IVICA I GORDANA

Velika ljubav s autoceste Zagreb-Beograd: Iza domaćeg glumačkog para bilo je puno veza, ali znali su da je to - to

Unatoč životu na dvije adrese, Ivica u Zagrebu, Gordana u Beogradu, nisu pokleknuli. Pred rat su dobili sina

Gordana Gadžić, film ‘Čovjek koji je volio sprovode‘

Gordana je bila visoka, vitka crnka, rasna - ne zamjerite na toj riječi, ni meni nije mila - nosila je crnu kožnu košulju i crne kožne hlače opasane širokim i nazubljenim remenom, kup­ljene u Francuskoj, ali bi ponekad kod Kobalice naručila i po dva-tri damska šešira...

Za crveni tepih - seksi haljina. Bila je na samom početku 30-ih, snimila je već oko 20 filmova te upravo počela glumiti kod važnih redatelja, Gorana Markovića, Miše Radivojevića, Branka Baletića i Kreše Golika, što joj je donijelo i važna nacionalna priznanja. Ivica je bio 16 godina stariji i još nije izgubio onu umilnost, toplinu, baš onako da ga želite zagrliti i štititi..., ali da ne bude zabune, bio je jedan od najvažnijih hrvatskih i jugoslavenskih glumaca. Imao je iza sebe remek-djela filma i teatra, imao je dva braka i jednog sina. On je živio u Zagrebu, ona - u Beogradu. Bila je 1988. godina. Postali su par.

image

Ivica Vidović i Gordana Gadžić

“Što sam znala o Ivici prije nego što smo se upoznali? Vi mislite, sve... Baš i ne, a nisam imala ni neki poseban interes. Ja sam stvarno druga generacija, a i formirana na drugom mjestu. Njegove glumačke vrhunce u Teatru ITD tijekom 70-ih (pa i 80-ih) nisam imala prilike vidjeti, nešto od tada megapopularnih serija sam naravno pogledala, kao i filmova, iako su oni najzanimljiviji bili nevidljivi, neki i bunkerirani.” Ogoljena dobrota Znala je, naravno, za to ime. Je li joj se sviđao, bio joj zgodan kao muškarac? “Pa, i ne”, nasmije se Gordana Gadžić, i to je jedan od rijetkih osmijeha koje ćemo razmijeniti u ovom razgovoru.

“Prvo, uopće i nisam išla za zgodnim muškarcima. Nije da ih nije bilo, ali nisu bili dominantni u mojim ljubavnim pričama.” Naravno da je znala da je odličan glumac, da je gledala “Malo misto”, filmove (Lisice, Ritam zločina), u sjećanju joj je njegova uloga u seriji “Građani sela Luga”, iz 1973., u kojoj je Ivica baš taj autentični “nevini i naivni”. Glumi, naime, efebolikog povratnika iz rata koji se baš ničega ne sjeća, ni tko je ni odakle je, pa ga pod svoje uzima predivna, i tako rano preminula, glumica Zorica Šumadinac, pa ga u jednoj sceni ona stavlja u korito i kupa... “I tako ona njega kupa... i kupa...”, smije se Gordana.

“A cijela Srbija čeka svake nedjelje hoće li se Vojin, dakle Ivica, sjetiti tko je i odakle je i hoće li se oženiti svojom lijepom i dobrom starateljicom.”

image

Ivica Vidović i Gordana Gadžić

Film “Zaseda” Žike Pavlovića bio je taj u kojem je otkrila Ivicu.

“U moju podsvijest ušao je iz Z(z)asede. Bilo je to sredinom osamdesetih, mislim 1985. ili 1986. godine, u malom dupke punom kinu Studentskog centra u Beogradu prvi put je javno prikazan dotad bunkerirani film ‘Zaseda’ Živojina Pavlovića. Skamenjeni od užasa gledali smo ne samo raspad poslijeratne revolucionarne ideje već i raspad etičkih vrijednosti na kojima je stajao naš život tih 80-ih godina. Na jednoj strani đavolji pir u odijelu nasmiješene revolucije, bolji život u nastajanju čiji smo mi bili baštinici. Na drugoj strani bio je On, zaneseni Ivo Vrana. Pred nama je bila čista, ogoljena dobrota. Jasno sam tada razumjela da nema veće stvari na ovome svijetu od te napatvorene dobrote koja je tako istinito isijavala s ekrana. To me je očaralo i začaralo. S tim licem se nekako moglo preživjeti. Cijela moja, da tako kažem, novovalna beogradska generacija nije previše marila za ‘Naše malo misto’ ili ‘Građane sela Luga’, i razne druge TV serije i drame koje su Ivicu učinile toliko popularnim. Te večeri, u tom malom kinu, on je postao naš novootkriveni junak preko kojega smo učili najvažnija životna poglavlja.”

Snimali u Samoboru

“A zaljubila se jesam, ali nekoliko godina kasnije, za vrijeme snimanja filma ‘Čovjek koji je volio sprovode’”, otkriva. Naime, Zoran Tadić jednoga joj je dana poslao taj predivni scenarij...

“Bilo je to kao da te zove Godard, u našoj kinematografiji takvih ženskih uloga uopće nije bilo. Scenarij o tome kako se ljude može nevoljeti bez nekog vidljivog razloga osim egzistencijalne otuđenosti, a onda se dogodi ta fatalna bliskost... Dubravko Jelačić Bužimski napisao je fantastičan scenarij”, kaže.

Snimali su uglavnom u Samoboru. Ona je bila nesretna dama i femme fatale istovremeno, Ivica - zbunjeni knjižničar.

“Prohodali smo u drugoj polovici snimanja. A, da, nije to tako rijetko na filmskim setovima. Prestaneš razlikovati zbilju i filmsku iluziju. I, dok se okreneš, već ste zajedno.”

Ili, dok se okreneš, i dalje ste zajedno, ali svijet se oko vas promijenio. Zauvijek promijenio. Ili je ostao još jedan tren do toga da se zauvijek promijeni. Ivica je živio u Zagrebu, Gordana u Beogradu. Bili su, naravno, željni i žedni jedno drugog, i jako se često viđali. Petkom poslijepodne Gordana bi sjela na vlak za Zagreb... Ili obratno, kako se već moglo.

image

Gordana Gadžić, film ‘Čovjek koji je volio sprovode‘

Ponosni roditelji

“Iza njega su bili brakovi s Gavellinom glumicom Zdenkom Anušić, što je za mene bilo iznenađenje, i Mirjanom Majurec. I mnogo ljubavnih veza... Usprkos mladosti, ni ja nisam imala manje bogat ni manje buran ljubavni život... Uglavnom, poslije našeg susreta i Ivica i ja smo ostavili partnere s kojima smo do tada bili u vezi, ja već na povratku u Beograd, na aerodromu... Jednostavno sam osjetila da u ljubavi ovoga puta želim biti potpuno čista, da je to jedini zalog da moji osjećaji traju, i da sam ovoga puta spremna platiti bilo koji cijenu.”

Pred rat su dobili sina Filipa, vjenčali se, ali i dalje ostajući svatko u svom gradu. Odluku o zajedničkom životu u Hrvatskoj ubrzao je poziv iz Kazališta Marina Držića u Dubrovniku na godinu dana angažmana.

image

Ivica Vidović i Gordana Gadžić

“Jednoga se dana Ivica ukazao u Beogradu s pismom koje nam je uime Kazališta uputio tadašnji dramaturg Hrvoje Ivanković. Bila je to ozbiljna i u tančine razrađena ponuda. Vas dvoje ste nam kao glumci izuzetno potrebni. Posebno napominjem kako nam je do Gordane stalo jednako kao i do tebe, jer je glumicu njezina profila teško, gotovo nemoguće dobiti. Također su odgovorno bili navedeni svi detalji vezani za našu egzistenciju, od statusa, stanovanja, radne dozvole i plaće. Ponudu smo prihvatili. Uz čvrsti blagoslov roditelja i nešto prigodnih suza, naša mala obitelj ubrzo je krenula ka Zagrebu, prvom privremenom odredištu, gdje smo trebali ostati desetak dana. Zoran Tadić velikodušno nam je ustupio jedinu sobicu svog minijaturnog stana jer Ivica tada svoj stan nije imao. Međutim, neočekivani val novih ratnih zbivanja na dubrovačkom području naš je skladni život u komuni produljio na čak dva mjeseca.”

U Dubrovniku, gradu “lijepe i slatke slobode”, ostali su znatno kraće. Mjesec i nešto.

“Pokrenuta je velika hajka u Dubrovačkom vjesniku, kolege iz kazališta odbili su javno stati iza nas, od njihove šutnje nije se moglo disati. Budući da smo tako preko noći stekli status persona non grata, desetak dana prije premijere odlučili smo napustiti Dubrovnik. No tek je povratkom u Zagreb počeo pravi košmar. Apsolutni muk iz kojeg se mogla iščitati bogata paleta značenja. Bez ičije podrške, izolirani i obilježeni, u nama se otvarao tjeskobni prostor unutrašnje emigracije. Bilo je to jedno od onih životnih čvorišta koje čovjeku trajno odredi sudbinu.”

“Jesam li to očekivala? Nisam. Ja sam upravo ‘87., ‘88., ‘89., dakle u vremenima koja su zemlju pripremala za rat, snimala filmove (‘Vila orhideja’ Kreše Golika, ‘Čovjek koji je volio sprovode’ i ‘Orao’ Zorana Tadića) te sam stjecajem okolnosti bila svjedok kako se ljudi u glavama mijenjaju, i u Hrvatskoj i u Srbiji... Ali usprkos tome nisam bila dorasla povijesnoj kataklizmi koja nam se spremala, kao ni najveći dio moje urbane beogradske generacije. To je naša povijesna tragična krivnja.”

Ali ljubav je odolijevala. Suočena sa svim što im se događalo postajala je zrelija, iako... nije prestala biti strastvena ljubavna veza. Živjeli su tada u gradskom stanu od šezdesetak kvadrata, na Malešnici, koji im je dala na korištenje Marina Matulović Dropulić. U njemu su ostali desetak godina.

”Uslijedile su godine teške besparice, posla u tim ratnim godinama nije bilo. Ponekad je znalo biti tako dramatično da se ni za kruh nije imalo.”

Dvije i pol godine nakon Filipa - trenutačno jednog od najboljih u generaciji mladih hrvatskih glumaca - rodila se Ana, danas diplomirana producentica.

image

Ivica Vidović i kći

“Praktički u naše najteže vrijeme. Ali, rekli smo - kad već živimo u ovom nevremenu, kad su karijere zamrle..., neka nama naše djevojčice”, nasmije se Gordana. Gordana se nikada nije pomirila s tim da više neće biti glumica.

“Gubitak glumačkog identiteta nije bila opcija. Glavnu ulogu dobila sam već 1994. u ‘Urnebesnoj tragediji’ Gorana Markovića, kasnije u američko/englesko /hrvatskoj koprodukciji ‘Wellcome to Sarajevo’ Michaela Winterbottoma, pa u ‘Konjaniku’ Branka Ivande malu ali lijepu ulogu, u koprodukciji s Australcima glumila sam na Brijunima u predstavi ‘Staklena sirena’”, prisjeća se.

Bilo je to puno prije nego što je na tom otoku nastao Teatar Ulysses, a u kojem će Ivica odigrati jednu od svojih ponajboljih kazališnih uloga u predstavi “Play Beckett”... pa ponešto na televiziji (“Kraljica noći” Branka Schmidta npr.).

“Čak sam glumila i u Gavelli, kod Boška Violića u ‘Anđelima Babilona’, no on mi je otvoreno rekao - znate, to mi nitko drugi iz kazališta nije želio glumiti... Puno godina kasnije, u vrijeme dok smo surađivali na Ivičinoj monografiji, znali smo ponekad dugo razgovarati i tada mi je rekao: ‘Gordana, ja znam s kojih ste vi pozicija došli iz Beograda. I da vi to sve napustite i dođete u Zagreb, i da sve to nestane, zbog ljubavi... to, to je priča, o tome bi trebalo pisati knjigu!’”

image

Ivica Vidović i Gordana Gadžić

Rundekov ulazak

Gordana i Ivica shvatili su da moraju sami nešto napraviti.

“Sve je dakle počelo kao čista glumačka avantura, na kraj pameti nam nije bilo stvarati kazalište. U posve neobičnim okolnostima u ruke nam je došao tekst Joséa Sanchisa Sinisterre ‘Ay, Carmela’. Moral umjetnika - tema je pogodila u samo srce vremena. A imali smo i raskošne, nama izuzetno bliske uloge. Dobitna kombinacija za predstavu bio je ulazak glazbenika Darka Run­deka, ali i Dejana Aćimovića, koji je kao izvršni producent odradio golem posao. Uglavnom, te premijerne noći 14. siječnja 1998. rođeno je naše kazališno čedo, naš mali veliki Teatar Rugantino. Uslijedile su nove predstave, jedna od naših ponajboljih ‘U sjeni Green Hilla’ Joška Božanića, pa tranzicijska tragikomedija ‘Antigona u New Yorku’ Janusza Glowackog, ‘Sa`će Božo svaki čas’ Ivice Ivaniševića, ‘Bog masakra’ Yasmine Rese... pa tako sve do netom izišle, 24. po redu premijere - ‘Kronika seoske ljubavi’ Ivana Vidića, s kojom ćemo na veliku turneju. Da, gostovanja su nas obilježila, vlastitu scenu i dalje nemamo, a igrali smo u najmanjim mjestima bez igdje ičega do velegrada i kazališnih metropola, od Kukljice do Splitskog ljeta, od Okruga Gornjeg do Ateljea 212, probijali granice Hrvatske, bili u Crnoj Gori, ne tako rijetko u Beču pa u Americi i Kanadi. Trag smo ostavili kamo god smo otišli. Kao mala kazališna platforma s velikim ambicijama Teatar Rugantino odigrao je za naše umjetničko dostojanstvo i za naše karijere veliku, ako ne i najveću ulogu.”

image

Gordana Gadžić

Marko Todorov/Cropix/Cropix

‘Pepeo na autoputu’

Ali... tijekom ljeta 2010. Ivičina dugotrajna promuklost postala je uznemirujuća. Desetog listopada te 2010. dobili su rezultat biopsije, karcinom grla. Obišli su mnoge doktore, vjerujući da spašavaju Ivičin glas. Smrt nikom nije bila na kraj pameti. Bili su u zabludi. 18. travnja Ivica Vidović je preminuo.

“Bila sam u autu, bilo je jedan sat iza podneva. Kuda sam pošla, više se ne sjećam, znam da to nije bila bolnica. Jer tog, 18. travnja odlučila sam uzeti predah i ne otići ujutro k njemu, nego samo popodne. Zazvonio je mobitel. ‘Gordana, moja sućut, žao mi je...’ Mislila sam da je ipak nemoguće čuti tu rečenicu. Stala sam sa strane koju minutu, tupa. A onda sam krenula po djecu... Sljedećih sedam godina sam se od njega opraštala. Sve što mi je ikada palo na pamet, a da bi bilo s njim povezano, prekopala sam, sve istražila, sve pogledala, sve dotakla. I knjigu sam mu potom napravila. I kad je 18. travnja 2018. izašla iz tiska (na sedmu godišnjicu smrti, koja koincidencija!), osjetila sam ogromno olakšanje. Sad ga konačno mogu pustiti da ode, rekoh sebi.

‘Mrtvima jama, živima kruh...’, govorio je Ivica kao Paulino u našoj ‘Ay, Carmeli’. I pustila sam ga. Ali! Koja je to zamka bila! Od tada do danas ostalo je veliko emocionalno ništa s kojim je tako teško živjeti.”

Ivica Vidović pokopan je u Komiži, odakle potječe njegova obitelj. Gordana?

“Dugo sam mislila da ćemo biti jedno kraj drugog, sad više nisam tako sigurna. Oduvijek sam osjećala veliki mir dok vozim autoputem Bratstvo i jedinstvo (Zagreb - Beograd, za one koji ne znaju), nekako kao da je baš tu mjesto moje stvarne domovine... Pa, kad odbaciš sve površne slojeve, tradiciju i predrasude, možda bi moj pepeo trebao završiti upravo na tom putu. To bi bilo najtočnije.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2022 13:14