Billy Porter bio je najveća senzacija prošlotjedne dodjele nagrada Emmy. Prvi afroamerički gay glumac koji je izborio najvažnije američko televizijsko priznanje (za njega vjerojatno nikad niste čuli ako ne pratite što se događa na Broadwayu, a možda vam je promakao i u lanjskoj sezoni “Američke horor priče”), odjenuo je nevjerojatno ekscentričnu kreaciju Michaela Korsa, asimetrični šešir i crno-bijelo odijelo s vrlo širokim hlačama, te zasjenio sve one koji su se te večeri pojavili na pozornici.
Nije mu to bilo prvi put, na ovogodišnjoj dodjeli Zlatnih globusa pojavio se u svjetlucavom sivom odijelu s isto takvom pelerinom, čija je postava bila jarko ružičasta, a na dodjeli Oscara bio je u crnoj haljini na crvenom tepihu.
Na komentare da je takvo što neprilično, odvratio je: “Kad se žena pojavi u hlačama, svima je to normalno, no kad muškarac nosi suknju, odjednom je to skandalozno”. Porter uživa u takvim provokacijama, jer sebe naziva “hodajućim primjerkom političke umjetnosti”. Iznimno je angažiran u borbi za prava LGBT zajednice, uostalom, od 2017. u legalnom je braku s biznismenom, puno mlađim bijelcem Adamom Smithom, redovno se pojavljuje na protestnim skupovima, a dio svojih honorara donirao je organizacijama koje podupiru njegovo opredjeljenje.
Majstor ceremonija na balovima
Na neki se način i uloga u seriji “Poza” (ili “poziraj”, kako god želite prevesti original “Pose”), također nominiranoj za Emmy (no nije imala šanse kraj posljednje sezone “Igre prijestolja”), uklapa u Porterov političko- seksualni svjetonazor: on je majstor ceremonije na opskurnim njujorškim balovima na kojima se natječu gay i transrodne osobe. Taj dosta podsjeća na lik koji je oskarovac Joel Grey igrao u mjuziklu “Cabaret” Boba Fossea, no dok je potonji bio dramski enigmatičan, Porterov “Pray Tell” je ekstrovertna pričalica koji kako potiče, tako i vrijeđa natjecatelje, a i aktivno sudjeluje u jednoj od paralelnih fabula serije.
Porter je inače školovani glumac, studirao je tu vještinu na Sveučilištu Carnegie Mellon, diplomirao je pisanje scenarija na sveučilištu UCLA, a ima još mnoštvo talenata jer redovno nastupa i kao pjevač: najvažniju brodvejsku nagradu Tony dobio je za jednu od glavnih uloga u mjuziklu “Opake čizme” (tako su u našim videotekama preveli britanski film “Kinky Boots” kojim je ta predstava inspirirana), da bi zatim dobio i glavnu glazbenu nagradu Grammy za najbolji kazališni album. Serija “Poza” doprla je do najšire publike, što je malo tko mogao očekivati. Počela se emitirati lani, začuđenost gledatelja pretvorila se u oduševljenje pa je kabelska mreža FX odmah naručila i drugu sezonu, ta je već završila, pa se upravo priprema treća koja će na program u ljeto sljedeće godine.
Ako je još niste gledali, ne bi vam škodila izvjesna priprema, koju ponajprije nudi nagrađivani dokumentarac “Pariz gori” Jennie Livingston iz 1990. Potonji počinje 1987., istodobno kad i serija, i zorno pokazuje balsku scenu u tom razdoblju. Plesne sale nisu glamurozne kao u seriji, to su obične dvorane, a najbolji sudionici dobivaju prilično nakaradno dizajnirane nagrade (to pak serija vjerno preuzima). U pravilu se ne natječu pojedinci, nego “kuće”, grupice koje se najčešće nazivaju po osobi koja ih vodi. Redateljica je razgovarala s mnogima s te scene, slušala njihove ispovijesti kako se jedino u tim prostorima osjećaju slobodni, jer im nitko neće prigovoriti da su “pederi”, “lezbače” ili “trandže”.
Zanimljivo je da ti balovi postoje još od kraja 60-ih, njihovi sudionici isprva su obožavali Marilyn Monroe i Elizabeth Taylor, kasnije poznate manekenke i serije kao što su “Dinastija”, “Colbyjevi” i dnevna sapunica “Sva moja djeca”. Vjerno “skinuti” imidž Joan Collins smatralo se najvećim podvigom u to vrijeme. Ipak, nije se tamo samo imitiralo, nego se stvarala i vlastita, prilično originalna kultura. Kad se 1990. pojavio Madonnin hit “Vogue”, s riječima kao što su “strike a pose” (zauzmi pozu), bilo je jasno da kraljica popa itekako dobro prati što se zbiva na “podzemnoj” sceni.
Osim tog dokumentarca, važan je i reality show “Drag Race” transvestita RuPaula, u kojem se traži nova “drag kraljica”, a emitira se i danas, nakon punih 11 sezona (možete ga pogledati čak i na Netflixu). U njemu često sudjeluju članovi “kuća” i možete pratiti kako se stare raspadaju i niču nove.
Time se zapravo bavi serija “Poza” u kojoj je dosad nastupilo najviše LGBT glumaca (tu spada i koproducentica, koscenaristica i redateljica Janet Mock), barem kad je riječ o službenoj televiziji. Jedan od autora serije je Ryan Murphy, autor velikih hitova kao što su “Reži me”, “Američka horor priča”, “Američka kriminalistička priča” i “Zavada”: njemu je ta tema itekako bliska, jer je i sam gay i u braku je s fotografom Davidom Millerom s kojim ima dvoje djece (zahvaljujući zamjenskoj rodilji).
U prvoj sezoni igrali su na sigurno pa su LGBT likove ispremiješali s onim heteroseksualnim. Prvo mjesto na špici dobio je mladi Evan Peters u ulozi yuppieja koji se upravo zapošljava kod Donalda Trumpa (njega se često spominje, ali i ne pokazuje), ali iako je u braku i ima dvoje djece (suprugu mu glumi Kate Mara), neodoljivo ga privlači transvestit Angel (Indya Moore traži da joj se obraćaju u množini, jer ne može razdvojiti svoje muško i žensko “ja”). U uredu se neprestano sukobljava sa svojim šefom (James Van Der Beek iz serije “Dawson Creek”), jer taj ugrožava njegove planove da iznajmi stan u kojem bi se potajno viđao s Angel.
Stroga pravila
Iako zauzimaju dosta prostora, oni su zapravo sporedni likovi. Glavni su Blanca Rodriguez-Evangelista (sjajna MJ Rodriguez), koja je nekad bila u “Kući obilja”, ali se posvadila s njezinom voditeljicom, otmjenom Elektrom (Dominique Jackson).
Blanca osniva “Kuću Evangelista” (ime je naravno dobila po manekenki Lindi Evangelisti), iznajmila je stan u kojem mogu prespavati njezini pripadnici, ali zavodi stroga pravila: nema prostituiranja, seksa bez zaštite i dilanja droge. To je već doba uznapredovalog AIDS-a, svima koji su se zarazili jasno je da se državi fućka za pronalaženje lijeka protiv te bolesti, a Blanka je poprilično potresena kad doznaje da je i ona “pozitivna”.
Elektra je njezina sušta suprotnost, ima ljubavnika (kratak nastup Christophera Melonija iz serije “Oz”) koji joj omogućava visoki standard, no problem je to što ona želi na operaciju koja će joj definitivno odstraniti penis i ugraditi vaginu, a njemu se više sviđa da za ljubavnika ima muškarca koji se pretvara da je žena.
Na natjecanjima ona najčešće pobjeđuje jer si može priuštiti najskuplju garderobu, a kad se dotjera, podsjeća na Sophiju Loren. Za razliku od Blance, ona misli samo na sebe, njezina “Kuća obilja” funkcionira posve rutinski i u njoj su česte izmjene. “Pray Tell” puno je bliži Blanci, jer mu se sviđa njezina briga za druge: ona bodri mladog Damona (Ryan Jamaal Swain) da postane profesionalni plesač, a Angel nalazi priliku da se prijavi za modela, želi da se maknu što dalje s dokova, ulice i svijeta peep-showa.
Virtuozan i emocionalan
Meštar ceremonije nikad ne smije otvoreno navijati za Blancu, osim toga, tamo je petoro članova žirija koji nesmiljeno daju ocjene, ali joj pomaže skrojiti haljinu gotovo iz ničega i daje savjete o modnom stilu. Isprva vam se čini da je i on jedan od manje važnih likova koji se ispucava samo na balskim natjecanjima, no kako se sezona bliži kraju, ispostavlja se da je on najvažniji dramski lik. Njegov mladi ljubavnik Costas (Johnny Sibilly) upravo umire u bolnici, na zadnjem testiranju i sam je otkrio da ima AIDS, ali ne želi se predati. Priređuje koncert za oboljele od “kuge 20. stoljeća”, Blanca mu u tome pomaže, i bjesne na državu koja se nada da će takvi pacijenti što prije umrijeti.
Billy Porter virtuozan je u tim scenama, emocionalan, ali ne i patetičan, a očito su se njegova uvjerenja podudarila s onim što se događa ispred kamera. Upravo zato je njegov Emmy i više nego zaslužen, lako bi ga mogao dobiti i za sljedeću sezonu, a u trećoj će režirati jednu od epizoda. Dosad je to radio samo u kazalištu, no tvrdi da je potpuno spreman da se okuša i u tom mediju.