Nakon Moskve, Istanbula i Londona, iskusni Nikola Jurčević drugi se put našao u ulozi trenera Dinama, njemu oduvijek najdražeg kluba. U svojoj bogatoj karijeri, kako igračkoj tako i trenerskoj, Jurčević se može pohvaliti brojnim velikim uspjesima, no sve to ne bi bilo izvedivo bez bezrezervne podrške njegove supruge Sandre te kćeri Lane i Laure, koje su, naglašava Dinamov trener, centar njegova svijeta. Već u prvoj utakmici pod Jurčevićevom trenerskom palicom Dinamo je izborio pobjedu, među igračima vlada odlična atmosfera, a sam trener se nada kako će njegova maksimirska epizoda potrajati što dulje.
Nikola Jurčević jako je ponosan na kćer Lanu i Lauru, s kojima često objavljuje i zajedničke trenutke na svom Instagramu
- Prva utakmica bila je strahovito važna s obzirom na ono što se događalo u prethodna tri tjedna u kojima je Dinamo izgubio nekoliko važnih utakmica. Samim time je došlo do pada raspoloženja i samopouzdanja tako da je momčadi i meni pobjeda bila važna da se vratimo na pobjedničku stazu i vratimo samopouzdanje, ali i da meni pruži potrebni mir za sljedeće utakmice i ono što nas čeka.
Start je, čini se, bio jako uspješan i po pitanju dobivene utakmice, ali i ovih nekoliko dana treninga. Jako sam zadovoljan odnosom igrača prema treningu i obavezama i čini mi se da stvaramo dobru energiju i atmosferu jer bez toga je teško računati na uspjeh. Tu sam veliki optimist - siguran je Jurčević.
Prvi se put u ulozi trenera Dinama našao prije 15 godina kada je na tom mjestu zamijenio legendarnoga Ćiru Blaževića.
Svjetska karijera
- Znam da je to bilo davno, ali nisam imao dojam da je prošlo 15 godina. Malo sam u šoku. Interesantno, čim sam se vratio, osjećao sam da sam u svom ambijentu. Vidio sam puno ljudi koji su u klubu i oko kluba iz tog vremena. Nakon 15 godina zatekao sam puno bolju infrastrukturu. Osjeti se napredak kluba u svim organizacijskim segmentima. Na dobroj je europskoj razini. Naravno, u nogometnom smislu su razlike što sam tada bio jako mlad, to je bilo koju godinu nakon završetka igračke karijere, pun energije i ambicija.
A sada sam ipak, nakon toliko godina, shvatio da iskustvo jako puno znači, nakon svih stanica koje sam prošao. Bilo je tu šest godina u reprezentaciji, sve ove međunarodne adrese, atraktivne i u nogometnom i u životnom smislu, ako pričamo o gradovima kao što su Moskva, Istanbul i London, gdje je bio veliki privilegij živjeti i raditi. To mi je, siguran sam, puno pomoglo i donijelo iskustva te se nadam da će mi to pomoći u radu u Dinamu - napominje trener.
Kako kaže, stjecajem sretnih okolnosti dobio je priliku raditi u velikim svjetskim nogometnim metropolama, s vrhunskim klubovima i zemljama u kojima je nogomet na najvišoj razini. Kao dio trenerskog tima Slavena Bilića, u šest godina imao je priliku biti na klupi moskovskog Lokomotiva, istanbulskog Bešiktaša i londonskog West Ham Uniteda.
- Meni i mojoj obitelji je u najljepšem sjećanju ostao Istanbul, zbog načina života, klime, ljubaznosti ljudi, energije koja je nevjerojatna u tom gradu u kojem je svaki dan neki doživljaj. Uz sve to, poklopilo se da smo radili u klubu koji ima fanatične navijače, koji je jedan od tri najveća turska kluba. Naravno, ako pričamo o Londonu, radi se o svjetskom gradu, a ako dodamo i nogometni dio, ipak je rad u Premier ligi, to je nogometni NBA.
Tako bih to podijelio. Istanbul bih stavio u kompletu, a s druge strane je London sa svojom uređenošću i jednom vrstom šablonizacije gdje je sve na svom mjestu. Ali, kad se tu doda i liga gdje je najveći broj najboljih svjetskih trenera, kao i velik dio najboljih igrača na svijetu, cijela nogometna krema je tu, biti sudionik toga je čast i privilegij te donosi puno iskustva za budućnost - siguran je Jurčević.
Dok je kao igrač igrao u Belgiji, Austriji i Njemačkoj, obitelj se s njim selila iz grada u grad. Njegova mlađa kći Laura čak je i rođena u njemačkom Freiburgu. Poslije su ga sve tri njegove najvažnije cure često posjećivale.
- Samim time i one su imale priliku, zbog mojih ugovora i posla koji sam radio u tim gradovima, da dobrim dijelom žive na takvim svjetskim destinacijama. Supruga je moj najveći oslonac i iako se kaže da žena drži tri kuta kuće, ja bih mogao reći da ih drži sve. Od vremena kad su cure bile male pa nadalje bila je ta koja bdije nad svakom situacijom i problemom, i djeci i meni je bila velika podrška i bez njezina nesebičnog angažmana sigurno ne bi bilo tako jednostavno - napominje Jurčević koji je sa svojom Sandrom prošlo ljeto proslavio 25 godina sretnog braka. Za tu značajnu obljetnicu s kćerima su otputovali na Ibizu. Dug i harmoničan brak u nogometnom svijetu i nije čest slučaj, a Dinamov trener izuzetno je ponosan na to.
- Teško je govoriti koja je tajna uspješnog braka, ali vrlo je bitno uz sebe imati osobu koja razumije ovaj nogometni život koji na prvi pogled izgleda jako lijepo i glamurozno. Međutim, to nije jednostavan život ni za koga, pa ni za obitelji nogometaša i ljudi iz tog svijeta, jer ima puno razdvojenosti, putovanja, stresa i orijentiranosti na posao kojim se baviš. Javna je uloga biti nogometaš ili trener i potrebno je puno međusobnog razumijevanja, dogovaranja i kompromisa da se brak održi i bude tako uspješan i dugačak. S druge strane, jako smo obiteljski povezani. Glavni temelj mog životnog razmišljanja je obitelj i briga o supruzi i kćerima za koje bih sve napravio.
Cure su već velike, odrasle su, ali i dalje imamo jako blizak odnos, kontaktiramo bilo da sam ja u inozemstvu ili da smo u istom gradu. Imamo odličan odnos. One su jako dobre studentice, govore strane jezike. Pristojne su, skromne i komunikativne. Pomalo mi je u jednom razdoblju zasmetala minorna medijska priča, izmanipulirana, kad su prikazane stvari kakve nisu. Moje kćeri su odgojene da poštuju ljude, da znaju vrijednost novca, da imaju moralne i ljudske kvalitete, i to mi je najvažnije - tvrdi.
Sat iz 1994.
Starija kći Lana prije mjesec je dana diplomirala na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, a mlađa Laura studentica je treće godine. Upravo zato Nikoli Jurčeviću jako smetaju insinuacije o rastrošnosti njegovih kćeri i kad ih mediji, kaže, svrstavaju među lažni jet-set te povezuju sa snobovskim načinom života.
- Smeta mi manipulacija jer ako sam ja imao privilegij živjeti u svjetskim gradovima kakvi su Moskva, Istanbul i London, gdje su mi kćeri i obitelj često dolazili u posjet, i ako sam bio u velikim klubovima, ne vidim zašto bih se nekome morao opravdavati jesam li svojoj kćeri za neku određenu stvar ili uspjeh kupio poklon. Radi li se tu o torbi ili cipelama, nebitno je.
Lana Jurčević i Emil Tedeschi, sin predsjednika Uprave i većinskog vlasnika Atlantic Grupe istog imena
Trebam li se opravdavati ako dam svoj sat iz 1994. godine kćeri da ga nosi jer draže mi je da ga dam njoj, nego da ga imam sam. Trebam li se pravdati što nakon 15 godina koliko ljetujem u Malinskoj, za 25 godina braka odemo na Ibizu. Nema priče o nekom jetsetterskom načinu života, šampanjcima i isključivo dizajnerskim odjevnim predmetima. Smeta mi ako se prikazuju u pogrešnoj percepciji jer to ne stoji i toga nema u njihovu odgoju - naglašava Jurčević.
Život nogometaša je nepredvidiv i nikad se ne zna kamo će te, bilo kao igrača ili trenera, budućnost odvesti i možda ponovno razdvojiti od obitelji, tvrdi Jurčević, no volio bi kada bi se u Dinamu, koji smatra najvećim i najambicioznijim hrvatskim klubom, zadržao na dulje staze. Uz Dinamo je posebno vezan još od najranijeg djetinjstva, prošao je sve uzraste, bio izniman igrač i velika Dinamova nada, no nikad nije dobio priliku zaigrati u prvoj momčadi.
Prva reprezentacija
- Puno je godina prošlo i ne bih volio zvučati neskromno, ali kao dječak sam bio iznimno talentiran i dao sam stotine golova dok sam bio u Dinamovim mlađim kategorijama i igrajući za selekcije bivše Jugoslavije, ali iz nekog razloga nisam uspio napraviti željenu karijeru u klubu koji je moj dječački san.
Bio sam veliki navijač Dinama kao dijete, i to mi je bio životni san, ali nisam uspio na razini koju sam želio pa sam zaobilaznim putem, kao reprezentativac Hrvatske, igrajući u finalu Kupa Uefe, u Ligi prvaka i na Europskom prvenstvu, u Bundesligi, napravio izvanrednu karijeru. Ali, Dinamo mi je ostao vječna tiha patnja jer je bio klub moje mladosti, no to se tako davno dogodilo da sam to prebolio i našao kompenzaciju u tome što sam igrao nogomet na top-razini u drugim destinacijama, ali nikad do kraja u klubu u kojem sam bio predodređen da budem, recimo, centarfor. Možda zvuči patetično, ali je istina jer bio sam tu prvo nogometaš i strastveni navijač - prisjeća se trener.
Bio je i u prvoj reprezentaciji Hrvatske, ali slavna ‘98. ga je zaobišla.
- Pomalo žalim za nekim stvarima koje su mogle biti bolje, ali igrao sam na Europskom prvenstvu, kao i te kvalifikacije za ‘98., ali tad sam već bio u kasnim godinama karijere, ozlijeđenog gležnja i naravno da za tim stvarima postoji sjeta, ali zbog toga se ne opterećujem. Kad analiziram, igrao sam u Belgiji, Austriji, Njemačkoj, bio sam najbolji strijelac tri, četiri puta, najbolji igrač, najbolji stranac, igrao finale Kupa Uefe protiv Intera iz Milana pred 80 tisuća ljudi, igrao sam u Ligi prvaka, za reprezentaciju kao nogometaš i trener na ukupno tri Europska prvenstva. Mogao bih još nabrajati. Prevagnula je uspješnija i ljepša strana - zaključio je Jurčević.