Mnogi se sjećaju Zdravka Lamota (42) kao finalista prve sezone hrvatskog „Big Brothera” od koje je prošlo gotovo 20 godina. Zdravko je proveo 100 dana u BB kući, a pobjednik te prve sezone bio je Saša Tkalčević s kojim je Zdravko i danas prijatelj. Zdravko je za Story govorio o svom životu u Švedskoj i razlikama Hrvatske i Švedske, a otkrio je i čime se to danas bavi.
„I dalje stojim iza toga da je dobro što nisam osvojio milijun kuna. Tko zna u kojem bih smjeru otišao. Nema šanse da bih uložio za stare dane i na nešto pametno. Imao sam 23 godine”, kazao je Zdravko u intervjuu za Story. Ipak, prijateljstvo iz showa sa Sašom nadahnulo ga je da preseli s djevojkom Marinom 2019. godine u Švedsku.
„Ne bih došao u Švedsku da nije bilo Saše, pomogao mi je puno u početku. U roku dva tjedna krenuo sam od vrata do vrata i našao prvi posao nakon, recimo 10 dana. Pronalazak posla preko LinkedIna tamo ne pali, jedino ako si stručnjak u IT-ju. Za marketing više manje moraš znati švedski jezik. Nakon 6-7 mjeseci pokrenuo sam ‘Super baku u Švedskoj‘, stranicu na kojoj se prodaju domaći proizvodi za naše ljude koji su gore. Kroz ‘Super baku‘ sam upoznao jako puno ljudi u Švedskoj, u Stockholmu, najčešće su to bili ljudi s Balkana koji ondje žive. Kako sam se prije bavio marketingom, pokrenuo sam stranicu u mjesec dana i skupio par tisuća ljudi i dosta dobro smo radili. U međuvremenu, pokrenuli smo i brend za švedsko tržište ‘HoneyLab.se‘. To nam je bio cilj, kroz naše ljude sam se uspio okrenuti švedskom tržištu, imali smo med za kašalj, pa za imunitet, energiju... Stvorili smo brend, sve smo dizajnirali i krenuli raditi. Ali u Švedskoj je izazovno raditi ako ne radiš velike količine, moraš biti uporan, teško je otvoriti vrata s novim prehrambenim proizvodima i uz to propagirati zdravlje. Šveđani obožavaju organsko, ali za sve se mora imati certifikat i to je kod naših ljudi teško nabaviti. Eko proizvodnja im nije isplativa.”
Zdravko sada želi Facebook stranice „Super baka u Švedskoj” i „HonyLab.se” predati nekome tko želi preuzeti brend ili ga preimenovati jer je prešao u telekomunikaciju i imaju uspješnu firmu koju vode.
„Diplomirao sam telekomunikaciju na Prometnom fakultetu u Zagrebu i nikad nisam radio u struci, a sada sam se našao u situaciji da gradimo telekomunikacijsku mrežu po Europi. Radim najmanje u Švedskoj trenutačno. Ima me posvuda, u Danskoj, Njemačkoj... Ekipa je na terenu, najviše ljudi imamo iz Hrvatske, a posao je vrlo dinamičan i pokretan, drugim riječima laptop u ruci”, opisuje Zdravko svoj posao.
Prisjetio se i početaka u Švedskoj, pa napomenuo da je teško ako nemaš nikog tamo.
„Moraš imati nekog, ako nemaš nikoga, onda si u teškoj poziciji. Mi, građani EU smo u puno lakšoj poziciji nego ljudi iz Srbije, BiH... Zakinuti su, oni nemaju dozvolu rada ili moraju ‘kemijati‘ tako da je jako puno Srba i Bosanaca zapravo s hrvatskim osobnim iskaznicama. Došao sam u doba kada nije bilo posla (korona vrijeme), tj. svi su bili oprezniji u zapošljavanju. Tako da moraš biti snalažljiv. Nije Švedska med i mlijeko. Zapravo, nigdje na kugli zemaljskoj nije med i mlijeko ako se ne trudiš. Moraš prihvatiti poslove koji ti se pružaju i graditi svoj put. Može se definitivno lijepo živjeti.”
Iz svog iskustva ovaj bivši sudionik realityja dao je savjet svima koji razmišljaju iz Hrvatske otići u Švedsku.
„Prva stvar je da moraš imati adresu gdje živiš, gdje si prijavljen i ugovor o radu da bi dobio osobnu iskaznicu. Kad je dobiješ i postaneš građanin Švedske, to ide relativno brzo ako je sve okej, onda možeš izvaditi ostale papire koji su ti bitni. Dobiješ taj njihov OIB, pa imaš dostupne brojne aplikacije i sve je povezano u sustavu. Hrvatska tu kasni 10 godina. Sve je na mobitelu, nemaš potrebe ići nigdje. Nikad nisam išao kod doktora gore, sve sam rješavao online. Rekao bih mu kako mi je, kroz jedan ili dva dana bi mi odgovorio i rekao što mi je i dao mi lijek/kremu. Svi papiri se predaju digitalno, nema žigova već 30 godina. Savjet je taj da sam krojiš svoju sudbinu i moraš prihvatiti sve padove kao izazov i priliku za učenje i tako ti nigdje i nikad neće biti teško.”
Što se švedskog jezika tiče, Zdravko ga razumije, ali moli sugovornike da pričaju na engleskom. U učenju švedskog ga demotivira to što svi znaju engleski, pa onda nema potrebe učiti švedski.
„Znam se sporazumjeti, ali ništa više”, kaže.
Dodaje kako je Švedska ispunila njegova očekivanja i oduševljen je prirodom, ali ipak nije mu želja ostati živjeti u Švedskoj.
„Ja ipak želim imati u Švedskoj posao i dalje, ali raditi iz Hrvatske i putovati. Tako sad živim, putujem u Njemačku, Dansku i Švedsku kad treba. Hrvatska je Hrvatska. Ne bih mogao zauvijek živjeti u Švedskoj, ne zato što ne bih mogao, već je važno biti sretan, ispunjen. Srce mora biti cijelo, ne na pola. Sretan možeš biti bilo gdje na kugli Zemaljskoj, no naša Hrvatska je prelijepa zemlja i samo da se bolje ‘organizira‘, tako ću se izraziti, moglo bi nam svima biti jako lijepo”, pa kaže kako je njegov prijatelj Saša odlučio svoj život skroz preseliti u Švedsku za razliku od njega.
Kao glavne razlike između Švedske i Hrvatske navodi da je Švedska „posloženija, naprednija, puno više prilika nudi”, dok je u Hrvatskoj opušteniji život i bogatiji društveni život, ma da hrvatska opuštenost nije uvijek dobra stvar kada je organizacija u pitanju.
Prošle godine Zdravko i partnerica Marina dobili su sina Noela, a roditeljstvo opisuje kao „nešto prekrasno” i navodi prednosti odgoja djeteta u Švedskoj.
„Prednost je u tome što Švedska nudi apsolutno sve od početka za dijete do 18. godine, što se tiče obrazovanja i školovanja. I medicinske skrbi. S te strane je super, ali tek je prva godina prošla. Noel je mix mame i tate, bit će veliki avanturist. Sve ga zanima. Još i ja skupljam dojmove. On jako brzo upija jezik sad pa bi mogao govoriti i švedski, hrvatski i engleski, ali mi razmišljamo o Hrvatskoj jer nam je tu obitelj i prijatelji. U Švedsku smo išli zbog posla i ostvariti neke prilike. Prilike smo ostvarili, povukli smo ih u Hrvatsku i vjerujemo da ćemo sad ovdje moći nastaviti život. Sin kad odraste može otići u Švedsku, ma gdje god želi. Cijeli svijet mu je otvoren. Slobodan je biti što god i gdje god hoće.”
Prisjetio se i „Big Brothera”, pa otkrio da njegovi roditelji nikad nisu bili za to da ode u BB kuću, ali ističe to iskustvo kao pozitivno.
Sljedeće godine bit će 20 godina od prvog hrvatskog „Big Brothera”, a jedine koje je Zdravko vidio su Saša, Antonija, Marina i Alen u prolazu.
„Ne znam kako ti ljudi izgledaju, ne dopisujem se ni s kim. Bilo bi super kad bismo se okupili i otišli na večeru. Sigurno bih se odazvao, bilo bi mi drago da se vidimo. Ipak smo bili zatvoreni tamo 100 dana, to je bio zatvor. Lako je u glavi ako posložiš tako, ali to nam je zajedničko iskustvo bilo. Tada nije bilo društvenih mreža, bio je početak interneta, da smo imali tada sve ovo što imamo sada... Ipak su od 2500 ljudi odabrali na castingu nas 14 i to je bio uspjeh za nas osobno. Kad sam izašao iz BB kuće više nisam znao tipkati na mobitel. I postao sam malo asocijalan. Trebalo mi je malo vremena da skužim zašto su sve oči stalno uprte u mene”, a i dalje su uprte. Naime, i dalje ga prepoznaju na ulici, a nedavno su ga prepoznali i na švedskim ulicama.
„Proletjelo je, ali sudjelovanje u BB-u je u tom trenutku za mene bilo potrebno. Kao i za sve ostale koji su bili u kući", tvrdi.
Zdravko je otkrio i jednu anegdotu koju je imao vezanu za švedsku kulturu i običaj da kada se dolazi na druženje kod nekog kod kuće da si sam plaćaš hranu i piće.
„Kad ideš na rođendan moraš sam sebi platiti cugu i hranu, sve. Umro sam od smijeha kad sam to prvi put doživio. Imam super anegdotu koju mogu ispričati. Došao sam Šveđaninu na rođendan, kupio sam mu poklon i sjeli smo i oni su počeli pričati o računima i kako treba svatko platiti svoju hranu. Čuo sam i ja da se nešto plaća pa sam platio za hranu i mislim si: ‘Ajde, platit će barem cugu slavljenik‘. Ne, moraš i cugu platiti koju si popio. Čudni su, ne možemo se uspoređivati. U tome su Hrvati daleko ispred Šveđana.”