StoryEditor
OLIVIA DE HAVILLAND

Nenad Polimac o životu velike glumice: Odlazak zadnje dive zlatnog Hollywooda

U Parizu je u dobi od 104 godine umrla zvijezda filma ‘Zameo ih vjetar‘
Olivia de Havilland, Vivien Leigh i Clark Gable u filmu 'Zameo ih vjetar'
 The Hollywood Archive/Hollywood Archive/Profimedia

Inače uvijek odmjerena, Olivia de Havilland jednom si je dopustila šalu na račun vlastite sestre Joan Fontaine: “Ona je u svemu morala biti prva. Prva je dobila Oscara, prva se udala, prva dobila dijete, a nije vrag da će i umrijeti prije mene.”

Ispostavilo se da je bila u pravu. Iako je bila godinu i pol starija od Joan, Olivia ju je nadživjela, prva je umrla još 2013. kad je imala 96 godina, a druga ove nedjelje u svom stanu u Parizu, prirodnom smrću u poznoj dobi od 104 godine. Još donedavno, držala je nekoliko rekorda, od kojih se najviše spominjalo da je najstarija živuća dobitnica Oscara i da je jedina od glavne ekipe “Zameo ih vjetar” koja je dočekala novi milenij.

image
Olivia de Havilland
Bertrand Guay/AFP

Iako su se oko tog filma vodile polemike zbog politički nekorektnog prikazivanja rasne problematike, sada ga je američka kablovska mreža TNT emitirala bez ikakvog zanovijetanja, u počast upravo preminule velike glumice, i to s dobrim razlogom, jer joj je uloga Melanie Hamilton možda najvažnija u karijeri. Istina, za nju nije dobila Oscara, nego samo nominaciju i to u kategoriji sporedne uloge, pobijedila ju je kolegica Hattie McDaniel­, što je bio povijesno važan događaj, prva Afroamerikanka kojoj je iskazana ta počast, no s vremenom se Melanie - uz Scarlett O’Hara (Vivien Leigh) i Rhetta Butlera (Clark Gable) - nametnula kao jedan od tri najvažnija lika u tom živopisnom spektaklu nagrađenom s osam Oscara.

Borba za ulogu

Olivia se za ulogu borila kao lavica, bila je pod ugovorom s Warner Bros.-om, a “Zameo ih vjetar” producirao je David O. Selznick s konkurentskim MGM-om, Jack Warner nije htio ni čuti da je posudi na određeno vrijeme, pa je glumica salijetala njegovu suprugu, sve dok ovaj nije popustio. Zašto joj je Melanie bila tako važna? Zato što je u pitanju bio vrlo pozitivan i poticajan lik (na samrti prepušta svoga muža suparnici), kakvih baš nije bilo puno u holivudskim filmovima. Poslije je znala igrati negativke, ali tek da pokaže da je i to u stanju, no Melanie je bila i ostala njezina najdraža uloga.

Olivia je rođena u Tokiju, roditelji su joj bili Britanci, kao mlađa kći Joan joj je preotela svu pažnju, pa su se kao klinke neprestano svađale. Majka se razvela i preselila s djecom u Kaliforniju, i sama se povremeno bavila glumom pa je htjela da joj kćeri ostvare što ona nije bila u stanju, no Olivia je završila u tom pozivu gotovo slučajno. U školskoj postavi “Sna ljetne noći” igrala je Pucka, u publici je bio i legendarni producent, redatelj i glumac Max Reinhardt, koji je upravo pripremao ekranizaciju tog komada, no za taj lik angažirao je Mickeyja Rooneyja, dok je njoj dao ulogu Hermije. Njegov film bio je teatralna ekstravagancija, ali u Warner Bros.-u bili su oduševljeni 18-godišnjom glumicom i potpisali s njom sedmogodišnji ugovor.

image
Olivia de Havilland i Vivien Leigh 
ACME/AFP

Te 1935. nastupila je u četiri filma od kojih je samo jedan bio hit, pustolovni “Kapetan Blood” s Australcem Errolom Flynom kao partnerom, režirao ga je mađarski imigrant Michael Curtiz. Njih troje postali su pouzdana ekipa, koja je čak devet puta surađivala zajedno, najefektnije u “Avanturama Robina Hooda” (1938.) i vesternu “Umrli su u čizmama” (1941.). Flynn ju je neprestano salijetao, ni ona nije bila ravnodušna, ali ju je smetalo što je oženjen: njemu to pak nije bio nikakav problem za brojne seksualne eskapade, kako sa ženama tako i s muškarcima.

Joan se u međuvremenu također afirmirala kao glumica, uzela je očuhovo prezime jer su dvije de Havillandice u Hollywoodu bile previše, a krajem veljače 1942. došlo je do “sestrinskog okršaja”: Olivia je bila nominirana za melodramu “Zadrži zoru” Mitchella Leisena, a Joan za “Sumnju” Alfreda Hitchcocka.

U depresiji zbog sestre

Na kladionicama se najbolje držala Bette Davis za izvrsnu ulogu u “Malim lisicama” Williama Wylera, međutim, Oscara je dobila Joan, valjda zato što su je godinu ranije zakinuli za glavnu ulogu u jednom drugom Hitchcockovom filmu, “Rebecci”. Olivia priznaje da je nekoliko tjedana bila u depresiji, no oporavila se donekle i tako što je tužila Warner Bros. jer je nije htio razriješiti njezinog ugovora koji je upravo isticao. Ona se držala striktno kalendarskog razdoblja, a u Warner Bros.-u su tvrdili da čitavo to vrijeme nije radila samo za njih, što je bila istina. Nakon dvije godine sud je presudio u njezinu korist, a ta pobjeda nagrizla je dotadašnji sistem glumačkih ugovora s velikim holivudskim kompanijama.

image
Pascal George/AFP

Postala je junakinja dana, a upravo je snimila i film “Svakom svoje” (1946.), opet u režiji Mitchella Lei­sena: glumila je usidjelicu koja se brine za svog nezakonitog sina, ali ne želi priznati da mu je majka i naravno - napokon dobila Oscara. Kad joj je iza pozornice Joan pokušala čestitati, ova joj je okrenula leđa: zapamtila je sestrin komentar kako je Olivijin suprug Marcus Goodrich imao više brakova no što je napisao knjiga.

Kad se riješila okova ugovora s Warner Bros.-om, počela je birati izazovnije uloge, igrala je blizanke (uz pomoć trik snimki) u “Tamnom ogledalu” (1946.) Roberta Siodmaka, zatim psihički nestabilnu osobu u sanatoriju za umobolne u “Zmijskoj jami” (1948.) Anatola Litvaka (nova nominacija za Oscara), a vrhunac je svakako bila “Nasljednica” (1949.) Williama Wylera po kazališnom komadu inspiriranom “Washington Squareom” Henryja Jamesa: ulogom usidjelice koja nasjeda udvaranjima lakomislenog pustolova (Montgomery Clift) uvrstila se među najbolje holivudske glumice toga razdoblja, dobila još jednog Oscara i Zlatni globus.

Legija časti

Nastupala je i u kazalištu, sudjelovala u osnivanju i učvršćivanju Ceha američkih glumaca (što se u razdoblju “lova na vještice” smatralo subverzivnom djelatnošću), odbila ulogu Blanche DuBois u ekranizaciji komada “Tramvaj zvan čežnja” Tennesseeja Williamsa (“dama ne govori i ne radi takve stvari pred kamerama”, navodno je rekla) te glumila enigmatičnu negativku u “Mojoj rođaci Rachel” (1952.) uz holivudskog debitanta Richarda Burtona. S tim se filmom predstavila i u Cannesu, tamo je upoznala Pierrea Galantea, urednika Paris Matcha, a kako je taj bio sve uporniji, tako je i njezin brak s Goodrichem završio razvodom.

image
David Livingston/AFP

Udala se za Galantea i preselila u Pariz, da bi potom samo povremeno navraćala u Ameriku. Uostalom, Hollywood je više nije privlačio, tamo su joj nudili uloge u triler-hororima kao što su “Gospođa u kavezu” i “Tiho... tiho…Charlotte” (oba iz 1964.), igrala je i u “Avanturistima” (1968.) uz Bekima Fehmiua, da bi karijeru završila u nagrađivanim mini-serijama “Korijeni: Naredna generacija” (1979.), “Sjever i Jug II” i “Anastazija: Annina zagonetka” (obje 1986.), za koje je dobila posebna priznanja. Njezina knjiga “Svaki Francuz ima jednu” (1962.) postala je best­seler, dobila je Legiju časti od Nicolasa Sarkozyja, ali nikad nije objasnila povijest svojih turbulentnih odnosa sa sestrom Joan.

U mini-seriji “Zavada”, o snimanju filma “Što se dogodilo s Baby Jane” Roberta Aldricha, nju je glumila Catherina Zeta Jones, pa iako u mini-seriji nije bilo ničega što bi je moglo povrijediti, ipak je njezine tvorce tužila kalifornijskom sudu, jer su bez dozvole koristili njezin lik. Nije dobila spor, ali je 2018. obećala da će se žaliti Vrhovnom sudu. Uporna kakva jest vjerojatno bi to i napravila, ali ju je smrt prekinula u tom pothvatu. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. kolovoz 2020 12:27