- Etogac, brokula, riža, batat, maslinovo ulje. Ne jedite kao divljaci, nikome hrana nije pobjegla iz tanjura - kažem dok zdjelice s večerom postavljam pred svoje mezimice, ponosna kao da sam chef kakvog vrhunskog restorana. Inače jedu dehidrat, pa sam ponosna kad nešto skuham.
Tita (8) i Mašenjka (7,5) ne slušaju moje trabunjanje, nego se bacaju na hranu. Zdjelice su odmah prazne.
Frendica bulji u njih. Sluša ritmično mljackanje, a potom ih promatra kako, nakon što su hranu usisale brzinom Warpa 9, odlaze u krevet prileći.
- Ne mogu vjerovati. Moj pas neće nikakvo povrće. Probala sam jednom skuhati cvjetaču, neće ni to. Ove tvoje... Pa kako to uspijevaš? - pita me s blagom notom zavisti u glasu.
Znakovito se nakašljavam. Nakratko razmišljam da ispričam savršeno izmišljenu priču o tome kako je to posljedica dugotrajnog i ozbiljnog treninga. Znam da pričati takve gluposti - jednom sam nekom izrazito napornom snobu od vlasnika prodala priču da je moja Mašenjka čistokrvni srednjoamerički zlatni terijer. Bilo je to u ono vrijeme kad sam joj izbrijala rep, ostavivši pufnu na vrhu. Mrzila je i mene i tu pufnu, pa to nismo ponavljali. No tip je bio snob, pa sam mu ispričala da je Maša koštala toliko para da smo kredit digli i da smo je godinama čekali, malo ih ima, jel, a taj rep, to tako prirodno raste. Idiot je povjerovao, a još je i rekao da je čuo za srednjoameričke zlatne terijere.
Dakle, znam ozbiljnog lica pričati izmišljotine. No, to ovisi o publici, a ovo mi je frendica, pa odustajem od laži i govorim joj istinu. Nije ni draga ni slatka niti mene pokazuje u dobrom svjetlu. Zapravo, naslućujem da o meni govori nešto loše, jer, ako ništa drugo, zašto im ne stavim brnjice.
- Čuj... One jednu go*** u šetnji. Konjska, ljudska, pseća, mačja. I još poneka, iskreno, nemam pojma ni koja životinja to proizvodi. Maša jede luk, popiju limunov sok kad im nakapam u zdjelicu, a Maši sam jednom iz usta u zadnji čas izvukla onu plosnatu bateriju, koju je htjela pojesti. No, zapravo, najbitnije je ono prvo što sam ti rekla. Stara, jedu go***. Jel ti misliš da one imaju ikakve prehrambene kriterije? Nemaju. Eto, to je tajna mog uspjeha - kažem joj.
Zamišljeno promatra prazne zdjelice, pa gotovo prošapće.
- Ali moj ne želi jesti povrće. A isto tako, kao i tvoje jede izmet. Ljudski - kaže mi tonom iz kojeg iščitavam da sam postala njen ispovjednik i da ta tajna nikad nikome ne smije biti odana. Nju je očito sram što joj je pas gov**žder, ali mene nije. Njihov izbor hrane govori o njima. O meni govori samo to da nisam dovoljno brza da to spriječim.
- Ček, ček. Tvoj jede samo ljudski? - pitam je nakon kraćeg razmišljanja.
- Da - šapne ona potreseno, sa suzama u očima, u ruci gužvajući papirnatu maramicu.
- Eto, to je odgovor. On ima kriterije. Ljudski je na vrhu, to jedu psi koji drže do sebe. Profinjeni, odgojeni i kulturni psi, znaš, oni koji slušaju Čajkovskog, suzdržano klimnu drugim psima u prolazu i najviše uživaju čitajući ruske klasike. Ekipa koja ide u operu, igra šah i pije samo prave čajeve, ne one iz filter vrećica. To je tvoj pas. Moji? One su... - govorim, ali se prekidam. Osjećam da me Tita promatra.
- Mi smo revolucionari. Ne pokoravamo se pravilima, želimo promjenu sustava, radimo samo po svojem... Upravo spremamo uspostavu novog poretka, a ti nećeš biti na vlasti. Ako nastaviš pričati o tome što jedemo, nakon revolucije se nećeš dobro provesti. Možda ona, zapravo, počne već noćas, a znaj da spavaš prekrasno golog grla i uopće nemaš reflekse - poručuju njene oči.
- Što si htjela reći? - pita prijateljica.
Odvajam pogled od Tite.
- Oh, ovaj, ništa. Moje su cure sjajne, beskrajno dobre i savršene. Ne znam što je tom tvojem neodgojenom klošaru - kažem joj, pogledavajući izraz na Titinoj njušci. Nadala sam se da sam popravila stvar, ali...
Ne sviđa mi se ono što vidim.
Mislim da ću noćas spavati s jednim okom otvorenim.