Od rodnog romskog naselja u Nišu, preko Golog otoka, do najčuvenijeg svjetskog jazz muzeja u New Orleansu. Glazbeni genij, ali u isto vrijeme, logično uz status genija, i čovjek teškog karaktera - pjesnik, kockar, alkoholičar, ljubavnik, bonvivan... Moglo bi se unedogled nabrajati lijepe i manje lijepe epitete i pridjeve koji se vežu uz Šabana Bajramovića, romskog kantautora iz Niša koji je još za života stekao status "kralja romske glazbe", pjevača kojeg su i neki od najvažnijih svjetskih glazbenih kritičara i stručnjaka nazvali balkanskim kraljem soula, bluesa i gipsy glazbe, čija je izvedba pjesme "Đelem, đelem" odabrana za neslužbenu svjetsku himnu Roma, autora brojnih velikih hitova koji pričaju obične male, tople, sretne i nesretne ljudske priče o ljubavi, prijateljstvu, kocki, teškom radu... iz romske mahale i romskih mahala. Rijetke su i danas zabave na ovim prostorima na kojima se barem jednom ne otpjeva ili ne pusti "Đelem, đelem" ili "Geljan dade" (poslije prepjevan u "Prokleta je Amerika").
Đelem, đelem
"On je stvarno bio kralj, genijalan umjetnik, čovjek kojemu se divilo, legenda koja hoda...", samo su neke od izjava koje su o Šabanu u dokumentarnom filmu "Šaban Bajramović, kralj romske glazbe", autora Dejana Tasića i Milene Milošević, izrekli oni koji su ga poznavali i s njim surađivali. Za koje je Šaban bio jedan od najvećih umjetnika, ne samo na ovim prostorima, nego i puno šire. Najbolje o tome svjedoči činjenica da je najvažniji jazz muzej u svijetu, onaj u New Orleansu, iskazao želju za formiranjem spomen-sobe Šabana Bajramovića u sklopu svog postava, a prošle godine organizirali su i izložbu njemu u čast "Od siromaha do kralja romske glazbe", čime se ovaj glazbenik iz romskog naselja u Nišu našao u društvu velikana kao što su Louis Armstrong, James Brown, Ray Charles i drugi.
Izložbeni postav mogao bi se uskoro pojaviti i u Delta Mississippi Blues Museumu, koji se s tom idejom javio organizatorima Nišville jazz festivala, jednog od najvažnijih i najvećih glazbenih festivala u svijetu koji se već 34 godina održava u Nišu, a koji između ostaloga dodjeljuje Grand Prix Šaban Bajramović za fuziju jazza s drugim glazbenim pravcima.
A, sve to krenulo je zbog jedne nesretne ljubavi, koja će mu priskrbiti pet zatvoreničkih godina na Golom otoku. Šaban je, naime, u djetinjstvu pokazivao veći interes za nogomet nego za pjesmu. No, sve to promijenilo se kada je sredinom 50-ih godina dobio poziv za vojsku. Izdržao je do polaganja prisege, a onda je pobjegao iz vojarne u Puli ili Rijeci. Razlog je bila velika ljubav prema djevojci iz njegova naselja. No, bijeg je potrajao samo do Slavonskog Broda, gdje su ga u vlaku uhitili vojni policajci. Na vojnom je sudu dobio tri godine zatvora, a nakon što je prokomentirao kako ga "sud ne može osuditi onoliko koliko on može izdržati u zatvoru", kazna mu je povećana na pet godina. No, Goli otok, pokazalo se, bio je početak priče o velikom umjetniku. Tamo je, naime, družeći se s osuđenim političkim disidentima, intelektualnom elitom Jugoslavije, naučio čitati i pisati, jer u djetinjstvu to nije uspio, budući da je školu rano napustio, a to mu je pomoglo da na papir počne pretakati svoj dar pisanja tekstova i skladanja glazbe za njih. Rezultat je nevjerojatan. Ostavio je iza sebe 20 albuma, oko 50 singlova i oko 700 pjesama koje je potpisao kao autor tekstova ili skladatelj. Konačno, i službeno je okrunjen "kraljem romske glazbe", i to na inicijativu Svjetskog udruženja Roma iz Indije, gdje je jedno vrijeme živio i radio na poziv Indire Gandhi.
Cijeli život na rubu
No, osim glazbenog talenta, Šaban je imao i nevjerojatan talent hodanja po rubu života. Kafane su bile njegovi drugi domovi, a kocka cjeloživotni suputnik koji ga je na kraju i vratio na iste početne postavke s kojih je krenuo u svijet estrade - u siromaštvo i bijedu, u kojima je na kraju i skončao 2008. godine od posljedica srčanog udara. Imao je tada 72 godine. Njegov najveći grijeh bio je barbut - igra s dvije kockice, na kojoj je spiskao glavninu onoga što je zaradio. Njegovi suradnici kazuju da im je pričao kako je znao zaraditi i po 20, 30, 40 tisuća maraka, a onda to prokockati za jednu večer. Barbut je dobio i važno, gotovo centralno mjesto u njegovoj autobiografskoj pjesmi "Pitao sam malog puža da mi svoju kuću proda", gdje Šaban pjeva: "Pitao sam malog puža da mi svoju kuću proda, a puž meni odgovara - otkud tebi, druže, para, kad si para ti imao, na kartama, na barbutu proćerdao..."
- Šaban Bajramović je propjevao jazz na Nišvilleu 1997. godine. Danima smo se dogovarali oko termina uvježbavanja nastupa, a onda je Šaban, pred sam početak probe (na dan početka festivala), zatražio avans honorara, dobio ga i - nestao. Pojavio se tek na tehničkoj probi, svježe ofarban i širokog osmijeha. Uz kratki dogovor, sve je ‘leglo‘ i južnjački ‘gipsy jazz‘ je potekao niškom salom Doma Vojske Jugoslavije. Ostatak honorara je završio u varljivoj sreći barbuta u lokalnoj kockarnici - prisjetio se Igor Blagojević, direktor i osnivač Nišville jazz festivala, prvog Šabanovog nastupa na ovom festivalu. Ostavljao je, prepričava Blagojević, Šaban pare i po bugarskim kafanama i kockarnicama na turneji koju je Blagojević organizirao, kao i njegov posljednji cjelovečernji koncert u Nišu, u pratnji njegovih Crnih mambi, benda koji je osnovao sredinom 70-ih godina i koji ga je pratio do kraja karijere.
- Pratio ga je i izvrsni zbor Veliki bugarski glasovi dirigenta Zdravka Mihajlova. Pjevali su zajedno u ponoć Šabanovu ‘Đeli Mara‘ koju je Goran Bregović koju godinu ranije prisvojio i dao joj naziv ‘Mjesečina‘. Negdje oko 2 poletjelo je ka Šabanovoj glavi par konzervi piva - od njegovih Nišlija - kaže Blagojević, koji se prisjetio i kako je Šaban prvi put probao puževe.
- Bilo je to na jednoj od najluksuznijih svadbi bogatih talijanskih Roma, gdje je pjevao za kilogram zlata. Svoj zlatni zub umalo nije polomio o kućicu puža, dok mu nisu objasnili funkciju vilice. Pjevao je mladencima i sve češće nazdravljao mladoj Don Perignonom, da bi pripit, iza ponoći, ‘s mikrofona‘ zatražio da prvi spava s mladom. Linča se spasio bijegom u noć ostavljajući zlatni honorar - govori Blagojević, koji je posebno ponosan što je uspio 2005. godine na Nišvilleu upariti u duet "kraljicu" i "kralja" - Esmu Redžepovu i Šabana Bajramovića, koji su tada otpjevali njezin veliki autorski hit "Čaje šukarije". Bio je to njihov jedini duet ikada.
Sljedeće godine Festival mu je dodijelio prvu nagradu za životno djelo i uručio brončanu statuu njegove figure, a onda su i najveću festivalsku nagradu nazvali po njemu.
Na snimanju spota ukrao konja
Brojne su anegdote vezane uz njegov život. Tako je Đorđe Matić u tekstu za tjednik Vreme prepričao priču koju je o Šabanu ispričala Ljilja Petrović, prva predstavnica Jugoslavije na Euroviziji.
"Najljepšu priču o Šabanu pričala je pokojna Ljilja Petrović. U doba kad pravi svoje senzacionalne rane albume, početkom osamdesetih, Šabana gotovo nije bilo na televiziji. Za to je postojao razlog, koji se dogodio na snimanju videoklipa za nestvarno lijepu Šabanovu pjesmu ‘Parno gras‘ (Bijeli konj). Snimljen filmskom kamerom, u nekoj beskrajno poetičnoj izmaglici, Šaban u tom spotu, u crnoj kožnoj jakni, zaista jaše bijelog konja. Po Ljiljinoj priči, nakon pada zadnje klape Šaban je ukrao konja, odjahavši sa snimanja i nestao, da ga više ne nađu..."
U već spomenutom dokumentarcu, Živojin Isaković Čokalija, glazbenik iz Niša koji je svirao sa Šabanom, ispričao je kako je jednom svirao s njim na svadbi u Italiji. Bilo je oko 2000 gostiju.
- Svakih njegovih sat vremena među gostima on donese kilogram zlata. Ljudi su skidali prstenje, naušnice, ogrlice... i stavljali mu oko vrata - ispričao je Isaković. Doznali smo i da nikada nije imao vozačku dozvolu, ali je kod kuće uvijek imao jednog ili dva Mercedesa, a Zoran Živković, nekadašnji premijer Srbije koji je bio direktor projekta "Romano Rai", odnosno CD-a s najvećim Šabanovim hitovima, ispričao je kako je tražio od njega da za taj CD snimi pjesmu "My Way" od Franka Sinatre. Šaban nije znao za tu pjesmu, pa mu je Živković donio CD-ove na kojima su bili "My Way" i brojni drugi veliki svjetski evergreen hitovi.
- Nakon par tjedana smo se našli i rekao mi je da mu se to ništa ne sviđa i da će on napisati svoj ‘My Way‘. I to je pjesma ‘Me sum Šaban‘, odnosno ja sam Šaban - rekao je Živković.
Šaban Bajramović glumio je u četiri filma i skladao glazbu za njih. To su dva filma Gorana Paskaljevića, "Nedjeljni ručak" i "Anđeo čuvar", zatim "Gipsy Magic" Stoleta Popova i "Crna mačka, bijeli mačor" Emira Kusturice. Krajem 90-ih Šaban se pridružio sjajnom sastavu Mostar Sevdah Reunion s kojim je snimio dva CD-a, a onda je i s hrvatskim bendom Cubismo 2003. godine surađivao na njihovu albumu "Amigos", otpjevavši svoja dva najveća hita "Đelem, đelem" i "Geljan dade". Privatno, proveo je 35 zajedničkih godina života u braku sa suprugom Milicom, iz kojeg su im se rodile četiri kćeri. Prošle godine premijerno je prikazan i film Željka Mirkovića o Šabanovu životu naslovljen "Moje putovanje", rađen u partnerstvu s Nišville jazz festivalom, u kojem Šabana "glumi" njegova statua - riječ je o mini replici velikog spomenika Šabanu Bajramoviću koji je izradio niški kipar Vladan Ašanin, a koji krasi nišku šetnicu pokraj rijeke Nišave s pogledom na poznatu tamošnju tvrđavu - koja putuje po svijetu od mahale u Nišu do New Orleansa i prikazuje njegovo životno putovanje.
- Uspjeli smo doći do ljudi koji su radili sa Šabanom više od 20 godina, koji su živjeli s njim. Njegova unuka je također prisutna u filmu - ispričao je Mirković u razgovoru za portal nova.rs, prepričavši i što svi oni kažu o Šabanu.
- Ako razgovarate s muzičarima, čut ćete da je njegova muzika jedinstvena, da je njegov glas i način na koji je stvarao neponovljiv, da je sve što je stvarao dolazilo iz njegova života. Kada razgovarate s ljudima koji su radili s njim, njegovim Romima, čut ćete koliko je njegov način života iznjedrio tu muziku. Saznat ćete koliko je njegov život bio jedinstven, da je zaista živio slobodu. Zarađivao je milijune, ali ih je isto tako preko noći trošio, bio je spreman živjeti tako, da plaća cijenu toga da će naći svoj put... Kada slušate njegove najbliže, pogotovu njegovu unuku, saznat ćete koliko je bio topao čovjek, obiteljski i koliko je volio svoju obitelj. Šaban je poput Odiseja putovao svuda, ali se uvijek vraćao obitelji jer je to bila njegova baza, utočište odakle je dolazila sva ta energija, tu je punio baterije za svijet koji ga je čekao. Zato su njegove pjesme bile tako tople, pune ljubavi. Koliko god da je živio slobodu, i preživio sve izazove, ljubav mu je uvijek bila na prvom mjestu - rekao je Mirković.
- Ja sam pjevao po cijelom svijetu i nosio moj glas ciganski - rekao je Šaban u jednom od svojih posljednjih TV razgovora. Rečenica je to koja otkriva i potvrđuje svu njegovu životnu filozofiju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....