Na fotografijama i videozapisima koji prikazuju publiku na nastupima Esme Redžepove vide se emocije koje su potaknule njezine pjesme, njezin glas. Pokazuju se na licima, duboke, jasne, ponekad kontemplativne, ponekad gotovo sirove. Vide se emocije i na njezinu licu, kako na najstarijim fotografijama s početka njezine nevjerojatne karijere, tako i na onim zabilježenim posljednjih godina njezina života.
U čak šest desetljeća dugog umjetničkog rada, kraljica romske glazbe nastupila je na više od 15.000 koncerata u 30 zemalja. Stvorila je više od 580 umjetničkih djela, uključujući 108 singlova, 20 albuma. Pojavila se u šest filmova i jednoj kazališnoj predstavi.
Titula ‘Kraljice romske glazbe‘ nije poput obožavateljskih tepanja "kraljicama" ili "princezama popa", nego službena - dobila ju je 1976. godine na Prvom festivalu romske glazbe i pjesme u Chandigarhu u Indiji, gdje joj je priznanje uručila premijerka Indira Gandhi. Američki javni radio NPR ju je 2010. godine uvrstio u svoj izbor 50 najljepših glasova na svijetu.
U pariškoj Olimpiji
Pjevala je u slavnim dvoranama poput pariške Olimpije, Opere u Frankfurtu, Opere u Kölnu, kazališta Ronacher u Beču, Boljšoj teatra u Moskvi... Pjevala je na velikim koncertima na otvorenom - u Sydneyju je 2010. godine nastupila pred više od 300.000 ljudi na tamošnjem kulturnom ljetu. Pjevala je pred predsjednicima država i svjetskim uglednicima. Bila je ponosna zbog tih prestižnih nastupa, no voljela je, kako je sama rekla, nastupati posvuda i svugdje je bilo emocija.
- Publika mi priđe kad siđem u dvoranu, pa kad krene ono sentimentalno, poteče i pokoja suza. Kad vidim žene da plaču, to mi je u redu, mi možemo. Ali me dirne kad vidim muškarca da zaplače. To mi se dogodilo u Sloveniji - ispričala je jednom prilikom. Pjevala je "Đelem, đelem".
- Sišla sam i gledam kako plače. Odvraća pogled, suze mu idu, pa krene rukama skrivati lice. Rekla sam mu: ‘Nije sramota, čovjek treba plakati!‘. I ranije mi se to događalo po Europi među našim ljudima, onim starim gastarbajterima. Kad počnem pjevati, sva se polomim, a kad dođem do onog ‘Zašto si me majko rodila‘, cijela dvorana plače. Onda se i ja isplačem, pa sve iznova. Pjesma zaista može sve. Može pomaknuti sve granice i od nemogućeg učiniti moguće - prisjetila se.
Kroz sva ta desetljeća umjetničkog rada činila se neumorna, ispunjena energijom djevojčice s velikim i naizgled neostvarivim snovima. U jednom od svojih posljednjih intervjua u Jutarnjem listu, uoči nastupa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu 6. travnja 2016. godine, pozabavila se velikim brojkama. Naime, tim je koncertom obilježila 60 godina od svojeg prvog javnog nastupa.
- Mnogima je to impresivan broj, ali ja samu sebe pitam kad je to sve prošlo? Na pozornici se ni danas ne osjećam umorno jer u duši sam na pozornici još uvijek ona dvanaestogodišnja djevojčica gladna pjevanja i dokazivanja pred publikom. Što se tiče mirovine, nekako mi se ne ide. Ja sam umirovljenica na papiru, primam mirovinu, to je dovoljno, a o glazbenoj mirovini ni ne razmišljam - kazala je.
Uvijek gladna pjevanja
Esma Redžepova rođena je 8. kolovoza 1943. godine u Skoplju. Bila je drugo najmlađe dijete od ukupno šestero djece u romskoj obitelji. Majka Čanija je bila krojačica, šivala je šalvare za bogatije Romkinje, otac Ibrahim je radio kao čistač cipela. On je 1941. godine u njemačkom bombardiranju Skopja teško ranjen i ostao je bez noge. Kako nije imao novca za protezu, koristio je štake. Djeca, a među njima i Esma, su mu pomagala noseći pribor za čišćenje. Obitelj je bila siromašna, no i otac i majka željeli su da svi završe barem osnovnu školu. Svi su od malih nogu radili koliko su mogli - Esma se jednom prilikom prisjetila kako je kao djevojčica raznosila mlijeko po kućama i prala prozore. Novac je trošila na kino, posjete lutkarskim predstavama. Voljela je svaku umjetnost.
Cijela je obitelj bila glazbeno nadarena, no Esmin talent bio je posebno izražen. Kao devetogodišnjakinja učlanila se u kulturno-umjetničko društvo Phralipe koje je okupljalo Rome u naselju Shuto Orizari, legendarnoj Šutki, do danas najvećem romskom naselju u Europi. Na prijedlog ravnatelja škole, 1956. godine prijavila se na natjecanje talenata koje je organiziralo Radio Skoplje i osvojila prvo mjesto. Otpjevala je tradicionalnu pjesmu makedonskih Roma "A bre babi". Iako je bila ponosna zbog pobjede, Esma je strahovala što će se dogoditi kada njezini roditelji doznaju za njezin javni nastup.
- Romska zajednica nije imala dobro mišljenje o ženama koje pjevaju u javnosti, tradicija je govorila da je to sramota. Stav je bio da možeš postati samo ‘kafanska pjevačica‘ - ispričala je jednom prilikom.
A problem kod Redžepovih je bio još veći jer je njezina starija sestra Sajka već "osramotila familiju".
- Bila je jako talentirana, a završila je pjevajući u kafanama. Otac to nikako nije mogao oprostiti. Njegova divna Sajka pjeva pred pijancima koji razbijaju čaše zbog uzbuđenja. Za njega je ona bila mrtva, brat i majka su je proklinjali. Govorili su kako bi sve bilo drugačije da je imala nekoga da je vodi, da joj pokaže put. Mislim da bi bila sjajna pjevačica. I bila sam svjesna zašto su roditelji bili toliko ogorčeni na moju ideju da se bavim pjevanjem - objasnila je.
Braća su ipak bila na njezinoj strani i pokušavala uvjeriti roditelje da Esma "nije kao Sajka", da će postati prava umjetnica. Pomogao je i njezin učitelj koji je ocu rekao da je pred njom velika budućnost i da pjevanje nije "samo u kafani".
Esma je oduvijek bila tvrdoglava i uporno je tjerala po svome, isprobavala granice. Dio njezine pobune bio je i u odbacivanju tradicionalne odjeće - prestala je nositi dimije, rekavši da su nepraktične, i zamijenila ih modernijim haljinama. Imala je 12 godina kada su roditelji počeli pričati kako je vrijeme da počnu razmišljati o njezinoj udaji. Usprotivila se.
- Majci sam rekla: ‘Gledaj, radije ću se objesiti na trgu pred školom, na onom spomeniku‘. Ne znam je li povjerovala mojim riječima ili je nešto drugo bilo u pitanju, no na neko vrijeme su me ostavili na miru - prisjetila se.
Skladan par
Priča o udaji tu nije završila, no u to vrijeme je u njezin život ušao Stevo Teodosijevski, glazbenik i glazbeni pedagog koji je radio na Radio Skopju te vodio Ansambl Teodosijevski. Bio je fasciniran Esminim talentom, a bio je silno uvjerljiv - uspio je nagovoriti njezine roditelje da je ne udaju do 18., da mu dozvole da postane njezin mentor i dokaže im da ona može biti prava glazbena zvijezda.
Esma je upisala glazbenu akademiju kako bi usavršila pjevanje, a zatim se, dvije godine kasnije, pridružila Ansamblu. Profesionalna suradnja bila je iznimno plodonosna. Koncem pedesetih ona će skladati svoju najvažniju pjesmu, o lijepoj, usamljenoj djevojci, "Čaje šukarije", koju će 1961. godine staviti na prvi singl snimljen za "Jugoton". Pjesma će postati međunarodni hit, njezin zaštitni znak.
Ubrzo će postati prva romska glazbenica s područja Balkana koja je postigla komercijalni uspjeh izvan okvira romske zajednice. "Ma ker tu", "Ciganka je malena", "Hajri ma te dike", "Ah, Devla" i "Korkoli pirava" samo su neke od njezinih pjesama kojima je osvajala svijet, kao i svojim izvedbama poznatih pjesama poput "Đelem, đelem" i "Đurđevdana", te brojnih makedonskih narodnih pjesama.
Tijekom godina, između Esme i Steve rodit će se ljubav. Njihovo vjenčanje 1968. godine bilo je izniman događaj.
- Bio je to valjda prvi miješani brak između Romkinje i Makedonca. Velika stvar. Ne možete ni zamisliti koliko je ljudi bilo na našem vjenčanju. Deset do 15 tisuća ljudi došlo je vidjeti hoćemo li se doista vjenčati - ispričala je davnih godina.
Ona je uvijek govorila kako je Stevo najzaslužniji za njezin uspjeh, kako je on najviše utjecao na njezin pjevački i glazbeni stil.
- Cilj moga Steve je bio da imam svoj prepoznatljiv stil i ja se toga držim već 60 godina. Da bih pokazala da mogu pjevati i druge stilove, a da ih ne miješam, snimila sam pjesme iz različitih krajeva, tursku, na primjer, ili indijsku. Na koncu se pokazalo da se ono što pjevam razlikuje od ostalog i da je stil koji pjevam pravi romski, tek s vrlo malo primjesa s Balkana - rekla je za Jutarnji.
Njih su dvoje bili skladan par i veliki humanitarci. Kako sami nisu mogli imati djece, tijekom 70-ih i 80-ih godina udomili su i pomogli odgojiti 47 dječaka i jednu djevojčicu. Mnogi od njih se danas bave glazbom.
- Čuvali smo ih kao da su naša djeca, svima smo pružili ljubav i toplinu i napravili od njih dobre glazbenike. To nam je bio glavni cilj - da od glazbe mogu živjeti i zarađivati. To je bio pravi obiteljski odnos, bilo je i kazni, i pokoji šamar, ali i nagrada kad se zaslužila - rekla je Redžepova. Njih su se dvoje 1989. godine iz Beograda preselili u Skopje i još se više angažirali oko promoviranja romske kulture i glazbe.
Tužna sudbina ostavšitne
Nažalost, 1997. godine ostala je sama - Stevo je preminuo od raka, a ona će u svim intervjuima nakon njegove smrti spomenuti kako nikako ne može preboljeti njegov odlazak.
- Možda se može preboljeti ako nekoga ne spominjete, ali ja svakog dana spomenem Stevu. Posebno se na koncertima sjetim kako smo stvarali pjesme, kako smo radili. Ponekad pomislim da je još živ i dogodi mi se da umjesto imena jednog od svojih sinova izgovorim: ‘Stevo‘. Možda zato što je s pjesmama koje je ostavio prisutan u mom životu.
Utjehu je našla u pjesmi, nastupima, suradnjama s kolegama - od Šabana Bajramovića (kralja romske glazbe) i Mostar Sevdah Reuniona, Toše Proeskog, Kaliopi, Magazina... S Vlatkom Lozanoskim predstavljala je Makedoniju na Eurosongu u Malmöu 2013. godine s pjesmom "Pred da se razdeni". Tada se pisalo da je to prvi put da se romski jezik čuo na eurovizijskoj pozornici.
Osim brojnih nagrada za doprinos glazbi i kulturi, Esma je često na koncertima prikupljala novac za potrebite - od djece bez roditelja do žrtava katastrofa. Bila je i počasna predsjednica makedonskog Crvenog križa. Dva puta, 2003. i 2010. godine, bila je nominirana za Nobelovu nagradu za mir.
Bila je svojevrsna glasnogovornica Roma u Europi i kulturna ambasadorica Makedonije. Napravila je i kratak, kontroverzan izlet u politiku, osnovala humanitarnu udrugu "Esma i Stevo Teodosijevski".
Preminula je 11. prosinca 2016. godine, u 73. godini života, u bolnici gdje je provela zadnje tjedne zbog upale pluća. Pokopana je na groblju Butel u Skoplju, a dvije godine kasnije makedonska vlada uredila je njezin grob i podigla nadgrobni spomenik.
Kraljica romske glazbe dugo je sanjala je o tome da njezin dom u Skopju postane muzej glazbe, neka vrsta kulturnog centra i škole. Kuću je iz tog razloga ostavila državi, no radovi nikada nisu započeli.
Navodno je problem u sporu oko nasljedstva između države i obitelji, nećaka koji oporuku žele proglasiti nevažećom. U više navrata se pisalo o propadanju imanja i krađama, a prošle godine javnost je bila užasnuta nakon objave novih fotografija na raznim portalima. Kuća je opljačkana i devastirana, sve što je bilo vrijedno je odneseno, a preostale predmete i fotografije uništava vrijeme. Prije nekoliko mjeseci u medijima su se pojavili napisi o planovima za pretvaranje kuće u dom za nezbrinutu djecu.
Esma Redžepova tome se zasigurno ne bi protivila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....