SVETI JURE

Bajkovita vožnja zavojitim serpentinama do vrha moćnog Biokova

Vrh Biokova Sveti Jure treći je najviši planinski vrh u Hrvatskoj, visok 1762 metra. Među našim planinskim vrhuncima on je ujedno i jedinstven. Da biste, naime, obišli Svetog Juru, ne trebate biti planinar, ne trebaju vam pancerice, čak ni kondicija. Bilo to dobro ili loše, Sveti Jure je jedinstven među hrvatskim planinskim vrhovima po tome što se do njega može - asfaltnom cestom.

Cesta o kojoj je riječ kreće iz Makarske i vijuga put najvišeg biokovskog vrha. Kroz sam Nacionalni park Biokovo se proteže 23 kilometra. Riječ je o cesti koja nikad ne bi bila sagrađena da nije odašiljača RTV-a Zagreb koji je za potrebe javnog RTV servisa sagrađen 1965. Kako je na odašiljaču stalna posada, za potrebe transporta i opskrbe planinski je put asfaltiran 1978. Time je nastala planinska cesta s kojom se po spektakularnosti može mjeriti malo koja u Hrvatskoj. Biokovska cesta je od svog nastanka 1978. postala i značajan turistički resurs, njom voze turistički minibusi, a omiljeni je izazov i za bicikliste - ali, treba reći, samo one najspremnije.

Da biste se popeli cestom na Svetog Juru, trebate krenuti iz Makarske asfaltnom državnom cestom put Vrgorca. Riječ je o vratolomnoj cesti izdubljenoj ispod biokovskih klifova koja je sama po sebi atrakcija vrijedna vožnje, ali njena spektakularnost ima i naličje: cesta je često izložena odronima, pa i višetjednim prekidima prometa. Cesta prolazi i kroz stara sela Makarskog primorja - Stare Tučepe i Staru Podgoru. Riječ je o selima koja su posljednjih godina postala turistički popularna jer sve više turista bježi od priobalne gužve u relativni mir i svježinu nešto više nadmorske visine. Uz cestu za Vrgorac je na samom početku i skretanje za još jednu podbiokovsku atrakciju, a to je botanički vrt Kotišina. Botanički vrt načinio je pod klifovima Biokova fratar prirodoslovac fra Jure Radić. Uz botanički vrt je i začetak kratkog, ali spektakularnog klanca, a unutar vrta upravo se obnavlja stara utvrda-zbjeg sazidana oko pećine.

U sam Nacionalni park Biokovo skreće se uočljivim lijevim skretanjem iz pravca Makarske, pet kilometara nakon skretanja za Kotišinu i nešto iznad stare Podgore. Skretanje se ne može promašiti jer je uočljivo. Ljeti na punktu stoji radnik NP-a koji će naplatiti ulaz u Park za automobil i putnike.

Od te točke počinje vožnja kroz 23 kilometra planinske ceste u utrobi Biokova. Tijekom vožnje pejzaž se stalno mijenja. Najniže kote Biokova nastale su zadizanjem jedne geološke ploče nad drugu, meke su i sačinjene od fliša. To plodno tlo idealno je za mediteransku šumu pa se prve kilometre vozite kroz gustu borovinu koja podsjeća na Marjan ili Lokrum. U nekom trenutku cesta se nadigne nad šumu i počne uspinjati uz prvi kameniti planinski nabor. To su i najdramatičnije serpentine cijele ceste, serpentine koje nisu za one s vrtoglavicom. Kad uspon završi, popnete se na zaravan na kojoj se nalazi gostionica s ergelom konja. Turisti se vole fotografirati s konjima, mogu ih i unajmiti, no samo ugostiteljstvo ne bih osobito preporučio. Pokraj ergele i krčme cesta skreće ulijevo i nastavlja u srce Biokova. Na desnu stranu od ceste se odvaja makadamski put preko Zaranča. Riječ je o staroj cesti za Vrgorac koja se koristila prije asfaltiranja “prave”, a koristi se i u periodima kad vrgoračku cestu začepi odron. U planu je uređenje te ceste za biciklistički turizam.

Tijekom idućih desetak kilometara vozite se kroz biokovske visoravni. Uokolo je pejzaž kamenih humaca ispod kojih su vrtače i ponikve, pokatkad zasađene krumpirom. Vidi se i dosta planinskih pojata od kojih se mnoge mogu unajmiti za piknik, a u nekima se može i noćiti. Nacionalni park je uz cestu izgradio i suvenirnicu te sačinio nekoliko poučnih staza, od kojih je najzanimljivija ona koja tumači morfologiju vapnenačkog krša. Jedva koji kilometar nakon nje s ceste skreće lijevi odvojak koji vodi do planinarske kuće Vošac.

Planinarska kuća Vošac prošla je svoju privatizacijsku agoniju, dugo je bila uzurpirana, planinarima je vraćena tek nedavno i još nije privedena funkciji. No, ipak vrijedi skrenuti s puta do nje. Kod doma je asfaltno parkiralište s kojeg kreće nekoliko zanimljivih planinarskih staza. Jedna od njih - ne jako naporna, ali duga - vodi do samog Svetog Jure. Druga - strma, ali jako kratka - vodi do samog vrha Vošac po kojem se dom zove. Vošac je stožasti vrh na kojem je svojedobno bila meteorološka postaja JNA, danas pretvorena u bazičnu planinarsku kuću. Od parkirališta je udaljena svega par stotina (doduše, strmih) metara. Taj uspon vrijedi truda jer se s vrha stere impresivni pogled na Makarsku, Makarsko primorje i obližnje otoke. Osobito spektakularno izgledaju makarski šumoviti poluotoci Osejava i Sveti Petar, ali i spomenik partizanskoj mornarici Galebova krila u Podgori. Zanimljiv je i pogled na otoke koji iz ove perspektive izgledaju neočekivano: Brač, recimo, gledate “iz profila”, pred vama se pruža njegov istočni presjek.

Nakon doma na Vošcu asfaltni se put još kilometrima nastavlja sve više put srca Biokova. Pejsaž se mijenja, počinju dominirati planinske četinjarke. Valja imati u vidu da i asfaltna cesta postaje sve uža i podlokanija. Cestom može proći bilo koji ispravni auto, no na cesti s jednom trakom nemoguće je mimoilaženje. Zato su na cesti svakih pedesetak metara načinjena ugibališta koja služe mimoilaženju. Ljeti - kad je na Biokovu puno turista - vožnja iziskuje puno susretljivosti, viteštva i pristojnog ophođenja.

Nakon podulje vožnje u uglavnom prvoj i drugoj brzini na koncu će se pred vama pojaviti vrh, a na njemu RTV odašiljač, kolokvijalno zvan “raketa”. Odašiljač je visok 80 metara i seže do kote 1850 metara, što ga čini najvišom točkom na teritoriju RH. Uz odašiljač je crkvica-kapelica kojoj vrh duguje ime. Uređena je, ali rijetko otvorena.

“Raketa” na Svetom Juri jedan je od najuočljivijih repera pejzaža Dalmacije. Odašiljač na piramidalnom (i obično snježnom) biokovskom vrhu može se za burnih ili vedrih dana vidjeti sa splitskog Marjana, s pelješkog Svetog Ilije i s gotovo svih otočkih vrhova. Dakako, kad ste jednom na vrhu, vrijedi i obratno. Pogled sa Svetog Jure tako je spektakularan da put k vrhu doista treba rezervirati za vedre dane kad ima bure ili maeštrala, kad nije jugo, kad nema oblaka ili umidece. Za takvih se dana s vrha može vidjeti dobar dio BiH i Crne Gore, uključujući Čvrsnicu, Velež i Orjen. Vide se dalmatinski otoci i poluotoci, vidi se u daljini i Split, a kad je vrijeme osobito bistro da se vidjeti i suprotna jadranska strana - vrh Monte Gargana u talijanskoj Apuliji, udaljen 210 kilometara. Na Svetom sam Juri, doduše, bio više desetaka puta, a tako bistri pogled da se vidi i Italija doživio sam samo dvaput.

Sveti Jure posljednjih godina nije samo vidikovac. Sve ga se više koristi i kao mjesto kulture - 2018. na njemu je održan i pijanistički koncert Talijanke Elise Tomellini, a za ovo je ljeto najavljen koncert Zorana Predina koji će 27. srpnja na Svetom Juri pjevati Arsenove pjesme. Uguglate li lanjski koncert Elise Tomellini, nemojte se iznenaditi kad vidite pijanisticu zabundanu usred srpnja u skijašku jaknu i s vunenom kapom. Nemojte zaboraviti da ste na 1700 metara. Na Svetom Juri snijeg je redovita pojava i u svibnju, a premda ste ljeti iz Makarske put planine krenuli za ljetne žege, gore će vam i za dana trebati dugi rukav. Noću će vam doista trebati kaput i deka.

Kako je cesta put Svetog Jure u nacionalnom parku, uz nju nema novogradnji ni ugostiteljskih objekata - osim spominjane ergele. Stoga marendu i vodu imajte sa sobom. Niže - na cesti između porte parka i Makarske - ima nekoliko ugostiteljskih mjesta, od kojih osobno najviše volim restoran Veza u staroj školi u Gornjoj Podgori. Restoran je ime dobio zato što se nalazi na mjestu gdje se 1940-ih nalazila veza za prelazak u partizane. Nalazi se u staroj školskoj zgradi, lijepoj kamenoj katnici oko koje je divan dvor u šumovitom hladu. Šteta što ni taj, ni ostali restorani uz cestu ne rade zimi i u rano proljeće. A upravo su rana jesen i rano proljeće doba godine kad biokovsku cestu najviše vrijedi preporučiti. Za mirnih dana tu ćete jedinstvenu planinu imati samo za sebe, krenut ćete iz Makarske za sunčanog babljeg ljeta, a gore na vrhovima čekat će vas krpice preostala snijega. Za takvih dana Biokovo je jedinstveno.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo