O ljubavi je Zdenka Heršak rado i mnogo pisala i govorila. Ta glumica čije su uloge, ma koliko sporedne, redom pamtljive, šarmirala je i mimo scene - brojne kolege, međutim i mnoge koji su bili daleko od bilo kakvog doticaja s teatrom i filmom: liječnike, nogometaše, pilote, svećenike... Poznatih pak pisaca koji su žudjeli za njom cijeli je špalir: Oskar Davičo, Ranko Marinković, Danilo Kiš... Komplimentirao joj je, prisjećala se, i Miroslav Krleža tvrdeći da je najljepša glumica, a flertovala je i s Yvesom Montandom za vrijeme zagrebačke premijere filma "Z" Coste-Gavrasa...
Bila je ljepotica, ali njezina privlačnost nije počivala samo u licu, figuri, stavu. Tko je čitao njezine zapise, mogao je osjetiti barem dašak energije kojom je osvajala; i pritom iz nje ne progovara nikakav oholi, nedostupni vamp, nego žena koja je voljela život, ljubav, ljude, koja se podavala, kako je to zazivao Tin Ujević, "pjanom vjetru života"...
Bilo kao brbljava, prostodušna Bara u seriji "Vučjak", bilo kao primitivna Mara, odnosno Gertruda u "Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj" ili pak kao brižna Melkiorova stanodavka na rubu depresije u "Kiklopu", kad god bi se u nekom prizoru pojavila, unosila je svoj humor, zarazni smijeh i - čisti realizam. Naizgled komički, likovi njezini krili su u sebi bez iznimke i neku tugu, tragiku, izazivali su empatiju, koji put i suze mamili. Poseban je dragulj u kruni njezine karijere, u kojem je i sjaj te tuge možda bio najupečatljiviji, uloga usamljene kućanice u filmu Zrinka Ogreste "Leo i Brigita" (1989.) u kojem uz Borisa Buzančića jednu staračku i unaprijed na propast osuđenu ljubav dovodi do vrhunaca dirljivosti, spajajući u priči istovremeno vedrinu i melankoliju.
Zdenka Heršak bila je i plodna autorica, a osim poezije, priča, drama i aforizama, objavljivala je i knjige autobiografskih zapisa. A u njima, naizgled bez i najmanje inhibicije, slaveći ljubav, kako onu srca, tako i onu tijela, otvoreno je govorila o svojim zanosima, zaljubljivanjima, čežnjama i emotivnim otrežnjenjima.
Rovinjsko ljeto s Oskarom
Tako - iz prve ruke - saznajemo mnogošto o živahnim 50-ima, koje su, barem za mladu glumicu, vibrirale između bivanja na rubu gladi i užitaka, između mukotrpnog rada i bezbrižnog predavanja besposlici na jadranskoj obali, u društvu tada viđenih, uglednih ljudi. Jedan od njih bio je i Oskar Davičo, nadrealistički pjesnik koji je poslije rata dospio u žižu općeg interesa romanom "Pesma". Roman je čitala i Zdenka, usput primijetivši da je autor sebe opisao "tako kako svaka žena priželjkuje": "Svaka bi htjela imati takvog mušketira kraj sebe, s njime ljubovati i sve drugo". Za jednog rovinjskog ljeta, kad god bi otišla sa sinom Darkom u kavanu na doručak, taj mušketir bi im se pridružio, a jednog joj je dana predložio da odu njegovim gliserom na ribarenje.
Sin je uživao u pecanju i pripremi roštilja, a ona je legla na glatku stijenu. "Rastegnula sam svoje mlado, mirisno tijelo željno igre ljubavi kao meduza po ogromnom kamenu", prisjećala se kasnije. Bila je uvjerena da i pjesnik osjeća žudnju za njom, za tim tijelom...
Nekoliko dana potom ponudio je izlet gliserom do Trsta, na više dana. Čekala ga je idućeg jutra u kavani, za doručkom koji se protegnuo sve do podneva, ali Davičo se nije pojavio. Kako je kasnije doznala, pojavila se neka crnokosa žena s kojom je otišao, iz Rovinja i iz njezinog života, zauvijek. Bez pozdrava. "Njegova pesma nije bila otpevana", zaključila je.
Ne zna se koliko je puta bila u braku
Zdenka Heršak nikad nije htjela odgovoriti na pitanje koliko je brakova imala, objašnjavajući kako su muževi "nju birali" te da ona "nije imala svoj pravi izbor". "Muškarac u kojeg sam se jako zaljubila nikad nije bio moj muž", rekla je jednom prilikom.
Prvi put se udala s 18 za Ratimira Previća, vlasnika poduzeća koje je u tada novoj, socijalističkoj Jugoslaviji imalo pravo tiskati prevedenu literaturu mahom američkih autora. S njim je imala sina Darka, koji je otišao živjeti u Izrael. S drugim mužem, režiserom Vančom Kljakovićem, imala je sina Andreja, danas je on kompozitor, pijanist i vizualni umjetnik.
O svojim ljubavnicima govorila je, pak, otvoreno. Uostalom, držala je da čovjek nije monogaman i da ljubav nije posjedovanje. "Brak je sužanjstvo, nije sloboda. Mudro se kaže: ‘Ljubite jedno drugo, ali ne činite od ljubavi kavez‘", zapisala je u svojoj knjizi "Nosili me vihori".
Bila i s Rankom Marinkovićem
Rodila se 1928. u Zagrebu, odrasla je na Trnju (otac joj je bio gostioničar) te je u rodnom gradu završila Zemaljsku glumačku školu, nakon čega je, od 1950. do 1952. godine, bila zaposlena kao stalna glumica Jadran filma. Na velikom platnu debitirala je 1952. u filmu "Ciguli Miguli" Branka Marjanovića. Nakon angažmana u Šibeniku i Dubrovniku, 1953. postaje članica ansambla Zagrebačkog dramskog kazališta (današnji GDK Gavella) te ima niz upamćenih uloga kao što je Laura u "Dundu Maroju".
Nekako u to vrijeme, između Dubrovnika i Zagreba, datira i njena veza s tada već cijenjenim i proslavljenim piscem Rankom Marinkovićem. On je tih ranih 1950-ih bio u braku s balerinom Brankom Rakić, koja je u vrijeme Zdenkine i njegove ljubavi živjela u Beogradu i od koje će se pisac nešto poslije razvesti.
Zdenka Heršak bila je na angažmanu u Dubrovniku te se s piscem upoznala i nalazila u kavani, obično u velikom društvu. Počeli su se zbližavati, u njoj je nestao strah, a bila je očarana njegovom inteligencijom, blagim sarkazmom, mudrošću. Kad se vratila u Zagreb, postali su ljubavnici. "Davala sam mu svoje tijelo na njegovo uživanje. I tako je bilo nekoliko godina", prisjećala se. Na javnim mjestima glumili su, međutim, tek poznanike.
"Dolazila sam u njegov stan", zapisala je svojoj knjizi sjećanja. "Spavali smo na kauču, a do kauča je bio radni stol pun papira. Kad bi odlazio u kupaonicu, iskakala sam iz kreveta i čitala dijelove njegova novog dramskog teksta. (...) Znao je dodati samo nekoliko rečenica, nikad nije bilo napisano nekoliko novih stranica." A ti papiri nisu bili ništa manje nego - rukopis slavne "Glorije"!
Bila je to donekle opora ljubav: Zdenka Heršak žalila se da joj nikad nije platio piće, pozvao je na ručak niti štogod poklonio.
Ponudio joj brak
Tražili u imenu mazne i pohotne Enke iz romana "Kiklop" odjek glumičina imena ili ne, izgleda kako je piščeva veza s njom bila, kako se to konvencionalno kaže, ozbiljna. Naime, kako piše glumica, Marinković se, nakon što se razveo, našao s njom u kavani hotela Dubrovnik i ponudio joj brak. "Nakon tako divlje veze - sada brak?!", bila je iznenađena. Odbila ga je i s naknadnim iskustvom, u zadnjem velikom intervjuu koji je dala Jutarnjem listu, objasnila takvu odluku: "Mi ne bismo funkcionirali, to bi bila igra Pigmaliona, on bi bio moj učitelj, a ja sam za učitelje prehirovita i znatiželjna". A i zamjerila mu je što je njeno iskušavanje toliko dugo trajalo.
Postali su, međutim, bliski prijatelji. Najbolji, kaže ona. Prijateljstvo s njim i s njegovom budućom ženom, s kojom je izlazila van, u kino, na sladoled, na golf, bilo je prijateljstvo za cijeli život: "Koliko god je bilo brakova mojih i Rankovih, mi smo prije svega bili prijatelji, i s njegovom sam ženom bila najbolja prijateljica".
‘Najslađa usta‘
Danila Kiša upoznala je na svom rođendanu. Kad se društvo s proslave, posjedalo po terasi kavane na rovinjskom gradskom trgu, nakon što je sve već bilo zatvoreno, odlučilo premjestiti nekamo da ne prave buku, na jedan mol, slavljenicu je trebalo uprtiti i tako prenijeti do nove lokacije. Tu je ulogu nosača preuzeo Kiš.
"Kad smo došli na mol, zapanjila nas je ljepota noći... U jednom me trenutku Danilo Kiš zagrlio i počeo ljubiti, tako da nisam mogla odoljeti ljepoti. Na par koraka od mene stajali su moj muž i cijelo društvo... I prošao je poljubac kao rođendanski poljubac, neopaženo", govorila je Zdenka Heršak. "Poslije je taj poljubac opisao kao ‘najslađa usta koja je ikad dotaknula njegova osobnost‘. Muž Vanča Kljaković ništa nije rekao, dao mi je slobodu, da isprobam drugo. Divna gesta s njegove strane, koju ja nisam razumjela sa svojih 35 godina."
U nizu većih i manjih njezinih ljubavi, nedugo nakon Drugog svjetskog rata, posebno mjesto zauzimao je i jedan admiral, navodno dalji rođak Ive Andrića, s kojim je živjela u njegovoj vili ili plovila ratnim brodom po Kornatima, gdje je, na jednom pustom otoku, naredio mornarima da im razviju, samo za njih, šator sa svim udobnostima...
Tajanstveni Vihor
Ali koga je "maskirala" pod imenom Vihora, svoje najveće ljubavi, nije nikada otkrila.
Ljepota Zdenke Heršak zakrilila je njen talent i ona nikada nije imala priliku pokazati svu raskoš svoje glumačke umješnosti, energije, prirodnog dara. A nesumnjivo ih je imala. Čak i u minijaturnim ulogama, kao što je Kate Palondra iz putujuće glumačke trupe u Mimičinoj "Anno domini 1573" ili raspjevana i nonšalantna Pipova majka u "Štefici Cvek u raljama života", zasjala bi sa svega nekoliko - prirodnih, svakodnevnih, opuštenih - rečenica.
"Razvila sam se u ženu u vrijeme kad je sve bilo okrenuto naopačke. Tad se smatralo da je lijepa žena glupa, a one ružne su dominirale", sjetno i rezignirano je ustvrdila potkraj života. "I u kazalištima su igrale velike uloge, bile u komitetima, vodile su kolo. Nije bilo puno nas ljepših. Bile smo voljene i gledane, ali ne i zaštićene."