Nije lako doći iz druge zemlje, naučiti potpuno drugi jezik i ostvariti veliku TV karijeru, a pritom zavoljeti ljude koji te okružuju. No, upravo to priča je HRT-ove novinarke Eli Lazarove Sladić, koja je već dvadeset godina u Hrvatskoj, a koja je došla iz rodne Bugarske. Proteklih mjeseci pozornost plijeni prilozima koje radi u sklopu HRT-ova odjela web produkcije.
Njezine kratke reportaže uvijek su zanimljive, nerijetko i potresne životne priče. Nedavno je snimila reportažu s dvije bakice, majkom od 99 godina, koja živi s 81-godišnjom kćeri. Baka Ana kao i kći Kata žive u Šandrovcu kod Bjelovara. Ana se najviše voli zabavljati slaganjem Rubikove kocke, a drage su joj i križaljke. Iduće će godine proslaviti stoti rođendan, pa Kata već priprema veliko slavlje. Upravo nevjerojatna je vitalnost te gospođe, jer se i dalje vrlo dobro sjeća svake pjesmice iz prvog razreda osnovne škole.
Empatična osoba
To je samo jedna, karakteristična priča, kakve Eli obožava.
- Iznimno sam empatična osoba i snažno proživljavam nepravde, nesreće, bolesti. Takve teme vrlo mi je teško obraditi jer postaju dio mene i mojeg života. Sama sam proživjela nekoliko osobnih tragedija, i znam koliko je to delikatno. Imam puno dvojbi oko toga što je primjereno reći i što nije, što se smije pitati u teškim trenucima, i dan- danas ne mogu naći odgovore na takva pitanja, jer je sve vrlo osobno.
Nije da bježim od teških tema, napravit ću prilog, i to najbolje što mogu, ako će to dovesti do nekakvog poboljšanja, do neke pozitivne promjene u životu potrebitih, ali raditi priče zbog priča, zbog senzacija i skupljanja gledanosti, jednostavno ne mogu. I odlično je ispalo što i Andreja Arežina, koja je došla na čelo web redakcije, dijeli to mišljenje, pa smo se usredotočile na teme koje su vrijedne snimanja - kaže nam Eli.
Završila je novinarstvo i odnose s javnošću na Sveučilištu u Sofiji, počela već tijekom studija na radiju, a zatim i na bugarskoj nacionalnoj televiziji.
- Tijekom jednog terena na Kosovu upoznala sam svojeg supruga Marija Sladića, sada, nažalost, pokojnog, koji je radio kao snimatelj na HRT-u i sve se okrenulo naglavačke. Prvotna ideja bila je da će se on preseliti u Sofiju i raditi kao snimatelj, jer jednom snimatelju ne treba savršeno poznavanje jezika, ali kako u životu stvari rijetko idu prema planu koji smo si zacrtali, u Hrvatskoj sam već 20 godina. Imala sam hrabrost kakvu samo mladi čovjek može imati, sada bih rekla da je pomalo i ludost, jer sam napustila Bugarsku nacionalnu televiziju, gdje sam već bila izgradila svoje mjesto, i došla u zemlju čiji sam jezik mogla jedva razumjeti.
No kako sreća prati hrabre, tako je popratila i mene, pa sam počela raditi odmah nakon dolaska u Hrvatsku, i to u struci. Završila sam gimnaziju s nastavom na njemačkom, drugi jezik mi je engleski, govorim ruski, kao Bugarka, odlično razumijem i makedonski, i snašla sam se u emisiji Prizma, gdje sam radila reportaže na jezicima nacionalnih manjina - dakle, na bugarskom, njemačkom, ruskom, makedonskom... I primila sam se, naravno, svom snagom učenja hrvatskog, koji je, moram priznati, za mene bio veliki izazov. Nisam ga trebala samo razumjeti, već dobro savladati, jer moja struka to ipak traži - prisjeća se.
Nepresušni izvor
Danas s jezikom nema nikakvih problema, govori ga tečno, televizijski, bez problema odlazi i u zabačena sela, gdje ljudi nerijetko govore dijalektom. Proputovala je cijelu zemlju u svojim novinarskim putešestvijama.
- Stvari su se odvijale valjda onako kako je trebalo, došlo je dijete, suprug je bio ratni i pretežno terenski snimatelj, bio je češće na putu nego doma, pa je netko trebao brinuti za dijete, o obitelji... To mi je dalo mogućnost da upoznam zemlju u kojoj živim, da shvatim kako ljudi dišu, što im je važno, da naučim nešto više o svemu ovdje. Na početku sam stalno uspoređivala dvije zemlje, kulturu, ljude, način života…
Kako je vrijeme odmicalo, radila sam to sve manje, jer mislim da je to nepravilno i nezdravo. I umjesto uspoređivanja, primila sam se “nadogradnje” - zadržala sam sve bugarsko što smatram vrijednim, i prihvatila sve takvo hrvatsko. Tako sam nadogradila i svoje kuhanje - doma jedemo povrće poput Bugara, a meso poput Hrvata.
Baka od 99 godina
Reportaže su joj objavljivali Euromagazin, Glamur cafe, Manjinski mozaik, snimila je i nekoliko dokumentaraca, a nerijetko radila i informativne priloge za Dnevnik.
Primjećujemo da u prilozima kao sugovornike nerijetko bira osobe starije životni dobi, poput nedavno emitiranog priloga “Životni savjeti jedne ličke bake”, u kojem skromna starica iz ličkog sela govori o svojem životu.
- Stariji ljudi su jedan poseban segment u mojem novinarskom poslu. Oni su nepresušni izvor, u svakom od njih čuči priča koja se samo treba izvući i ispričati. Oni su direktni, dobronamjerni, puni mudrosti iz svojeg životnog iskustva. Vole razgovarati, rado podijele svoja zapažanja, bilo o sadašnjosti, bilo o prošlosti - kaže Eli.
- Kada sam snimila baku od 99 godina koja mi bez ikakve muke recitira pjesmice koje je učila u prvom razredu, dakle, prije 90 i nešto godina, nisam se mogla ne zapitati - a što ja pamtim... A kada sam snimila Anu Lemić, umirovljenu profesoricu i bivšu ravnateljicu Gospićke gimnazije, čiji je cijeli život posvećen istraživanju Velebita, sela i zaseoka, i koja je prvi lockdown iskoristila za pisanje nekoliko zbirka pjesama, zbirka velebitskih biljaka i još toga, nisam se mogla ne zapitati - a što sam ja učinila?
Oni su pravi izvor nadahnuća - baka koja je cijeli svoj život svakodnevno - po suncu i mrazu mjerila vodostaj Save za naknadu od 200 kuna, sada to više to ne može jer joj je teško hodati, ali iznimno je zahvalna da je to radila... - dodaje.