Posljednji ispraćaj Saše Zalepugina bit će u četvrtak, 1. prosinca na zagrebačkom Krematoriju. Tog će se dana, u 10 sati ujutro, od legendarnog televizijskog voditelja, autora, urednika i pravog, istinskog gospodina koji nas je napustio u svojoj 92. godini, oprostiti njegovi prijatelji, kao i svi oni koji su ga s razlogom poštovali. No, njegova Tihana neće mu ni tada reći konačno ‘zbogom‘.
- Ja to ne bih mogla izgovoriti taman kada bih to i željela, jer Saša za mene nije otišao. Ja sam, naravno, svjesna, da njega fizički više nema, ali ja i dalje osjećam da je on tu uz mene - kaže čuvena modna agentica Tihana Harapin-Zalepugin koja je Sašu Zalepugina upoznala još 1974. godine na Hvaru. Spojio ih je posao, točnije Modafest na kojem je on radio kao režiser revija, dok je ona bila manekenka.
- Bio je već onda poznata televizijska faca i sve djevojke bile su uzbuđene što nam baš on režira. Nas dvoje tada smo se malo pogledavali, ali nije to bila ljubav na prvi pogled, nego samo pogledavanje. Ali se to naše pogledavanje nastavilo u godinama koje su dolazile. Vrijeme je prolazilo, mi smo se susretali na raznim mjestima, a volim reći da smo se kako treba ugledali tek 1988. godine. Ja sam u to vrijeme patila od glavobolja, a kako se Saša bavio radioestezijom pozvala sam ga k sebi doma da ustanovi spavam li možda na pogrešnom mjestu. Nakon što mi je pomogao i zaštitio me od štetnih zračenja, pitao me: ‘A da se jednom nađemo kada ne budeš imala migrenu?‘ I, našli smo se tjedan dana kasnije i od tada smo zajedno - ispričala je jednom Tihana koja se za dvadeset godina starijeg Sašu udala 1992. godine. Srebrni pir proslavili su 2017. godine, a proteklih su desetljeća slovili kao jedan od najdugovječnijih i najskladnijih parova.
Tim veći je bio Tihanin šok kada je svog Sašu ujutro, 16. listopada, pronašla na podu njihove spavaće sobe kako uzaludno pokušava ustati i dozvati je. Liječnici na zagrebačkom Rebru istog dana stavili su ga u induciranu komu u kojoj se četrdeset dana oporavljao od posljedica moždanog udara, a unatoč Tihaninoj vjeri u Sašinu snagu i vitalnost, ovaj veliki televizijski profesionalac svoju najtežu bitku izgubio je u noći od petka na subotu.
- Od tog trenutka mi telefon nije prestao zvoniti. Ljudi osjećaju potrebu reći mi koliko im je Saša značio, koliko je dobrog napravio... Ja sam znala da su ga svi uvijek poštivali, ali tek sada, kada je otišao, shvaćam u kolikoj je mjeri on bio voljen. Primila sam stotine, ako ne i tisuće poruka. Bude mi drago za svaku poruku koju primim, a na svaku poruku i malo zaplačem. Divno je, ali i dirljivo znati koliko su ljudi prihvaćali i samog Sašu i nas dvoje zajedno, bez obzira na to što nas dvoje nismo bili zajedno od našeg rođenja. Znate, prije nego smo se upoznali, nas dvoje imali smo svoje živote, ali to nam nitko nikad nije zamjerio. Ma znam ja da nema razloga da nam to itko spočitne, ali, opet, znam i to da ima svakakvih ljudi koji ponekad znaju i čudno reagirati... - govori Tihana koja je skupa sa svojim Sašom na brak gledala kao na zajednicu u kojoj dvoje ljudi lakše ostvaruju svoje snove, svoje svakodnevne radosti i brige, svoj život.
- Brak ne smije biti obaveza nego želja. Brak ne bi smio sputavati, već od dvije različite osobe stvarati zajednicu u kojoj oboje pronalaze i ostvaruju svoje planove, zadovoljstva u svakom pogledu, svoj smisao postojanja - uvijek je isticao Saša Zalepugin.
Kako se sada, bez njega, osjeća njegova Tihana?
- Nosim se. Držim se. Zaspim, pa se probudim u noći, pa zveknem tabletu. Idem, trudim se ... - govori Tihana, koja svoju tugu nastoji sakriti pred malom Mini, njihovim psićem.
- Mini je još uvijek sva zbunjena. Ona i dalje svako malo ode do ulaznih vrata našeg doma i tamo čeka Sašu da dođe kući. Onda, kada vidi da ga nema, ode u spavaću sobu. Tamo njuši krevet, ništa joj nije jasno, u čudu me gleda, pa se vrati do ulaznih vrata. Potom se skupi i zaspi. I tako iz dana u dan. Nekako guramo nas dvije - kaže Tihana koja priznaje da joj je riječima teško opisati što je za nju bio i ostao njezin Saša.
- Saša je bio moj život. Prijatelj. Ljubavnik. Ljubav. Brat. Tata. On je meni bio sve. I ostao mi je sve i dalje - kroz plač govori Tihana koja povjerava kako je u petak imala predosjećaj da će po posljednji puta vidjeti svog supruga.
- Tog petka imala sam nekako ludi dan. Gomilu obaveza, a još sam i mobitel negdje zaboravila. Bez obzira na to jurila sam prema njemu u bolnicu, gdje sam ga svih ovih mjesec i pol dana dolazila posjetiti svakog dana u 16 sati. Dok sam hitala prema njemu u mislima sam cijelo vrijeme ponavljala ‘Molim te, čekaj me, molim te, čekaj me...‘. Ja ni sama ne znam koliko sam prometnih prekršaja napravila na putu prema bolnici, ali stigla sam na vrijeme, pet minuta prije četiri sata. Uzela sam kavu iz automata da je i tog dana, kao i posljednjih skoro mjesec i pol, popijem u Sašinom društvu, no kada sam ga vidjela kako leži, ja sam samo klonula. Legla sam uz njega na krevet i prvi put otkako je on završio u bolnici zaplakala. Plakala sam kao ljuta godina jer sam osjetila da posljednji puta ležimo jedno uz drugo. Ja sve ovo vrijeme prije toga nisam nikad ni suzu pustila pred Sašom, sve sam ih isplakala daleko od njega jer nisam željela da me on ‘vidi‘ kako plačem. U petak je bilo drugačije. Ja tog dana nisam željela otići od njega, a morala sam otići zbog Mini koja me čekala doma. Cijelog sam ga izljubila. Ljubila sam mu obraze, ruke, dragala sam ga po kosi... I kad su mi onda u subotu ujutro javili da je on otišao, ja sam znala da je on dan prije mene čekao da se oprostimo i bilo mi je lakše jer smo jedno drugom rekli ‘doviđenja‘, ali ne i ‘zbogom‘ jer ja Sašu cijelo vrijeme osjećam tu, kraj sebe... I ja sam sada, upravo zbog toga što smo se stigli oprostiti, što nam je svemir to dozvolio, nekako mirnija sama sa sobom - kroz jecaje govori Tihana i nastavlja:
- Mi smo bili toliko povezani da me svaki moment u danu, svaki predmet u našem domu podsjeća na njega. Mi jedno bez drugog nikada ništa nismo radili, osim kada bih ja morala ići van radi posla. Ponekad mi se nije dalo, a on bi mi tada znao reći: ‘Ajde, lijepo se namontiraj i odi, to je tvoj posao‘. Kad pomislim na Sašu, sjetim se i našeg zadnjeg ljeta na Hvaru. Sjetim se tog predivnog dana koji se dogodio ovog kolovoza. Sjetim se kako je on malo sporije hodao, a ja sam brzala da se okupam u moru, u koje sam ušla dok je on još bio na obali. Ja sam potom lagano otplivala prema njemu i gledala ga iz mora kako i on pliva prema meni - prisjeća se Tihana, kojoj je teško i zamisliti život bez Saše.
- Ja ga svako malo u mislima nešto pitam. Razgovaram s njim. Pitam ga hoćemo li skupa gledati nešto na televiziji, dogovaram se s njim što bismo mogli skuhati, pitam ga što da napravim sada kad mi je otišla veš-mašina, što bi on bez problema popravio jer on se razumio u sve... Zafrkavali smo se da je on naš kućni vodoinstalater, električar, kuhar... - otkriva Tihana kojoj Saša bolno nedostaje, ali je, ističe, sretna što je on sada miran i više se ne muči.
Što dalje?
- Ne znam. Jedna naša poznanica nedavno mi je rekla da smo Saša i ja u percepciji ljudi bili nerazdvojni poput Gabi i Arsena, da smo bili nezamislivi jedno bez drugog. Meni je, s druge strane, sada nezamislivo da ja nastavim živjeti bez Saše, ali baš ta usporedba s Gabicom i Arsenom nekako mi ulijeva tračak nade. Jer nakon ogromne tuge, nakon nenadoknadivog gubitka, Gabi je smogla snage da nastavi dalje. Gabi je divna, hrabra, plemenita žena. Ja sad ne znam reći imam li ja tu njenu snagu. Ja sam svjesna da sam ja kao osoba jaka, ali unatoč tome, svako malo od tuge se raspadnem na tisuću komada. Ja još uvijek ne mogu ni sasvim normalno pričati ni normalno razmišljati. Mene su tuga i bol sasvim prekrili - kaže Tihana.