U nastavku donosimo:
- priču o tome kako su Sedmorica mladih pretvarali diksilend i džez u magnet za publiku bez klasičnih hitova
- atmosferu njihovih novogodišnjih programa koji su od koncerata postajali cjelovečernji show s publikom u ulozi suizvođača
- rane beogradske godine: stanovi umjesto studija, rijetke ploče, prelazak iz neformalnog muziciranja u javni nastup
- iskustva i stavove članova ansambla o cijeni popularnosti, putovanjima i obitelji, uz sjećanja Jovana Radovanovića
- prisutnost u kulturi i na TV-u, od serija i filmova do nagrada, te naslovnice koje su ih pretvorile u simbol jednog doba
"Voljeli smo džez i diksilend, što, naravno, nije prolazilo na mjestima gdje smo svirali, ali mi smo to na fin način spakirali u primamljivu ambalažu. Tako smo punili baterije i izdržavali", govorili su članovi Sedmorice mladih, legendarne skupine u bivšoj Jugoslaviji. O tome koliko su bili popularni govori podatak da su u jesen 1985. u Zagrebu punili Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog sedam večeri zaredom.
To nije bila normalna pojava ni u slučaju najvećih estradnih zvijezda, a kamoli za ansambl koji nije imao hitove u klasičnom smislu. Sedmorica mladih nisu bili bend s top-lista, ploče im se nisu prodavale u stotinama tisuća primjeraka, nisu imali hit godine, a opet su ih obožavali diljem države.
Njihov program nije postojao bez publike. Nastupe su uvijek gradili u ho...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....