemu sve može služiti fen i otkrila zbog čega ponovno ide na satove pjevanja.
Inshallah, Martina, kako ste?
- Mašala. Dobro, pod adrenalinom i stresom, dok se ne emitiraju sve tri epizode. Budući da sam ovo ljeto radila i na putopisnoj seriji ‘Vjetar u kosi’ Aleksandra Stankovića, a u Katru smo snimali polovicom svibnja, sve radimo i montiramo u petoj brzini. Godišnji skoro da i nisam imala, tako da trenutačno ne znam ‘di mi je glava’ (smijeh).
Koliko dana ste proveli u Katru?
- Snimanje je trajalo dva tjedna polovicom svibnja. Znali smo da će biti vruće, ali da će biti čak 45 celzijevaca, e tome se nismo nadali! Srećom, nema vlage, pa se lakše podnosi sve, a i stalno puše vjetar koji se doima kao da ste upalili fen pa je osjećaj drugačiji. I ono što je zanimljivo, lanene tunike i hlače koje smo nosili doista rashlađuju tijelo.
Tko je sve bio u HTV-ovoj ekipi uz vas?
- Moji mušketiri - nezamjenjivi Dubravko Prugovečki, redatelj, montažer, druga kamera, šaljivdžija i moralna vertikala, Dražen Lipka, snimatelj, čovjek koji bi visio s grane ako treba, sve za dobar kadar, i Srećko Čabraja, tonski snimatelj, superuho i hodajuća glazbena i filmska enciklopedija. I sva trojica ljudine! A bivanje pred kamerom i iza nje u pripremi sadržaja, scenarija, ali i producentskih stvari - ide na moj račun.
Je li ovo vaš prvi susret s ijednom arapskom zemljom?
- Bila sam već prije više od deset godina u UAE, u Abu Dhabiju i Dubaiju, ondje sam s Ivanom Nanut snimala jedan televizijski festival. Također, bila sam i na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Tunisu, 2005. I oba puta sam doživjela i pustinju i deve i cjenkanje na tržnicama i šišu, ali očito je svaki put kao prvi put. Svaka je zemlja priča za sebe. Katar je fascinantan. Zemlja koju do prije par godina ne biste znali pokazati na karti svijeta toliko je napredna u arhitekturi, graditeljstvu, tehnologiji, ekologiji... Naravno, sve je to moguće jer su im zalihe nafte i plina ogromne, no, ipak, treba znati pametno raspolagati novcem. S druge strane, poštuje se tradicija i arapska kultura. Tržnica, ili tzv. souk, mjesto je gdje se možete ‘napiti’ tog arapskog duha.
Što mislite, biste li mogli tamo živjeti, odnosno što bi vam smetalo da tamo živite?
- Koliko god bilo zanimljivo upoznati toliko drugačiju kulturu, podneblje i stil života, ne bih mogla ondje živjeti. Nedostajala bi mi naša priroda, zelenilo, more, naši ljudi - glasni i veseli. Naš smisao za humor. Naši tulumi. Kad igra Hrvatska, da se ori cijela zemlja. Kad pobjeđujemo, ali i kad gubimo. Ondje nema zabave u našem stilu. Kao ni prirode. Sve je umjetno. I danju toliko vruće da nema ni ‘pasa na cesti’ pa su svi u klimatiziranim shopping centrima. I što je najzanimljivije, u nečemu smo ipak bolji od njih. Što se radnih navika tiče, za Katarce smo posloženi kao njemačka mašina.
Kako je bilo snimati na 45 Celzijevih stupnjeva?
- Uf, nismo mogli bez marama, posebice u pustinji, gdje puše fen, pijesak ide u oči, no najviše smo se brinuli za kamere. Vodu smo trošili nemilice. Onda nam se dogodilo da nam je nekoliko dana stigla i pustinjska oluja iz Kuvajta. Tad je nemoguće išta snimiti jer je toliko pijeska u zraku da kamera ne prepoznaje ni ljude ni građevine. Samo neku bež masu koja se kreće. Potom nam je tijekom snimanja na brodu kamera upila toliko vlage pa je prestala raditi. Dobri stari trik sušenja fenom spasio je stvar.
Je li ovo najteži projekt, barem što se uvjeta rada tiče, što ste ga dosad realizirali?
- Kad razmislim, u posljednjih godinu dana sam radila, između ostalog, tri iznimno zahtjevna projekta - OI u Tokyu, ZOI u Pekingu i sad ovu dokumentarnu seriju u Katru. I na vagi bi sva tri projekta bila ista po zahtjevnosti. No i po adrenalinu. I apsolutna su sva tri nezaboravna. No serija iz Katra je ipak za dlaku zahtjevnija jer sam ovdje ja odgovorna za sve, bilo je sve iznimno teško već u samoj pripremi, a o realizaciji da ne govorim. Dozvole vam trebaju za svaki dio grada. Svaka dozvola s posebne adrese. I koliko god vi bili ažurni i sve pripremili na vrijeme, podsjećam na njihove radne navike. Jednostavno, sve je inshallah - ako bog da. Možda čak pomalo dalmatinski - alo, di je priša?!
Pratimo vas godinama, publika vas voli bez obzira radite li za Informativni, Sportski ili Zabavni program, a stječe se dojam da se dobro snalazite u svakom televizijskom projektu. Ipak, što vam je najdraže?
- Hvala puno. Samo nek je adrenalina, da se nešto događa, da je akcija, a onda se mogu javljati uživo, raditi reportaže i putopisne serije ili biti voditeljica po potrebi. Ipak, rad na velikim sportskim natjecanjima je za mene neprocjenjivo iskustvo.
Kako je zapravo počela vaša televizijska priča?
- Imala sam 22 godine, još studirala kroatistiku i bohemistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no cijelo vrijeme potajno žalila što ipak nisam otišla studirati novinarstvo, gdje sam također ‘upala’. No pojavio se telop na tadašnjem OTV-u - ‘Tražimo novinare za novu poljoprivrednu emisiju’. I prijavila sam se. Prošla audiciju i već sam idućeg tjedna bila u studiju. Ondje sam se naučila i snimati i montirati, vodila sam i ‘Serbus, Zagreb’, radila u emisiji ‘Halo, inspektore’... Potom sam prošla audiciju kad je Nova TV tek planirala startati s emitiranjem. Prošla sam i ondje sve krugove testiranja i radila dok smo eksperimentalno emitirali program, ali i kad smo krenuli s emitiranjem. Nekoliko mjeseci kasnije sam na preporuku urednika Andreja Rore došla na HTV u emisiju ‘Glamour cafe’ legendarnog, neprežaljenog Siniše Svilana. On i Joško Martinović, za kojeg sam radila u emisiji ‘Globalno sijelo’, moji su najveći TV uzori i učitelji. Sjećam se još uvijek prvog intervjua koji sam dala upravo za Studio Jutarnjeg lista, tema su bile - mlade novinarske snage. Naslov je bio - ‘Od blata do zvijezda’ (smijeh)!
Jeste li već kao djevojčica maštali o TV karijeri?
- Priznajem, zamišljala sam se u ulozi frontgirl nekog rock benda. Odmalena upijam glazbu, to mi je životna infuzija, duhovni vitamini. Pa sam kao klinka, osim ploča i kaseta, počela kupovati glazbene časopise i zavidjela novinarima koji rade intervjue s poznatim glazbenicima. Usporedo, moji sastavci i ljubav prema pisanju nosili su mi same petice u školi. Pa sam rekla - bilo bi dobro spojiti oboje.
Što ste po struci?
- Profesorica hrvatskog jezika i književnosti i češkog jezika i književnosti. Nikad nisam radila u školi, a češki nisam govorila godinama (smijeh).
Što je ono najvažnije što ste kao reporterka naučili od pokojnog Joška Martinovića?
- Kad sam došla na HRT, bila je to jedna mala, strašljiva Martina s istim kreativnih duhom kao što je ovaj danas. No tad me bilo nekako strah to pokazati. Joško je to nekako pročitao između redova i doslovno me tjerao da ja budem ja i da se ne mijenjam i ne bojim reći kako ja vidim neku priču i kako bih je ja ispričala. Baš je bio podrška.
Koje odlike po vama mora imati dobar TV novinar?
- Da ga doista zanima osoba s kojom razgovara i tema o kojoj razgovara, a ne da se pretvara i samo misli je li zgodan u kadru. Da nije zaljubljen u sebe, da ne mijenja svoju osobnost da bi se nekome svidio, da nije važnija njegova dosjetka od odgovora sugovornika. I, naravno, znanje, informiranost, poštenje, vjerodostojnost, točnost, bezgranična znatiželja, oko za detalje i rječitost. Ajde, i šarm nije naodmet. Više nego savršen izgled.
Koliko sati traje vaš radni dan?
- Nekad 12 sati, a nekad završim sve u nekoliko sati. No ne sjećam se kad sam imala neke mirne radne dane kad polako, u miru radiš neki projekt ili emisiju. Zezam se da mi je mozak poput željezničkog kolodvora s 12 kolosijeka.
Sjajni ste i kao intervjuist. Tko su vam dosad u karijeri bili najzahvalniji sugovornici, a kakve osobe ne volite ispred svog mikrofona?
- Iako sam u ovih 20 godina intervjuirala poveći broj svjetskih i domaćih glazbenih, filmskih, sportskih zvijezda, ja ipak najviše volim razgovarati s nepoznatim ljudima. Kumicama na placu, tetama čistačicama, konobarima, ribarima... Ipak, ako od ovih poznatih moram nekoga izdvojiti bio bi to genijalan bivši trojac iz ultrapopularne BBC-jeve emisije ‘Top Gear’. Jeremy Clarkson i dečki bili su smiješni za plakat‘!
Kako se najradije opuštate?
- Redovito treniram, teretana je ‘my happy place’, grupni treninzi pogotovo. Odnedavno treniram i boks, jedan na jedan s trenerom Zoranom Pupacom. Idem i na pole dance fitness i na satove pjevanja kod Lele Kaplowitz. Izlazim na koncerte. Planinarim kad god stignem. I veliki sam veseljak i gurman, pa se druženja s prijateljima pretvore u tulume do jutra.
Svojedobno ste pjevali u bendu Obrad Kosovac. Zašto se grupa raspala?
- Ajme, netko se toga još sjeća! Tih godinu dana, a bilo je to prije 11 godina, svirali smo od Špancirfesta do Motovun film festivala, Murter rock festivala, bili predgrupa Kawasaki 3P-u i Hladnom pivu, naredalo se toga... Zvali su nas svagdje, iako smo bili cover band. No valjda smo im bili zanimljivi, dečki onako odjeveni u punk-rock ‘Obrade Kosovce’, a ja kao neka verzija punk-rock indijanke. I opet, prvi smo intervju već nakon druge svirke u životu radili za Jutarnji list. Čak je i sam Obrad Kosovac izjavio da ga veseli da postoji bend koji nosi njegovo ime... (smijeh). Raspali smo se a da i sami ne znamo zašto. Pa smo se opet okupljali nekoliko puta. I tako to ide. Mi smo svi baš pravi prijatelji i družimo se i dalje, no valjda nam svi naši poslovi (redatelj, odvjetnik, inženjer) ne dopuštaju veći angažman.
Nakon “Insallah Qatar” što novo spremate?
- Prvo ću se malo odmoriti, jer sam ovog ljeta bila na godišnjem samo tjedan dana. A onda ‘Kod nas doma’ pa opet Katar...