Nisu uzalud Olivera Dragojevića prozvali morskim vukom. Zasigurno, tom nadimku dosta je kumovala pjesma koju je pjevao u duetu s Tonyjem Cetinskim, ali i puno prije gotovo svi su znali da je Oliver pravi morski vuk. Čovjek je obožavao more, gotovo svaki slobodni trenutak koristio da pobjegne iz splitske vreve i otisne se na pučini. Ponekad se bavio svojim najdražim hobijem, ribolovom, a ponekad je samo uživao u osami.
Koliko je Oliver obožavao more , najbolji je dokaz da gotovo nikada nije nastupao po ljeti. Radije bi uzeo 'godišnji', otplovio i lovio ribu sve dok mu ne bi dosadilo... A o njegovim ribolovnim pothvatima u biografskoj knjizi 'Splitska dica - od zidića do vječnosti' rasoio se novinar i glazbeni kritičar Zlatko Gall.
U nastavku donosimo isječak iz knjige.
-----------------------
Kako sam ja po genima sto posto 'morski čovik', onda mi je nekako more sastavni dio i života i rada, spominjen ga u pismama, živin na moru i bez njega ne mogu. Uzme li se sve pisme šta sam ih u životu piva, vidit će se da su one ili ljubavne ili o moru, a često govore i o jednome i drugome. Uglavnom se sve to svodi na more. Teško mi je to objasnit, ali čini mi se da mi je skoro cili život proša uz 'radni dan' koji je noć te – s druge strane – uz gušte vezane uz more.
Za njega se uostalom uvijek znalo da su mu više značile trofejne 'beštije' – zubatac, lubin ili komarča - od prvih mjesta na festivalima i 'zlatnih ploča'. U devedesetima je pak kazao "više vridi komarča nego Porin“!
Uvik san volija more ali san relativno kasno počeja ić na ribe. Kad sam bio mali i provodio lita u Veloj Luci, bilo mi je draže ić se kupat negoli na ribe. Zapravo, kako je moj otac Marko radio u Lučkoj kapetaniji u Splitu i bio pilot u portu, posudio bi kaić ili brodić za otić na ribe. U pravilu bi to bio kaić bez motora, na vesla... S njim smo na lignje iza Čiova išli brat Aljoša i ja, a moram ti reć - vatali smo ka ludi. Išli smo skoro svaki dan, a vatalo se svašta. Šta bi se uhvatilo, to je bilo sa skuvanom zeleni na stolu za večeru... Poseban je to gušt. Nisan neki bonkulović, draže mi je sto puti vatat ribu nego je ist, ali dobro pamtin prvu ribu koju san sam uvatija, ispeka i poija. Bila je nikava, izvanka izgorila, a iznutra sirova, ali bila mi je slatka ka cukar. Najveći gušt na svitu je uvatit ribu.
"On to zaista tako misli jer na njegovoj rang-listi užitaka i prestižnih stvari, glazbenih nagrada nema. On najviše voli uhvatit dobru ribu, ali i dobit na kartama, na balotama i biljaru. Kakav Porin, kakvi festivali... na to nikada nije grizao", tvrdi Vesna.
Pamtim zubaca od sedam-osam kili, ali i lipe komade fratri, šargi, pici... Panulava sam, i to na zubace, ali nikada nisam iša na velike ribe. Doduše, u Meksiku san uvatija sabljarku od dva metra, ali to je neka druga priča. Brod vozi svoje, štap je učvršćen na brodu, ti piješ pivo i igraš na karte... i ako se štagod uvati, ka šta se sabljarka uvatila, zazvoni zvono na tvome štapu pa dođe jaki crnac s mišićima ka Rambo i izvuče ribetinu vanka. Koje su moje najdraže pošte? Ne bi' to reka nikome!
Osim s ocem i bratom – s kojima je doista u malom kaiću na vesla odlazio pod Čiovo lovit lignje - a onda i sa sinovima, Oliver je najčešće i najduže na ribe odlazio s Vinkom Barčotom, svojim starim korčulanskim prijateljem, dvostrukim udičarskim šampionom Hrvatske i čovjekom koji je - odat će 'povjerljivu' informaciju Oliverova supruga Vesna i sinovi - "Olivera sve naučio o ribama“. Pjevači i glazbenici uglavnom nisu imali prolaz ni na Korčulu na Oliverov brod, a još su manje imali "akreditiv“ za odlazak na ribarske đite na Palagružu ili Sušac. Iznimka su za dokoličarske đite bili splitski suradnici, koji su dijelili Oliverovu morsku i ribičku strast, poput aranžera i producenta Remija Kazinotija i Tome Mrduljaša, skladatelja koji je osim sklonosti za 'južnjačku' glazbu s Oliverom dijelio i opsesiju morem.
"Kada smo na brodu, kad smo na moru i kad idemo na ribe, o poslu, studijima, pismama, aranžmanima, koncertima... zabranjeno je govorit. Bilo bi pravo svetogrđe tu ljepotu mora kvarit spominjanjem posla", veli Mrduljaš.
Ima li Oliver neki svoj ritual prije nego uzme tunju ili štap u ruke?
Nisam praznovjeran, ali kad iden na ribe ne dolazi u obzir da mi 'ko kaže 'sritno', jer bi' se isti sekund vratija doma. Puno je nji' šta iz zajebancije viču za tobon 'jesi li uzeja lumbrelu?' ili 'jeste li ponili sa sobon kokoš?', jer se zna da su to riči koje donose nesriću kad se ide na ribe.
Malo se u kojem intervju od devedesetih naovamo Oliver nije 'očešao' o morske teme i neizbježni ribolov. Premda je u jednom razgovoru duhovito kazao da najviše ribe uvijek ulove lažljivci, u intervjuu Vladimiru Tomiću u Globusu 1993. Oliver je ponosno ispričao o ljetnom 'pomoru' ribe na Palagruži, a cijelu storiju i dokumentirao fotografijom na kojoj je 'uhvaćen' ponosno ispružen pred pomno poredanim ribičkim ulovom. "Rođak i ja uhvatili smo četrdestak kila bijele ribe. Škarpine, zubaci, ugori, svega; uhvatio sam salpu kakvu nikad prije nisam vidio! Izmislili smo i novo piće (...) Toliko smo na Palagruži uhvatili ribe da je moj rođak, uz marendu, servirao bevandu dekoriranu – kanjcima!Kao što se u martini stave masline, mi smo u vino stavili frišku ribu!“ kazao je Oliver.