U petak su se Zadrani probudili u srpanjski toplom danu. Grad je bio okupiran sportom i adrenalinskim aktivnostima, jer baš je započinjao drugi Zadar Outdoor Festival, a sparina nije spriječila natjecatelje iz čitavog svijeta da testiraju svoje mogućnosti i pritom se odlično zabave. More, kopno, rijeke i planine zadarske regije pretvorili su se za vikend u prirodna sportska borilišta, a na samom startu trkačke utrke u neposrednoj blizini Morskih orgulja i Pozdrava suncu miješale su se prije početka utrke dvije vrste ljudi - turisti visoko podignutih telefona u potrazi za najboljim kadrom rive s koje se, kažu, može vidjeti jedan od ljepših zalazaka sunca na svijetu te sportaši i sportašice sa sportskim brojevima na leđima koji su u isti taj zalazak nešto manje od dva sata kasnije planirali - utrčati.
U vodama zadarskog kanala održala su se tri velika natjecanja: jedriličarska regata, plivački maraton i utrka kajaka, a za sve one koji se povode onom poznatom - “hvali more, drž’ se kraja” - bile su pripremljene i trkaće, biciklističke te trekking staze. Za svakoga ponešto, reklo bi se, a budući da se radilo o pustolovno-sportskoj manifestaciji nije nas pretjerano začudilo da smo u Zadru sreli i Ivicu Kostelića, s kojim smo porazgovarali nakon što je s obitelji istrčao jedinstvenu stazu postavljenu uz obalu Zadra.
Mala neopreznost
“Stigao sam tu na poziv, i prvi put sam s obitelji trčao utrku. Bilo je super i ostat će mi u lijepom sjećanju”, kaže Ivica koji se u Zadru zatekao sa suprugom Elin, također bivšom profesionalnom skijašicom s Islanda koju je upoznao tijekom treninga na ledenjaku Hintertux u Austriji, i sinčićem Ivanom koji ga je neumorno pratio tijekom utrke. Leon je, kaže, ostao doma kod bake. Obiteljski (avan)turizam nije novost za Kostelića, pogotovo otkako su dečki malo porasli pa je obitelj nedavno odradila i svoje prvo zajedničko jedrenje. Uživanje i druženje su, jasno, imperativi takvih izleta, no kada Kostelić odlazi u avanture sam, ili s ljudima koji dijele njegove afinitete prema “graničnim” okruženjima i aktivnostima - stvari postaju malo kompliciranije, opasnije. Dovoljno se prisjetiti njegove islandske ekspedicije, ili one grenlandske tijekom koje je s partnerom Mihom Podgornikom prešao 582 km uz udare vjetra i do 120 km/h. Temperatura se spuštala do minus 34 stupnjeva, a nakon uspješno dosegnutog cilja - sela Isortoq na istočnoj obali Grenlanda - oboje su završili u bolnici sa zdravstvenim problemima. Ivica u barokomori, Miha s poluotkinutim prstom. Vremenske (ne)prilike uzele su svoj danak, no danas je, kaže, s tim sve u redu. Zna točno i gdje je pogriješio.
“Gle, računali smo prijeći za 18 dana i to nam je uspjelo. Imali smo hrane za 20 dana, nismo mogli ne hodati jer nas je uhvatila oluja. Ne možeš si priuštiti luksuz sjedenja u zaklonu i čekanja da se situacija smiri jer vrijeme prolazi, gladan si, a ne smiješ jesti i ne hodati - ostat ćeš bez zaliha”, prisjeća se Ivica situacije iz travnja prošle godine pa nadodaje kako ta ekspedicija nije bila loše isplanirana.
“Bila je isplanirana na knap”, uozbilji se. “Ja sam tek kasnije saznao da je prosjek prelaska Grenlanda u travnju, kada je najhladnije, 32 dana. Uoči ekspedicije vodio sam se saznanjem da je prosjek prelaska 25 dana, no kasnije je ispalo da je to prosjek koji vrijedi za cijelu godinu, dok je u travnju on veći”, prisjeća se Ivica izazova koji ga je koštao oporavka na riječkom KBC-u. Mediji su, kaže, “svašta pisali” kada su vidjeli fotografije koje, priznaje, nisu izgledale lijepo, posebno ona Mihina prsta, ali uvjerava me kako nisu bili u životno opasnoj situaciji i kako mu je bilo čitavim putem jasno kako će cilj ipak doseći.
“Ni u jednom trenutku nismo pomišljali na nekakvu evakuaciju, tura je odrađena. Mihine ozlijede su plod okolnosti, on je snimao taj put kamerom, smrzli su mu se prsti. Mala neopreznost. Vidi, mi smo zadnji dan te ekspedicije za koju su mediji pisali kako smo ‘jedva izvukli živu glavu’ prehodali osamdesetak kilometara. Žurili smo se doktoru”, kaže pomalo cinično.
Bilo da su stepska, snježna ili morska, prostranstva su, kaže, ono što ga najviše privlači. Razloge objašnjava filozofski.
“U ovo doba kad su pojedinac i društvo na razne načine kontrolirani, ti si u prostranstvu gospodar samoga sebe. To su posljednja mjesta na planetu gdje doista možeš sam gospodariti sobom. Kad si tamo daleko, imaš vrlo malo briga, koje su sve smrtno ozbiljne. Nema fabriciranih želja, zahtjeva i misli kao u civilizaciji, sve što te interesira jest gdje ćeš spavati, što ćeš jesti i kakvo će biti vrijeme. Priznaj da o te tri stvari nisi danas razmišljao”, kaže proslavljeni skijaš koji je danas i pasionirani jedriličar pa neprestano naganja i morska prostranstva, sudjelujući na jadranskim regatama po Hrvatskoj i Italiji. Nedavno je kupio i novi brod.
“Prodao sam staru jedrilicu tipa CLASS 40 i uzeo novu, sofisticiraniju. Zove se ‘Full of life Ola’ i to je off shore, rasna oceanska jedrilica, a iza sebe ima dosta godina i milja na Jadranu. Iz raznih okolnosti je stari vlasnik nije uspio upogoniti kako treba, a to je vrlo potentan brod u uvjetima jakog vjetra, namijenjen utrkivanju na oceanima”, kaže Kostelić koji je na staroj jedrilici trenirao na otvorenom moru Jadrana i to s posadom, u dvojcu i - sam. Ove se godine odlučio okušati u regatnom jedrenju, a budućnost njegove jedriličarske karijere, kaže, ovisi o financijama. Jedrenje nije baš poznato kao najjeftiniji sport, požali se, no kada dođe za to vrijeme, volio bi se otisnuti na ocean.
“Volite provoditi vrijeme sami?”, upitam.
“Volim. Oduvijek sam volio biti sam. Naravno, to mi je došlo kroz skijaški život i treninge gdje sam se uvijek kretao u manjim skupinama. Najčešće samo s ocem i sestrom. Smatram da su samački pothvati iskreni spram samog sebe, zato su mi vrlo zanimljivi. Tjeraju čovjeka da se osloni na samog sebe i svoje mogućnosti. Naravno, ima i to svojih mana, nemoj me krivo razumjeti. Nekad paše biti u grupi. No, znaš li što je jednom rekao Joshua Slocum, prvi istraživač koji je sam oplovio svijet? Na mojem brodu je nemoguća pobuna! Smatram da ta rečenica mnogo govori”, pojasnio je Ivica koji bi se, po svemu sudeći, jednom mogao i sam odlučiti na transatlantsku regatu.
Pomicanje granica
Morao sam ga upitati i planira li to sam odraditi, na što mi je kazao kako je skijanje individualan sport, što je dosta utjecalo i na njegov odnos prema jedrenju, iako mu godi voziti regate i s kvalitetnom posadom ljudi koje je upoznao kroz godine. Ipak, za konkretnije izlaganje planova s jedrenjem je možda još prerano, kaže.
“Kao sportaš si naviknut postavljati neke ciljeve jer ti je to nekakav orijentir, a ako ti ne uspije ostvariti cilj, barem si prema njemu usmjerio energiju, što također puno znači. Moraš imati neku točku prema kojoj ideš. Da, otisnut ću se na ocean, to je sve što mogu zasad reći”, pojašnjava Kostelić.
Pješačke ekspedicije na mjestima poput Islanda ili Grenlanda, kao i jedrenje morskim prostranstvima snažno upućuju na potragu, primijetim. Za čime to traga Ivica Kostelić?
“Vidi, u vrhunskom sportu tragaš za svojim granicama i ta potraga traje zauvijek dok si u natjecateljskom sportu. A kada se navikneš na takvo traganje za granicama, ono ti očito treba i nakon što izađeš iz profesionalnog sporta. Ja sam navučen na to, to mi je najveći užitak. Moj sportski put nije bio običan s obzirom na okolnosti iz kojih sam potekao i kroz taj put sam također razvio poseban odnos prema aktivnosti kojom se bavim, ali i prema prirodi koja me okružuje te prema samome sebi. Potraga je dobra riječ, ali ja bih možda to okarakterizirao porivom”, odgovara pa naglašava kako je snažno vezan uz prirodu koja je “jedna od stvari koje ga najviše u životu fasciniraju”.
“Ta fascinacija prirodom, odnosno mješavina boravka u prirodi i pomicanja granica je ono što me stvarno ispunjava. A kada već govorimo o tim granicama, pokušat ću ti objasniti jer one za mene danas u avanturizmu nisu ono što su bile ranije. Možda će čitateljima biti malo apstraktno, ali ti ćeš to već znati pojasniti”, započne razlagati.
“Čovjek svoje aktivnosti danas može protumačiti na razne načine. Generalno, danas svatko može provoditi vrijeme u prirodi bez ograničenja, prema planu koji je zamislio i prema vlastitoj volji. Na primjer, možeš kruzerom otići na Južni pol i reći da si ga dosegnuo. Super, svatko ima svoj đir. Ono što je meni, s druge strane, jako interesantno jest približiti se svojim granicama dok si u prirodi, dakle dok možda pješačiš na Južni pol. Mene je tata davno navukao na Jacka Londona kojeg sam puno čitao i čije su me avanture fascinirale. Pazi, radi se o teškom boravku u prirodi kojega opisuje u svojim novelama. Danas je sve osvojeno, postoji jedna sigurnost, sateliti, svakodnevna komunikacija, sustavi spašavanja u divljini... Dakle, granice koje su ti ljudi, rani istraživači, nekada gurali, više ne postoje i treba pronaći nove kako bi stvari bile zanimljive, barem meni. Otuda i poriv da traverziramo Grenland 7 dana brže od prosjeka, ili da s vojskom prelazim Velebit zimi, što je već učinjeno, ali ne i bez opskrbe hranom i spavanja po skloništima. Na svijetu više ne postoji privilegij da budeš prvi u nekoj avanturi koju nitko nije odradio, da dosegneš neku točku na kojoj nitko nije bio, a ono što je preostalo jest da u tim okolnostima svojevrsne sigurnosti sa satelitima i timovima za spašavanje testiramo sami sebe i na jedan drugi način se približavamo tim granicama. Kužiš me? To ti je kao s daljinskim upravljačem i tipkom za pojačavanje zvuka, a ja volim odvrnut” pojašnjava Kostelić koji očito obožava biti “na rubu” što, dakako, pripisuje svojoj dugogodišnjoj skijaškoj karijeri u kojoj se skijao po zaleđenim spustaškim stazama brzinama koje dobrano prelaze 100 km/h.
Poligoni slobode
“Odlazak prvog čovjeka na Grenland je bilo totalno ludilo”, nastavlja. “Danas ne možeš biti takav istraživač, osim ako si astronaut, koji danas u tom smislu imaju jedini privilegij takvog osjećaja da su u nečemu prvi. Doba istraživača na Zemlji su prošlost, i zato moraš sam sebi ‘dodat malo papra’, začiniti stvar, kako bi se i ti mogao približiti toj sferi velikih pothvata”, zaključi Kostelić pa prizna kako je bio pomalo razočaran svojom velebitskom avanturom jer “nije bilo dovoljno snijega da cijelo vrijeme budu na skijama”.
“Jedni momci su to učinili na turno skijama krajem 70-ih, a ja sam htio učiniti to isto - no bez opskrbe hranom i spavanjem u skloništima - što je u ovome slučaju bila ta granica o kojoj sam ranije govorio. Na kraju smo skijali jedan dan, a ostalo hodali. Nema veze, idemo dalje”, kaže neumorni avanturist koji svoje pothvate duboko promišlja, a prirodna prostranstva naziva “poligonima slobode”.
Vraćamo se opet na more, jedrenje.
“Ja mislim da je to normalan životni razvoj za mene. Ako malo pogledaš gdje sam proveo čitav život, pa u prostranstvima. Alpskim, morskim dok smo trenirali ljeti i pripremali se za sezonu... Naravno da sam totalno zakačen za to. Obožavam neobuzdane krajeve, a more me stvarno privlači u tom smislu. Pazi, ono je toliko veliko da ga danas ne može nitko kontrolirati. Živimo u 21. stoljeću i još imamo pirate koji pljačkaju na moru. Znam, grozno, ali donekle i fascinantno”, pojašnjava svoj jedriličarski zanos pa još jednom napominje kako još nema isplaniran neki veći pothvat u tom smislu, iako se cilj nazire u glavi kada o tome razmišlja.
“Veliki jedriličarski projekti zahtijevaju planiranje, financije. U tom je sportu podjednak izazov borba za budžet, cijeli taj menadžerski dio te ostvarivanje konkretnih jedriličarskih ciljeva. Moram se prilagoditi tome, shvatiti načine na koje mogu izrealizirati nešto što mi se trenutno vrzma po glavi”, iskren je Kostelić kojega ćemo, nesumnjivo, još viđati u raznim avanturama na kopnu i na moru.
Prva slijedi skoro, jer najnoviji projekt Ivice Kostelića “Run the Rocks of Mljet”, u kojem će s još tri trkača pretrčati/prehodati/preplivati cijelu obalu otoka Mljeta u dužini od 135 km, održat će se između 6.-12. 6. 2018.
Disciplina “škraping”
“Znaš da Mljet nama puno znači. Tata je imao odavno ideju za ovakvu utrku. Sad je došlo vrijeme da to napravimo. Preko Facebooka sam tražio tri trkača koji će sa mnom ovo odraditi, i mogu ti reći da su se javili brojni vrhunski atlete, od kojih su neki spremniji od mene. Bit će to jako interesantno, jedva ih čekam vidjeti u disciplini škraping, haha...”
Škraping?
“To je trening kojeg smo početkom devedesetih izumili otac, sestra i ja, a došli smo na ideju kada smo vidjeli kako mama trči po kršu, škrapama, dok prati tatu koji pod vodom lovi ribu”, pojasni.
“To je fenomenalan trening, vrlo prikladan skijanju. Pazi ovo, dok trčiš po tim stijenama - što nitko nije koristio u treningu od skijaša osim nas - ti imitiraš skijanje u tri točke: 1. donosiš odluke gdje ćeš ugaziti u kratkom vremenu, 2. te odluke moraju biti odlučne i 3. u sve je uključen strašan rizik. Ako što promašiš od navedenog, gotov si, a možda ti je gotova i sezona. Eto, to ti je škraping ukratko, a ako se budeš htio uvjeriti, dođi na Mljet kada se bude održavao trek”, završio je trofejni skijaš.