Stojim neki dan u trgovini i pokušavam odlučiti hoću li za ručak uzeti sojine medaljone ili komadiće. Zvuči kao laka odluka, ali nije. Razmišljam želim li radije jesti medaljone po Lukinom receptu ili pak onaj sjajni rižoto Mašine mame, s komadićima. Toliko sam udubljena u recepte koje vrtim u glavi, da ne slušam razgovor koji se vodi s druge strane police. Onda odlučim da je najbolje da uzmem oboje, odahnem i uključim se u vanjski svijet. I čujem razgovor.
- To nam je bio treći spoj. Kužiš, stvarno mi se jako svidio. Super je lik. Onda sam ga pozvala k sebi, a on je rekao da bi jako rado došao, ali ne prije nego stavim mačke u boks. Da će pričekati ispred stana. Rekla sam mu da nemam boks, ali je on rekao da nije problem, može i u kupaonicu. On mačke ne voli, ne želi da se trljaju o njega ili hodaju po njemu, pa ih moram maknuti. Oduvijek su mu bile prilično odvratne. Nema ništa protiv toga da ih ja imam, ali on ne želi biti u istoj prostoriji s njima - priča jedna djevojka drugoj.
Ne volim slušati tuđe razgovore, ali ovaj me prikovao za policu. Glumim da čitam sastav sojinih medaljona s vrećice. Smiješno - unutra su soja i voda. Valjda. Ne znam, jer ne čitam, bitno mi je samo da ne izgledam kao da prisluškujem.
- Ne znam što je sa mnom. Zadnjih par tipova koji su mi se svidjeli - pa, znaš i sama, sve je propalo, nikad ništa. Mislila sam da bi ovo moglo biti nešto dobro. Stvarno sam jadna sad, evo - kaže djevojka, na što je prijateljica pita što će sad napraviti.
- Kako misliš, što ću? Idem u mesnicu kupiti micekima nešto fino za večeru, pa ću pogledati film "Njemu baš i nije stalo", plakati, popiti bocu vina, slušati Taylor Swift i onesvijestiti se. Pošto očito nikad momka neću naći, možda da nabavim još jednu mačku - kaže moja junakinja.
Djevojke odlaze, pa idem i ja. Okrećem pedale i, da parafraziram jednog sjajnog pjesnika, dok se vrte točkovi mog bicikla razmišljam kako je istovremeno lako i teško donijeti odluku da nekog tko ti se sviđa izbaciš iz života jer ne može smisliti tvoje životinje. Srećom, nije mi se to nikad dogodilo.
Mnogima koji nemaju životinje čini se da skrbnici kućnih ljubimaca pretjeruju. I ja samo to smatrala sve dok nisam zavoljela dva psa. Bile su uz mene u situacijama kad su ljudi bili nemoćni. Prije godinu i pol doživjela sam gubitak najvažnije osobe u životu. Mjesecima nakon toga, moji ljudi davali su sve od sebe da mi pomognu: htjeli su da razgovaramo (to nisam mogla), donosili su mi obroke, prali odjeću, brinuli se da li redovito spavam...
Neki od njih su me, kad bi me zatekli u kuhinji usred noći kako držim čašu vode u ruci i buljim u prazno, odveli do kreveta, dali mi nešto za smirenje i čitali mi Harryja Pottera dok ne zaspem. "Mr. and Mrs. Dursley of number four, Privet Drive, were proud to say that they were perfectly normal, thank you very much" rečenica je koju više, nakon toga, ne gledam isto. Ljudi su dali sve od sebe da budem relativno funkcionalno biće, ali više od toga nisu mogli napraviti.
Ostalo su učinili moji psi. Kad se nisam imala snage ustati iz kreveta, Tita bi pogazila svoj princip osobnog prostora i počela skakati po meni kao manijak, dok se ne bih nasmijala i počela igrati s njom. Mašenjka bi osjetila što se sprema, pa bi došla do mene i stala mi ispred lica, taman da mogu prste uplesti u njeno krzno, nasloniti čelo na nju i plakati. Morala sam ih svakog dana nekoliko puta izvesti, nahraniti, dati im poslastice... Titi je puknuo nokat, pa smo krvavi išli do veterinara, Mašenjka se uvaljala u crkotinu pa ju je trebalo prati. Bile su to mnoge svakodnevne stvari, no i više od toga: osjetile su da mi nije dobro i dale su sve od sebe da me razvesele. Nikad prije i nikad poslije nisu se ponašale tako neobično kao prva tri mjeseca mog novog, osakaćenog života.
Ljudi koji me vole napravili su svoje, no učinile su to i moje cure. Na neki svoj način, razumijevajući da nešto ne valja. Zajednički su me uspjeli pokrpati, onoliko koliko se moglo.
Sad mi to nije potrebno, ali teorijski, što što bih učinila da mi se u životu pojavi neki muškarac koji želi da njih dvije zatvorim u kupaonicu dok je on kod mene doma?
Iskreno sam se to upitala i dala si vremena da razmislim. Oh, što bih napravila? Pokazala bih mu vrata, naravno. U redu je da ne vole svi pse, no osoba koja ih ne voli nema što tražiti sa mnom. Ne bih plakala, gledala film za oporavak niti slušala Taylorinu pop fazu - radije bih uključila njen "no body, no crime" (a potom i Exodusov Blacklist), pojela čokoladu i pročitala dobru knjigu. Istina je da nas mnogi ne mogu voljeti, no kako reče jedan divan, pametan i prekrasan čovjek "ako te voli, dok te voli, svu te voli".
Sve je rekao.