- Kakav je Aki Rahimovski bio na nogometnom terenu? Prvoklasan, dijete moje. Prvoklasan! - kaže Miroslav Ćiro Blažević koji tako potvrđuje riječi prijatelja pokojnog pjevača Parnog valjka koji tvrde da je Aki (kojem ćemo u počast na dodjeli nagradi Zlatnog Studija, koja se održava 4. veljače u izravnom prijenosu na HTV1, izvesti specijalni glazbeni broj), osim na pozornici briljantan bio i na još dva terena: onom u kuhinji, kao i onom na nogometnom igralištu.
Glasajte i ne propustite medijski spektakl 4. veljače na HRT-u!
- Bio je sjajan nogometaš i važan igrač u redovima naših Humanih zvijezda Hrvatske. Tu humanitarnu neprofitabilnu glazbenu organizaciju koja je okupila mnoge hrvatske glazbenike koji su na nebrojenim dobrotvornim koncertima i revijalnim utakmicama prikupljali sredstva za obranu Hrvatske u ratnim vremenima osnovali smo Tomislav Ivčić, Mustafa Muc Ismailovski, Ivan Piko Stančić i ja, a uskoro su nam se priključili i drugi muzičari koji su osim s gitarom, mikrofonom, bubnjevima i klavirom znali baratati i loptom. Aki nam se priključio od samih početaka, a bio je uz Borisa Novkovića i Tonyja Cetinskog u napadu naš jaki adut na nogometnom terenu - priča Silvestar Šomi Dragoje iz grupe ‘Neki to vole vruće‘, od kojeg doznajemo da su članovi glazbeno-nogometne reprezentacije najčešće trenirali na zagrebačkom igralištu Hitrec Kacian iza istočne tribine stadiona u Maksimiru.
- Ćiro nas je obožavao i dozvolio nam je da tamo treniramo, najčešće nakon što bi Dinamo završio sa svojim treningom. Znao bi na kraju tih Dinamovih treninga postrojiti profesionalne igrače i reći: ‘Sinovi moji, gledajte sad kako trče entuzijasti!‘ - prisjeća se Šomi, koji sa smiješkom dodaje da su ih Dinamovci doista, na Ćirinu zapovijed, i gledali.
- Dobro, ponekad su se malo i smijali pritom, ali mi se nismo dali. Mi nikad nismo igrali radi love, nego radi ljepote igre, pa se može kazati da smo nogomet španali sa srcem u dušom, a drago mi je reći da smo u mnogim utakmicama i pobjeđivali - ističe Šomi.
Kakav je Aki bio nogometaš dobro se sjeća i glazbenik, glazbeni producent i ton majstor Nenad Zubak.
- Bio je rođeni dribler! Nikad neću zaboraviti utakmicu koju smo mi dečki iz Tehnike svojedobno igrali protiv Glazbenika negdje krajem devedesetih na Širokom brijegu. Upravo Aki je dao odlučujući gol, ali više nego po tom golu pamtim ga po neviđenom driblingu na terenu. Jednog mog kolegu iz Tehnike tako je predriblao da je čovjek nakon Akijevih majstorija doslovno pao na travu - priča Zubak.
O nogometnom umijeću prerano preminulog pjevača što za reći ima i trener svih trenera - Ćiro Blažević, kojeg je jako pogodila smrt jednog od njegovih ‘sinova‘.
- Kad sam ga prvi put vidio s loptom odveo sam ga sa strane i rekao mu: ‘Sine, jesi li ti normalan? Znam da lijepo pjevaš, ali ti si rođen za nogomet!‘. Aki mi je na to rekao da on ne može živjeti bez pjevanja i glazbe, ali priznao mi je i da mu je nogomet drag. Rekao mi je da je kao dječak igrao nogomet u klubu Vardar, u Skopju, ali je nakon sportske ozljede prestao s nogometom te se posvetio glazbi. Ja sam mu na to kazao: ‘Slušaj, sine ne može i jedno i drugo! Ti imaš koncerte koji traju do kasno u noć, na spavanje odlaziš pred zoru i nema šanse da bi na duže pruge izdržao baveći se i glazbom i nogometom‘ - prisjeća se Ćiro koji Akija opisuje kao višestruko nadarenog nogometaša.
- Dijete moje, on je bio za prvu ligu! Bio je energičan igrač, trčao je sa srcem, nikad se nije umarao! Imao je start! Imao je brzinu! Imao je temperament! Znao je on i s lijevom i s desnom nogom - uzvikuje Ćiro, koji je, naravno, tijekom proteklih godina imao prilike isprobati i neke kuharske specijalitete slavnog pjevača.
- Gravče na tavče jeo sam u mnogim prilikama, ali to jelo najbolje je, bez premca, znao napraviti upravo Aki - uvjerava Ćiro s kojim se slaže i Nevenka Mikac. Dugogodišnja novinarka bila je jedna od najbliskijih prijateljica pjevača Parnog Valjka. ‘Deda‘, kako ga je zvala, i ona družili su se više od četrdeset godina, kod nje u stanu često je i kuhao, a premda su iza njega uvijek ostajale gomile neopranih lonaca, svi koji su ikad kušali neko od njegovih jela slažu se da bi radi tih okusa i mirisa vrijedilo prati suđe danima.
- Aki je uživao u kuhanju. On je bio prirodni kuharski talent, a mnoge recepte pobrao je od svoje mame i dodatno oplemenio. Osim Akija, sjajno kuha i njegov sin Kiki, a kad bi njih dvojica kuhala zajedno stvarno je teško bilo odrediti tko je skuhao bolje jelo - priča Mikac, koju je njen prijatelj Aki u dobrim, starim vremenima znao ugodno iznenaditi neočekivanom gozbom.
- Znao bi me nazvati, reći: ‘Nenica, jesi doma? Super, stižem za pet minuta!‘ i onda mi pozvoniti na vrata punih ruku namirnica koje je kupio za našu večeru. Odmah bi odlazio u kuhinju, skupa sa mnom. Poput svakog glavnog kuhara davao mi je upute kako sjeckati namirnice, a ja sam kao ‘mali od kužine‘ pomagala. Dok bi se jelo kuhalo mi bismo pričali, smijali se i zafrkavali - prisjeća se Mikac, koja je bila prisutna i na legendarnoj gozbi što su je Aki, Oliver Dragojević i veselo društvo jednom upriličili u stanu prijatelja Siniše Glumičića.
- Nakon jednog snimanja na HRT-u naša ekipa zaglavila je u čuvenom televizijskom ‘Intim baru‘, a kada se on zatvorio, u ponoć smo nazvali našeg prijatelja, estetskog kirurga Sinu. On je tada još bio samac i imao je stan u potkrovlju zagrebačke Švearove ulice s velikom, vjerojatno nikad ‘tako upotrijebljenom‘ vrhunski opremljenom kuhinjom. Rekli smo mu da dolazimo, a on je bio u šoku i isprva je mislio da se šalimo. A kad je pola sata nakon toga vidio hordu nas kako se penjemo stepeništem i na ramenima nosimo kutije s namirnicama koje smo kupili usput u zagrebačkom Pothodniku, mislio je da sanja. Oliver je sjeo za klavir, Aki je krenuo u kuhinju i do nekih pola četiri ujutro nakuhao pet specijaliteta - priča Mikac.
- Što je kuhao najbolje? A što nije? - govori Akijeva prijateljica Violeta Boškoski, vlasnica pjevačeve ‘tajne oaze‘, stancije ‘Vila Lav‘ u istarskim Balama. Aki je tu bio čest i dragi gost, upravo tu proslavio je i svoj 65. rođendan. Zadnji put u Balama sa svojom Barbarom i njihovom kćerkicom Antonijom boravio je koncem rujna, a planirali su Violetu i njezine posjetiti i početkom veljače, što se, nažalost, neće dogoditi.
- Meni je nezamislivo da više nikad neću čuti njegov glas iz kuhinje, u kojoj je on puno i rado boravio. Znao je kuhati i za naše goste, koji bi ‘popadali u nesvijest‘ kada bi im se na kraju obroka ukazao kraj stola, primajući čestitke za skuhano - govori Violeta i nastavlja:
- Podjednako dobro išla su mu i variva i jela od riba, kao i jela od mesa. Nema što on nije znao napraviti. Od graha, pekinške patke, domaćih juhica, dagnji na buzaru, pilećih zapečenih krilca s umacima, tatarskog bifteka, najraznovrsnijih obročnih salata... Sve je bilo ‘za prste polizati‘. Kada bi dolazio, imao je običaj s mojim suprugom Ljubom rano ujutro odlaziti do Rovinja ili Pule, po svježe namirnice. Vraćali su se oko podneva, jer Aki je morao popričati sa svakim tko bi ga zaustavio. Nikad on nije glumio neku zvijezdu. Ostao je samo čovjek, i to veliki čovjek - s tugom kaže pjevačeva prijateljica.
