Za glumca Borisa Svrtana malo je reći da je do posljednjeg atoma predan glumačkom poslu. Naime, kad je do kraja “proučio” poziv glumca, pokazao se kao fantastičan redatelj, a onda je otišao i stepenicu dalje te postao profesor na Akademiji dramskih umjetnosti i osnovao Sindikat glumaca. Na HTV-u u petak počinje emitiranje igrano-dokumentarne serije redatelja Antuna Vrdoljaka o Titu, a Svrtan je utjelovio upravo lik Josipa Broza.
Potajno slušao priče
Kako je rekao, još nije vidio ništa osim najave, pa će ga pogledati s ostatkom gledateljstva. Obećao je da će, kao i uvijek, tijekom gledanja biti maksimalno kritičan prema sebi.
- Ono što znam, trudio sam se proniknuti u Brozov gestus i nadasve zanimljivu zagorsko-rusku govornu sintaksu koja plijeni i 30 godina nakon njegove smrti. Bio je po svemu intrigantna osoba koja je utjecala ne samo na život svojih suvremenika, nego i na današnju generaciju koja je na bolan način proživjela posljedice raspada Titove države. Možda nema povijesne osobe koja je u mojoj glavi kompleksnija od njega. Kao pioniri kovali smo ga u zvijezde, a pjesnici su ga gurali na nebo pokraj Isusa, kao u Nazorovoj pjesmi ‘Naš vođa’ koju smo znali naizust - objašnjava Svrtan.
S druge strane, snimajući seriju o Titu prisjetio se i nekih drugih povijesnih činjenica.
- Doma sam od tate potajno slušao priču o Golom otoku, Bleiburgu i križnom putu, u vojsci nisam stekao kroničnu upalu zgloba, ali sam vidio kako se nakon Titove smrti i u njegovo ime za vježbu betoniraju rovovi na budućim granicama velike Srbije, kako mi iz Pljevalja vježbamo isključivo napad na Goražde blizu Srebrenice, a poslije sam shvatio da su svi u kasarnama JNA uvježbavali budući rat, jurišajući uglavnom na zapad. Memorandum SANU uvukao se pod Titov šinjel, pionir Milošević poslužio se Hitlerovim govorima o ugroženom nebeskom narodu (prije aneksije Češke) i koridoru te izlazu na more (prilikom gaženja Poljske).
Razvedite se, ljudi
Tako je počelo, kao prepisana abeceda fašizma s akademskim pečatom. Naravno, Tito je možda takav razvoj i slutio, pa je ugradio amandmane na Ustav. Taj potez pokazuje da je bio veliki strateg: ako bez mene ne možete zajedno, razvedite se. Razvod je bio krvav, kao kad bivši supružnici pile hrđavom pilom štednjak napola. Matičar je od te buke vrlo nemirno spavao u Kući cvijeća. To je sve danas dio slike o Titu i njegovu naslijeđu. Bratstvo krvi i jedinstvena kontroverza od Vardara pa do Triglava - rekao je glumac.
Nakon 17 godina stalnoga glumačkog angažmana u Gavelli, Svrtan je 2007. prešao na ADU kao stalni predavač i smanjio glumački tempo, ali istodobno je dobio priliku više se baviti redateljskim pozivom koji ga oduvijek privlači. Međutim, i dalje se smatra prvenstveno glumcem kao najvažnijim i jedinim nenadoknadivim segmentom kazališta, osim publike. No, i kao glumac proučava rad redatelja s kojima surađuje.
- Vrdoljak odlično radi s glumcima jer je bio u toj koži, pa mu je poznat pogled iznutra, glumačka fizika i kemija, da ne kažem biologija. Uspijeva majstorski stvoriti opuštenu atmosferu, tako da se svi ljudi na setu osjećaju nezamjenjivi, a onda se to na platnu-ekranu i vidi. Veseli me što na monitoru samo kontrolira, a gotovo cijelo vrijeme gleda u živi prizor ispred kamere, kao da želi osjetiti vibracije. Gavellina škola, suigra, prožimanje - kaže Svrtan.
Jesam li prezahtjevan?
Dosad je režirao pet predstava. Prva je bila iznimno gledana “Spika na spiku” 1992. godine, a posljednja “Šepavi Jura od Kravarskog“. Potpisuje i višestruko nagrađivane “Metastaze”.
- Ideja koja me je potaknula na režiranje bila je ispitati kako voli druga strana, tj. jesam li kao glumac previše zahtjevan u odnosu na redatelje. Sada ih bolje razumijem jer znam s kakvim se silama bore, u sebi i drugima, jer rađanje predstave ponekad izgleda kao borba s Minotaurom u labirintu. Munje, gromovi, snaga, nemoć, magija i kajle, ludilo i rajske ptice, tanka crta između totalne euforije i potpune depresije. Vragometni misterij. Zato je valjda toliko privlačno. S jedne strane krvave gaće, a s druge stota izvedba ‘Metastaza’ u Kerempuhu 28. ožujka 2010. s predivnim ansamblom od 18 ljudi na sceni i više od 50.000 u gledalištu dosad, te petnaestak nagrada za glumu, režiju i pisanje. Stoti put leti Pavelićeva slika na pod, ali i Titova, na temu - kako se riješiti okova prošlosti i krenuti konačno naprijed. Možda se jednom i dočepam kamere, ali tek kad taj sport postane jako nezavisan i jeftin, tako da ga mogu sam financirati, uz suradnju dragih prijatelja, jer mrzim kancelarije i žicanje love, ‘dobar dan, mogu li od vas tražiti sredstva za...’ To mi nikad nije išlo - naglašava Svrtan.
Za status glumaca prije nekoliko se godina odlučio boriti osnivanjem sindikata, da bi danas, kaže, položaj tog zanimanja u Hrvatskoj bio - vodoravan.
- Istodobno s djelovanjem u kazalištu i filmu važno mi je da pomognem studentima na ADU raščistiti maglu koja obavija proces glumčeva stasanja i zrenja, pogotovo danas kad vlada pošast da glumiti mogu svi s bilo kakvim trodnevnim tečajem. Imamo jednu od najsustavnijih i najmodernijih glumačkih doktrina u djelu Branka Gavelle, sve unutra piše, samo treba shvatiti i primijeniti.
Švercer revolucije
To ne ide za tri dana. Često nije dovoljno ni 25 godina bavljenja glumom i kazalištem da se otkriju sve tajne. Ni izdaleka. Ja sam živi dokaz. A propos položaja glumca i drugih vrijednih umjetnika, ipak mi je najbolje kad policajcu koji me zaustavi kažem da sam glumac, a on, sav ozaren, zaključi: ‘Ehe, svi mi glumimo, gospodine!’ Za tu izjavu dao bih mu Oscara - navodi filmski Tito.
Dodaje da mu ništa glumačko nije strano, pa ga uskoro očekuje cijela paleta različitih glumačkih i redateljskih uloga.
- Igrao sam ljude svih mogućih zanimanja. Nastojim da paleta likova bude što šira ili da u jednom bude više njih jer je to najzanimljivije. Evo, Tito je bio špijun, ljubavnik, sindikalist, mačevalac, državnik, tokar, imao je oko stotinu identiteta u putovnicama svih boja da bi švercao revoluciju preko svih mogućih i dostupnih granica.
Ovih sam dana, uz nekoliko radiodrama, snimio male uloge u nekoliko sitcoma, radim ulogu u jednoj novoj predstavi, pišem razne stvari i trpam u ladicu, da slučajno ne vide svjetlo. Na jesen ću režirati Krležinu ‘Ledu’, a Krleža je bio Titov prijatelj, pa će valjda biti nešto od toga. Mogla bi to biti predstava o beskonačnom putu Hrvatske u Europu i natrag - zaključio je glumac.
Želio je biti fizičar i osvojio treće mjesto u sviranju harmonike
Kao dječak, Boris Svrtan krenuo je u glazbenu školu, a jedan od razloga što nije i ostao u glazbi jest to što za harmoniku, koju je odabrao, nije bilo visokog obrazovanja. Zamalo je postao i fizičar.
- Svirao sam harmoniku i osvojio treće mjesto u bivšoj državi u svojoj kategoriji. Dalje se išlo na konzervatorij u Moskvu jer na našoj Akademiji nije bilo tog instrumenta. No, iz harmonike se rodila uloga Cigana u ‘Ptičicama’. S druge strane vukla me fizika, ali vjerojatno bi trebalo potegnuti do Amerike jer fizika bez love je k’o mladoženja bez ... ili tako nekako. Tako sam ostao u kazalištu gdje se s jednom krpom i puno mašte čine mala čuda - objašnjava Svrtan.
Kao obitelj se bavimo isključivo glazbom i sportom: jedrenje, skijanje, tenis...
Svaki slobodni trenutak glumac provodi u društvu supruge i kćeri Petre, a njihovim zajedničkim aktivnostima samo je nebo granica.
- Sport i glazba nas kao aktivnu obiteljsku grupu ne napuštaju, jedrenje, skijanje, po šumama i gorama, wind-surf, tenis, klasika, rock&roll. I obavezno nekaj sa žlicom - kaže Svrtan.
Uz tako glumački angažiranog oca 16-godišnja Petra ima podršku u svemu što želi, pa i ako odluči nastaviti njegovim stopama.
- Petra ima vrlo široko polje interesa. Što god izabere, imat će našu podršku, ali važno je da u sve ide do kraja i sa srcem. Tek joj je 16 godina - naglasio je Svrtan.