U godini koja će se u hrvatskoj metropoli pamtiti po pandemiji i snažnom potresu, Mirela Priselac napravila je dva velika hommagea Zagrebu. Ova glazbenica, pjesnikinja, aktivistica i prevoditeljica imenovala ih je po dvjema ulicama, Ilici i Masarykovoj. “llica” je album koji je izdala sa svojim Elementalom.
Luka Tralić Shot i ona autori su tekstova, tipičnih za Elemental, preciznih i secirajućih, koji na momente prelaze u društveni angažman. Ranije ove godine Remi je, pak, izdala svoju prvu zbirku poezije “Masarykova”. U njoj mapira svoj intimni i privatni Zagreb i to čini jednom dubinom po senzibilitetu drukčijom od one koju smo navikli čuti u Elementalovim pjesmama. Pa, kakvi su njezini osjećaji dok danas šeta po svojem gradu?
- U Zagrebu je sve je dobro dok ne podigneš pogled. Onda vidiš zabatne zidove kojih nema i neka jeza se uvuče u tebe. Potres je bio zadnji čavao u lijes ovoga grada. Znam da zvuči dramatično, ali zaista razmišljam koliko je Zagreb propatio u posljednjih 20 godina, pod okrutnim gradskim vodstvom - kaže. Često, priča, zamišlja što bi bilo kad bi bilo.
- Da je novac građana zaista utrošen u poboljšanje cesta, zgrada, fasada, da su se otvarali novi prostori za sport, kulturu... Da su umjesto fontana i spomenika s ‘izmaglicom’ niknuli parkovi, male zelene oaze, drvoredi. No, Zagreb postade Kantograd u raljama rođačkog kapitala koji melje, gazi, prisvaja i ruši i gore od potresa. Možda je potres bio Zagrebov očajnički pokušaj da se ‘otarasi’ balasta. Jer je nakon potresa isplivala istina: ovaj grad je već odavno zapušten i urušen. Cijedi ga se koliko se može. Ja, evo, čekam da napokon uzvrati udarac, jer se priča da je nepokoreni grad. Želim to vidjeti. Izbori su 2021. Izborimo se - kaže 41-godišnja glazbenica.
Razgovaramo i o konkretnim idejama za napredak hrvatske metropole. Mireli ih ne nedostaje. - Umjesto da pustimo da centar grada odumire - prošećite se Ilicom od Britanca nadalje pa mi recite da Zagreb nije grad duhova - reanimirajmo prostore nekadašnjih obrta, obrtničkih dućana ili trgovačkih prostora tako što ćemo ih iznajmiti zainteresiranim stranama po povlaštenoj najamnini. Dajmo prednost najma udrugama građana, nevladinim udrugama, obrtnicima, malim poduzetnicima, invalidima... Uložimo u drvorede umjesto u stupiće za ograničavanje prometa. Povucimo iz uskog centra grada automobile i oformimo pješačke zone. Otvorimo zajedničke gradske vrtove za organski uzgoj. Reorganizirajmo biciklističke staze tako da ne oduzimaju ionako skučen prostor pješacima. Otvorimo još teretana na otvorenom, gdje će se mladi i stari družiti i vježbati. Otvorimo parkove za glazbenike i kipare, da ih ukrase po svom - ideja o Muzičkom parku u mojoj glavi kuha već godinama - priča pa pjevuši prikladnu numeru: “Ova mala djevojčica puna je velikih želja”.
Ipak, Zagreb je njezin idealni grad. - Ali s drugom upravom - ističe.
Svoju je prvu zbirku poezije naslovila “Masarykova” jer joj je ta ulica draga, među ostalim, i zbog činjenice da se radi o mjestu gdje je nekada bujao novi val. U recentnije smo vrijeme svjedočili okupljanjima mladih kod HNK, tek prekoputa Masarykove, koja su djelomično oživjela taj duh, kanalizirala energiju na jedno mjesto u Zagrebu u kojem dugo nije postojalo jedno takvo “vrelo”, nego su druženja i okupljanja prilično raspršena.
- Okupljanje kod HNK je sjajan primjer kako je to kad građani preuzmu lokaciju koja je prethodno bila ispražnjena od sadržaja i udahnu joj novi duh. Klinci su pokrenuli krvotok u centru grada. Nažalost, gradske službe prekasno su reagirale kako bi im omogućile ugodan večernji boravak. Čak mi se činilo kao da su htjeli sabotirati okupljanja. Jer okupljanja znače masu, a masa kojiput može biti i nezadovoljna. A ako se vlast ičega boji, to je nezadovoljna masa. Pa je, umjesto organizirati infrastrukturu za okupljene (sanitarni čvorovi i više kanti za smeće), lakše da ih se rastjera. Nedajbože da se netko u Zagrebu zabavlja - kaže Mirela.
Iako su i Elementalovi tekstovi često privatni i emotivni, Remi se zbirkom “Masarykova” ogolila i izložila na drugačiji način, još intimniji, osobniji. Radi se o zbirci koje je u momentima i prilično seksualna.
- Imam još jedan mali kutak sebe koji je potpuno tajan, skriven i mističan. Druge sam dijelove sebe više-manje otkrila, što kroz muziku, što kroz poeziju ili javno djelovanje. Zato se valjda ta kategorija (nespretno) zove kategorija ‘javne osobe’. Ali ovaj svoj mali kutak, tajni čunak koji krijem samo za sebe, to je mjesto mojih ljubavi, mojih najdubljih misli, nada, strahova, strasti. Intime. U intimi ne promišljam o Stožeru ili a-molu. Ovo sve ostalo, što otkrijem kroz muziku i poeziju, to je nešto što vam dopuštam da vidite. Ovo ostalo je samo moje. Ono mi je potrebno da bih imala zdrav životni balans. Zato me nemojte pitati s kim spavam i jesam li zaljubljena. To je samo moje - kaže.
Prije nego što je u lipnju ove godine za VBZ objavila zbirku poezije, pjesme je najprije objavljivala na svojem Facebooku, na stranici “Remi na internetima”. Kritike na društvenim mrežama obično navode činjenicu da su nam one skratile koncentraciju, no s druge su strane možda postavile prostor za ponovni procvat poezije, koja je po prirodi kraća forma i uklapa se u koncept kratkih objava.
- Poezija nije nužno uvijek kraća forma, ali razumijem na što ciljaš. Poezija je svakako jezgrovitija, utegnutija. U malo riječi opisuješ cijele univerzume. Ostavljaš čitatelju da sam pronađe svoje tumačenje. Ta ‘otvorenost’ ili ‘nedovršenost’ poezije je, između ostalog, nešto što me njoj i privuklo. Društvene mreže su mi uvelike pomogle u osluškivanju mojeg pjesničkog glasa - govori Mirela.
Njezine pjesme, kako one u zbirci tako i one uglazbljene, ne zaziru od upotrebe psovke. Ipak, ne radi se o vulgarnoj psovci. Psovka u umjetnosti, smatra Remi, ima ulogu “opomene”.
- I ima svoje mjesto, apsolutno, no ono nije primjenjivo na sve i sva. Na primjer, ne znam bi li opera Lisinskog bila uspješna da se zvala ‘Ljubav i jebena zloba’, što nam govori da psovka ovisi i o zeitgeistu. Psovka radi psovke je larpurlartizam i to mi je odbojno. Psovka može poslužiti kao šok-terapija, kao približavanje govora ‘visoke’ umjetnosti onom uličnom i svakodnevnom, kao demistifikacija. Psovka može poslužiti i kao alat za brisanje ili poigravanje s klasnim diobama. Iznimno mi je zanimljiva kao lingvistička kategorija, a kod nas, na Balkanu, vrlo je maštovita i osebujna. Pokušajte neku od naših sočnih psovki prevesti strancu i promatrajte reakciju - kaže.
Jedna od njezinih pjesama je i o “ženama od kojih je nastala”. To su, govori, žene koje su ju iznijele na svojim leđima, a kojih često nije bila niti svjesna.
- To su žene ukucane u moj DNK, čije odlike danas prepoznajem u svojima. Način na koji grickam usnu kao moja baka. Način na koji čišćenjem kupaonice tjeram stres, kao moja majka. Ženska snaga koju su mi ostavile mama, bake i tetke iznimno mi je važna jer mi je pomogla da pronađem svoju snagu i glas - priča te dodaje kako se nada da će i ona za neku ženu učiniti isto.
Aktivizam te vrste pokazala je i kao ambasadorica kampanje Sofija, kojoj je cilj osnaživanje žena.
- Osnaživanje će se dogoditi kroz borbu za ravnopravnost. Kroz jednaku plaću i uvjete rada. Kroz ravnopravnost pri zapošljavanju - to konkretno znači da na razgovoru za posao žene prestanu ispitivati misle li zatrudnjeti i kada. Osnaživanje će se dogoditi kada premlaćena žena prestane biti ‘glupa kravetina koja je to zaslužila’, a silovana žena ‘kurva koja je sama izazivala u toj minici’. Pozivam sve žene koje žele učiniti nešto za sebe da se pridruže kampanji Sofija jer postoji cijeli niz aktivnosti koji će im pomoći da glasnije čuju svoj glas - kaže.
Kada se govori o ženama, njihovoj ravnopravnosti, osnaživanju, pravima, kontroli nad vlastitim tijelom... nemoguće je ne spomenuti nedavnu situaciju u Poljskoj. Svi smo revno pratili vijesti o tamošnjim prosvjedima, na kojima su se žene ipak uspjele izboriti protiv potpune zabrane pobačaja. Pomalo je nadrealno da se i u 21. stoljeću za to pravo žene moraju boriti danima, na ulici, agresivno? - Moramo uzeti u obzir da je ovdje riječ o Poljskoj, koja ima specifičan ‘brak’ Crkve i države. I baš zato jako sam ponosna na Poljakinje. Uspjele su se izboriti za svojevrsni status quo zakona koji im još više umanjuje ionako mali prostor gospodarenja nad vlastitim tijelom. Možda je trenutno zaustavljanje zakona samo odugovlačenje neminovnosti koja će se ipak dogoditi, možda su ih tek ušutkali i bacili im prašinu u oči... Kako god bilo, zaustavljena je - barem privremeno - jedna vrlo tužna i bolna odluka. Ako je tijelo hram tj. kuća, ja bih voljela da moje tijelo bude ‘moja kućica - moja slobodica’. Isto želim Poljakinjama - govori Remi.
Kako se dotičemo tiranija raznih vrsta, valja spomenuti i onu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, s kojeg Mirela ima diplomu iz engleskog i španjolskog jezika te književnosti. Situacija na Sveučilištu općenito je pomalo trumpovska...
- Voljela bih da Borasa, kao i Trumpa, napokon riješimo! Iz tjedna u tjedan, već godinama, izbijaju dokazi o raznim manipulacijama, malverzacijama, koristoljublju i pogodovanju, a Boras je nedodirljiv kao Zeus na Olimpu. Žao mi je dr. sc. Jovanovića i nadam se da će ubrzo biti potvrđen za dekana Filozofskog. Profesora Jovanovića upoznala sam u osnovnoj školi, kada mi je predavao latinski i starogrčki. Bio je jedan od najdivnijih pedagoga koje sam susrela tijekom školovanja, predan, strpljiv, s izuzetnim duhom. Moj dragi Filozofski bio bi sretan da ga ima za dekana i nadam se da će se to i ostvariti u najkraćem roku - kaže.
Pandemijska godina, jasno je, posebno je pogodila izvedbene umjetnike, među kojima su i glazbenici. Remi ipak u njoj nije stagnirala. Osim što je izdala zbirku pjesama, ima i angažman u HRT-ovoj emisiji “Zvijezde pjevaju”, u kojoj je članica žirija. No, pauze unatoč izostanku koncerata nije bilo ni u Elementalu, koji je čvrsta stavka hrvatske glazbene scene već više od 20 godina. “Ilica”, “Hej sanjalice”, “Dvojka” i “Posljednji gosti” neke su od pjesama koje su se našle na albumu “Ilica”. Iako je sada dostupan za preslušavanje na YouTubeu, bend ga je najprije lansirao na platformi Bandcamp, gdje ga se moralo platiti. Često se govori o tome kako je malo ljudi spremno platiti glazbu ili neki drugi kreativni rad. No, Remi kaže da je objava albuma na Bandcampu bio najbolji mogući potez.
- Vremena su se promijenila i ljudi su doista voljni platiti digitalni sadržaj, a najbolji primjer je porast pretplata za, primjerice, Netflix ili HBO. Bandcamp je jedna od poštenijih digitalnih platformi što se tiče postotka koji uzimaju sebi, to jest postotka novca koji ostavljaju umjetnicima. Za druge platforme to nikako ne mogu reći. Pitanje digitalnih prava jako je loše regulirano - iznimno je nepovoljno za nas koji stvaramo sadržaj što ga digitalne platforme distribuiraju. Drugim riječima, dućan u kojem prodajem svoju ‘mrkvu’ zarađuje više od mene koja kupim sjeme za mrkvu, posadim je, uzgojim je, iščupam je i pripremim za prodaju - tumači.
Pitam misli li da su i glazbenici sami možda djelomice krivi za to što se njihov rad u tom smislu uzima zdravo za gotovo. Ovaj njihov potez s “Ilicom”, da najprije izbace album na platformi na kojoj se on mora platiti, na hrvatskoj se sceni čini kao izolirani slučaj. Da ih je više, možda bi barem dio publike postao voljniji uložiti u glazbu?
- Naša ‘Ilica’ nije izoliran slučaj! Mnogo je regionalnih nezavisnih izvođača odabralo upravo Bandcamp kao platformu na kojoj nude svoju glazbu. Prije desetak, petnaestak godina postojala je sjajna inicijativa ljudi iz HUZIP-a i srodnih muzičkih udruga da se pokrene digitalna platforma s domaćom i regionalnom muzikom. Tako bi se preduhitrili strani servisi, a zarada od prodaje zadržala bi se u hrvatskom umjesto u, primjerice, švedskom džepu. No, naši diskografi tu inicijativu nisu podržali, pa zbog njihove kratkovidnosti i uskogrudne odluke da ne podrže domaći glazbeni servis danas robujemo stranim servisima - oštra je.
Glazbena industrija puna je paradoksa raznih vrsta. Nedavni lockdown tako je pokazao koliko je kultura važna ljudima da sačuvaju zdrav razum u napetim vremenima. S druge strane, upravo je taj sektor najviše nastradao pod ovim zatvaranjem.
- Ministarstvo kulture ostavilo nas je na cjedilu. Podijelilo je nešto potpora do lipnja, i to samo istaknutim umjetnicima sa statusom slobodnjaka, a dalje su se ponijeli kao da je virus nestao, a pandemija stala.Ovo je ljeto bilo najtiše i najtužnije ikada, bez mnogo koncerata, predstava i plesa. Tijekom ljeta i Stožer se ponašao kao da je zaraza nestala - otvorili su granice i testirali manje nego ikada. To dovodi u pitanje njihove odluke i strategiju. Također, ne zaboravimo svinjariju oko izbora, kada nitko nije dobio po repu zbog predizbornih skupova. Vlast i Stožer dali su nam do znanja da su neki ‘jednakiji’ od drugih - u jesen su organizatori nekoliko koncerata dobili visoke kazne zbog ‘nepoštovanja mjera’. Stožer je licemjeran. A Ministarstvo kulture slijedi primjer - u njemu stalno govore da ‘pomažu umjetnicima prebroditi najteže dane’, a zapravo od svega peru ruke i nadaju se da će netko drugi preuzeti odgovornost - poručuje.
Iako je Remi i prevoditeljica, glazbenica, pjesnikinja, aktivistica, većini je ljudi prva asocijacija na nju riječ “reperica”. Što kao predstavnica rapa ona misli o trapu, žanru koji posljednjih godina zaokuplja velik dio mlade publike, koja je možda i najmasovnija?
- Jako mi se sviđa trap, mislim da je jedan od najinovativnijih pravaca koji se pojavio na glazbenom nebu. Držim palčeve našim mladim trap glazbenicima da se etabliraju na sceni i donesu neku svježu energiju, jer smo se već malo umorili od jednog te istog zvuka koji hara radijem i TV-om. U svjetskim trendovima trap je već malo i passe, a kod nas ga u mainstream medijima i nema previše - zaključuje.