Glumac Slaven Knezović jedan je od najzaposlenijih u svojoj branši i definitivno jedno od najomiljenijih lica s malih i velikih ekrana. Ovaj rođeni Mostarac sa zagrebačkom adresom jedan je od najzaslužnijih ljudi za razvoj filmografije u BiH, a u svom Mostaru već 13 godina zaredom organizira filmski festival, te je i predsjednik Nadzornog odbora Filmskog centra Sarajevo. Uz brojna glumačka ostvarenja, iznimno je uspješan i kao producent, a u brojne projekte nerijetko uključuje i cijelu obitelj. Kako i sam kaže, najčešće ga zapadaju uloge policajaca i kriminalaca, pa iznimka nisu ni najnoviji filmovi na kojima radi.
Po novom svećenik
Uloga korumpiranog policajca pripala mu je i u filmu “Divljaci”, cjelovečernjem redateljskom prvijencu Darija Lonjaka koji se trenutno snima u okolici Zagreba.
- Uvijek mi daju policajce ili kriminalce. Sad sam u jednom slovenskom filmu, za promjenu, glumio svećenika. Vjenčao sam dvoje ljudi bez problema. Ali, tanka je crta između kriminalca i policajca. Bitan je samo predznak. Ali, eto, dobro je biti i vrhunski policajac i vrhunski kriminalac.
I u Sarajevu sam nedavno snimio film ‘Sve o ljubavi, knjigama i psima’, i tu sam igrao kriminalca. Svećenik se našao u sredini. Sad opet spremam ulogu za novi film Srđana Dragojevića, koji će uskoro krenuti sa snimanjem. Zove se ‘Nebesa’. U njemu igram zatvorskog čuvara. Opet uniforma i opet zatvorski čuvar, kao i u ‘Koja je ovo država’. Očito dobro odigram te stvari. Napraviš nešto dobro, pa te opet zovu. Ali, ja ugodno plutam između pozitivaca i negativaca - u šali objašnjava Knezović.
Srđan Dragojević je jedno od najvećih redateljskih imena regije, pa se skorom snimanju filma jako veseli.
- Snimat će se u Srbiji, nešto u Bugarskoj i Njemačkoj, pa ću malo putovati. Imam jednu lijepu epizodnu ulogu. Imat ću priliku surađivati s tako velikim redateljem i pridružiti se njegovoj plejadi velikih filmova. Još ne znam tko igra sa mnom, sve je još friško, sklapa se, pa se zasad bavim svojim likom - otkriva.
Izlijevanje u bronci
Ubrzo nakon završetka snimanja slijedi njegov tradicionalni Mostar film festival.
- Nakon filma ‘Divljaci’, selim se na set ‘Nebesa’ koji će se snimati u listopadu i studenome. U međuvremenu pripremam festival koji je krajem listopada, njegovo 13. izdanje. Guramo to već 13 godina, što je stvarno velika stvar, pogotovo kad se radi kakav kulturni događaj u BiH. Tko god dolje nešto radi treba ga izliti u bronci u prirodnoj veličini - napominje.
I ovogodišnji festival organizira Kazališno-filmska udruga Oktavijan koju je Knezović osnovao prije 14 godina i s njom je dosad bio koproducent na tri hrvatska filma.
Nije racionalan
- U producentskoj ulozi snimili smo ‘Mrtve ribe’, ‘General’, ‘Čija je ovo država’ i ove ćemo godine na festivalu biti s naša dva filma, s kojima ćemo otvoriti i zatvoriti festival. To je veliki uspjeh, kad se okrene unatrag 13 godina. Ljudi koje sam dolje okupio već su postali filmski radnici, jedan mladi tim koji je u stanju iznijeti dugometražni film, festival. Ima još filmova u planu. Dogodine ću kao producent ići u realizaciju filma ‘Božji gnjev’. Usput stignem i nešto snimati - skroman je glumac.
U svakom filmu koji producira, usput i glumi, a 25-godišnji sin Filip postao mu je desna ruka. U filmu “Mrtve ribe” Slaven je okupio veći dio obitelji Knezović.
- Ne mogu toliko utjecati na druge ljude, ali svoju obitelj sam najviše uvukao u to. U ‘Mrtvim ribama’ su mi glumili sestra i brat, sina sam angažirao u produkciji, pomagala je i sestra u organizaciji. Najviše se oslanjam na svoju obitelj. To je prvi prsten - kaže glumac.
U produkciju se, kaže, upustio, spontano, iz potrebe da u BiH nešto pokrene.
- Hrvatima u BiH nedostaje taj segment da se može pokrenuti film. Ja već 14 godina tamo radim ono što je trebala država Hrvatska, a nije. Tako sam silom prilika postao producent. Položio sam uspješno test s prvim filmom, nisam nikome ostao dužan. U privatnom životu nisam baš racionalan s novcem, ali ne možeš sve - smije se Slaven.
Redateljski posao još mu jedino nedostaje da zaokruži filmsku priču.
Studij u Sarajevu
- Previše sam u filmu, to mi je uvijek bilo zanimljivije od teatra. Da je bila neka filmska akademija za glumce, ja bih je upisao, ali nije. Kod nas se samo osposobljavaju glumci za teatar i time kvare glumački štih. Ja sam okolnim putem krenuo prema filmu i tu sam i ostao. Snimio sam duplo više filmova nego kazališnih predstava. U Hrvatskoj se radi pet, šest filmova, a sigurno 100-tinjak predstava. Ja se u svakom filmu barem pojavim - tvrdi Knezović.
Njegov glumački put prilično je zanimljiv, od studenta Strojarskog fakulteta, vojnog puta i čina pukovnika, potencijalno i generala te na koncu - glumca.
- Sve je bilo u milimetar. Pokojni otac je silno želio da budem inženjer. To mu je bilo nešto konkretno. ‘Aj ti završi strojarstvo, pa poslije glumi, to je bio njegov savjet. Upisao sam strojarstvo, a on se čak pismeno, na sjednici obiteljskog kućnog savjeta, na kojoj je mlađa sestra vodila zapisnik, obavezao da će mi kupiti novi auto, ako očistim prvu godinu. To je bio dobar izazov i motiv, krenuo sam, ali bila je jedna audicija. Tražili su u kazalištu u Mostaru mlade glumce, otvorili su neki Dramski studio i ja položim audiciju i kažem: ‘Džaba auto, džaba sve, odoh ja u glumce’. Studirao sam u Sarajevu na akademiji i prekinuo me je rat. I kad se to već dogodilo, onog trenutka kad sam obukao uniformu, svojim sam prijateljima u šali govorio da ću postati ili pukovnik ili pokojnik. I eto, postao sam pukovnik.
S akademije u Sarajevu, na kojoj ga je prekinuo rat, preselio se u Zagreb i, prema njegovim riječima, bio prava atrakcija.
Prava atrakcija
- General bojnik Praljak me je dovezao na akademiju. Svi su me gledali kao vanzemaljca. Što je ovog puklo da usred rata dođe upisati glumu. Bio sam jedini takav slučaj. Budući da sam tako jedinstven, glas o meni išao je puno brže nego ja. S masom kolega kad bi se upoznao bilo je: ‘A, ti si taj’ - opisuje studentske dane.
Prvu ulogu dobio je u Ogrestinom filmu “Crvena prašina” i odmah je znao da njegov izbor film, a ne kazalište.
- Znao sam da imam priliku i ako je iskoristim, preživjet ću i ostati, a ako ne, ništa, zaposliti se u teatru. Ja sam se borio za ovu državu i nisam htio biti uhljeb u nekom kazalištu i da živim od te države - smatra glumac.
Upečatljiv trag ostavio je i na televiziji, bez obzira na veličinu uloge.
- Dođem ja svako malo u kontakt s Novom TV, zovu me, pojavim se u sapunici. Ja uživam kad sam na setu. To meni treba kao nekome droga. Kad dođem na set, vladam situacijom, osjećam se kao riba u vodi i to mi je adrenalin. Možda je i to neka ovisnost - pita se u šali.
Poznat je kao veliki zafrkant i podizač atmosfere na svakom snimanju.
- Moraš malo ljude oko sebe dignuti jer je na setu najubitačnije to čekanje. Ustvari cijelo vrijeme, 90 posto provedeš čekajući, a onih deset posto je samo bitno, kad te pozovu da snimaš. Tri sata moraš držati tenziju i biti uvijek spreman da ispališ tih deset minuta efektive. Moraš stalno imati dobru vibru i znati oraspoložiti i opustiti ljude. Ima mladih, neiskusnih kolega koji su u grču, pa malo prije sjednemo na kavu, opustim ga, pa se ugodnije osjeća i brže, lakše i bolje napravi posao - priča Slaven.
Unatoč brojnim angažmanima, Knezović vrlo uspješno spaja posao i obiteljski život. Uz sina Filipa, kojeg ima iz prvog braka, njegova sigurna luka su supruga Daliborka i šestogodišnja kći Katja.
Veliki radoholičar
- Ja sam radoholičar. Radim istovremeno tri posla. Da tri čovjeka angažiram, jedan da glumi, jedan da radi festival, jedan da bude producent i priprema filmove i da svu trojicu sretneš svi bi rekli da su umorni i da padaju s nogu. Uglas. A ja sam to nekako hendlam, valjda jer to volim i u tome sam čitav život. Lakše to podnesem i ne osjećam to kao neki teret. Stignem ja biti i tata i producent i direktor festivala i glumac. Sve to može čovjek kad radi ono što voli i uživa u tome. Sin radi sa mnom, supruga je dizajnerica i zaposlenica moje firme Eurofilm. Kćer je još malo prerano da zaposlim, ali će i ona morati vrlo brzo biti negdje korisna. Možda će mi taman trebati za lik djeteta za jedan film - tvrdi Slaven.
Mostar je prije pet godina Slavenovom zaslugom nakon dugo vremena ponovno dobio i kino.
- Bila su dva srušena kina i nije nitko imao namjeru obnoviti ih. Nije bilo izgleda da se dobije kino. Imam sestru koja je udata u Švicarskoj i 18 godina je mlađa od mene. Jednom prilikom kad sam došao u Mostar, čuo sam da se dogovara za odlazak u kino. Ja je pitam gdje, a ona kaže ili u Split ili u Sarajevo. Do Splita ima 180 kilometara, do Sarajeva 130.
Kad snimim ovdje film, kažu mi, napravit ćemo premijeru kod tebe u Mostaru. A ja si mislim kako nema ničega, u pod bi se ušarafio od sramote i bijesa. Danas u ogledalo mogu reći: ‘OK, evo napravio sam nešto’.