ZLOČESTI PETAR PAN

OMILJENA ROCK ZVIJEZDA NACIJE Gobac: 'Kad sam se popeo na vrh razglasa, pogledao dolje i skužio da ne znam kako ću sići, u trenu sam se otrijeznio'

Zagreb, 061119
Pjevac grupe Psihomodo pop Davor Gobac.
Foto: Marko Miscevic / Cropix
Marko Miščević / CROPIX

 

Taj tip je jednostavno ispao iz svih planova i predviđanja. On je vjerojatno jednom izašao iz kuće svojih staraca, nosio neku glazbu u ušima i ozbiljno zabrijao na ideju da će biti roker, da će imati svoj bend, tulumariti, svirati na koncertima, derati se u mikrofon i skakati po pozornicama.

Napravio je još i gore. Popeo se na svaki stup i konstrukciju na koncertu koja mu se u nekom trenutku činila dobrom. Nije razmišljao, jednostavno je tako uživao. Skidao se gol, svima je veselo pokazivao pimpek, nosio je haltere i trikoe, penjao se na stupove s reflektorima, jednom je to bilo kad je na Krku nastupao s Iggyjem Popom.

- Kad sam se popeo na vrh razglasa, pogledao dolje i skužio da ne znam kako ću sići, u trenu sam se otrijeznio. Usrao sam se - kaže Gobac kroz smijeh.

Jednostavno se predao svojim ludostima jer se u njima najbolje osjećao. I nije ga pustilo.

- Kad sam bio u Timbuktuu, vidio sam jedan stage i pomislio kako bi bilo kad bi ovdje nastupili. Ovdje nas nitko ne poznaje, nitko nije nikada ni čuo za nas, možda nitko i ne sluša rock and roll, ali baš bi bilo fora da nastupimo ovdje, okruženi pijeskom - kaže o pozornici na koju bi se htio popeti.

Zagreb, 061119
Pjevac grupe Psihomodo pop Davor Gobac.
Foto: Marko Miscevic / Cropix
Marko Miščević / CROPIX
 

Nije izabrao ni klub, ni stadion, nego zabit u Timbuktuu. Penjao se tamo na neku planinu visoku oko četiri tisuće metara i pitao Knjaza, jer bili su na snimanju serijala “Koledžicom po svijetu”, zna li čovjek koji im pomaže, šerpa, za The Beatlese. Naravno da je politički nekorektan vic, ali fućkaš političku korektnost.

- Daj, molim te - rekao mu je Knjaz, možda iz stida, a možda zato što nije vjerovao da bi itko u tom svijetu znao za ono što je inficiralo Gopca, doživotno. Taj se nikada neće izvući, čak i kad bi probao život koji opisuje kao možda zgodan za isprobati.

- Zamisli da živiš tamo gdje ti od jednog do drugog sela trebaju dva sata hoda. Kreneš i uopće se ne zamaraš time kada ćeš doći, možeš usput brati bobice, brijati si svoje u glavi, razmišljati o čemu želiš - govori s oduševljenjem kao da bi se, eto, upravo dignuo s jastuka na trosjedu prepunog mačjih dlaka i krenuo put Malija.

Mačka je usvojena, ulična, žuta, tigrasta. Trosjed je u foto studiju. Davor Gobac je isti, u trapericama i majici, s istom dugom kosom s kojom ga pamte klinke koje su vrištale s njim na prvim nastupima, a danas tamo prepuštaju mjesto nekim novim curama. Da, očekivano je reći svojim kćerima. Ali je vjerojatnije da nisu jer Gobac zasigurno ne može biti odabir nijedne majke, one žele dobro svojim kćerima, a to ne ide s jebivjetrom kakav je Gobac.

Jebivjetar je njegov opis samoga sebe. Bake će uvijek izabrati tako životnog tipa jer znaju da bi moglo biti zabavno, a cure istog takvog jer očekuju da će biti točno tako. Gobac će se sigurno zabavljati.

Zagreb, 061119
Pjevac grupe Psihomodo pop Davor Gobac.
Foto: Marko Miscevic / Cropix
Marko Miščević / CROPIX
 

- Ljubavi se ne možeš sakriti, ona te uvijek pronađe - ispalio je u jednom vrlo neromantičnom trenutku našeg razgovora.

Stalno je pjevao riječi jedne od pjesama s novog albuma. Tu je večer imao probu, Psihomodo je uvježbavao nove stvari za nastup u Ljubljani, a njemu nikako nije do pameti dolazio refren. Onda je u jednom trenutku otvorio mobitel i preslušao taj stih pa se počeo sam sebi smijati kako ga ne može zapamtiti.

Službeno su završili novi album “Digitalno nebo” i sada se prepuštaju koncertiranju, Gobac je mentor u showu “The Voice” i raspored mu je ispunjen kako to i dolikuje zvijezdama. Ili bendu koji se tek probija. Osim što više ne uvježbavaju stare stvari, to su usvojili i izvedu ih na koncertu.

Gotovo da je isto kao i da su na početku, svi moraju u glavi imati isti cilj, nastupiti što bolje, dati što više publici, a možda pritom i uberu neki honorar. Još uvijek tragaju za onim osjećajem zadovoljstva kada cijela dvorana vrišti i skače. Onda znaju da je sve dobro, da je koncert dobar, a bend zaslužuje namjestiti se ispod reflektora.

Gobac mi je davno, ili je prije pet godina bilo prekjučer, rekao da su uspjeli kao bend i muzičari jer žive od glazbe.

- Promijenile su se stvari, naravno - kaže. I onda zezne svako očekivanje nastavkom: - Evo, kombiji su puno udobniji. Da mi je netko prije trideset godina rekao da ćemo u kombijima imati televizore, ne bih mu vjerovao jer to je imao Jagger. Danas u povratku s koncerta gledamo serije. Odličan je ‘Čovjek u visokom dvorcu’, to sada gledamo - govori sasvim ozbiljno.

Na mačkino mjesto sjeo je nakon fotografiranja. Izveo je najmanje četrdeset različitih poza, samoinicijativno se namještao jer je profesionalac, ali najbolje je to što je svaku svoju pozu komentirao, gotovo da je davao potpis koji bi trebao stajati na fotki. Imitirao je Johnnyja Ramonea iz različitih faza i s različitih naslovnica albuma, bio je kompletna postava The Rolling Stonesa, kabaretska plesačica, kockar i gangster, lik s rođendanske čestitke, pompozni preserator i hladnokrvna zvijezda rođena ispod reflektora.

- The Rolling Stonesi? Uh, htio bih jednom svirati s Keithom Richardsom, barem nešto jednostavno, stvar s dva akorda, samo da osjetim tu energiju koju ima. Hej, čovjek ima unuke, a svira rock and roll! - govori sjajećim očima o tipu od 75 godina, kralju memeova o dugovječnosti.

Sa sedam banki htio bih imati, eventualno, mjesto u nekom klubu gdje može doći s ekipom i svirati. Ne vlastiti klub, jer ga užasava odgovornost i poslovi koje klubovi nose, ono klasično pitanje nekog vlasnika kradu li od njega konobari i slično. Njemu bi bilo sasvim dosta da može doći s bendom i svirati.

- Ma, tko zna kaj će biti i hoćemo li biti živi tada. Možda će svi koncerti biti to da će ti se ispred tebe u stanu pojaviti snop svjetlosti i da će muzičar održati koncert u tvojoj sobi, samo za tebe - govori o tome hoće li virtualna stvarnost biti uistinu stvarnost.

Nije imao onog jednog učitelja koji mu je otvorio novi svijet i pustio ga da se igra. Samouk je. Bez ijednog pjevačkog sata. S malom zavišću gleda na ekipu u showu “The Voice”, govori kako ima smisla učiti pjevanje jer ti je onda lakše nastupiti. Sviđa mu se atmosfera tamo, dobro se druži sa svima. No, on nije imao nikakvog ekskluzivnog učitelja, skupljao je od svih, sa svima.

- Na mene su utjecali ti stariji dečki, još od Klinske pomore, tamo smo svi bili klinci, a poslije su to bili razni umjetnici s kojima sam se družio - kaže i s osmijehom krene nabrajati Slamniga, Pjera Žardina, Pipa.

- Pa, radim s čovjekom intervju, jeboga! - vikne u telefon, opirući se pozivu da se rastanemo. Nije zato što sam mu zabavan, prije zato što ga slušam.

- Volim se družiti s ljudima - vrati se svojoj misli o ljudima koji su mu otkrivali i čije društvo ga je poticalo da se i on bavi glazbom, da bude otvoren prema svijetu.

- Volim one koji nešto stvaraju, takvi ljudi imaju drukčiju percepciju života. Davali su mi ideje, kao Slama (Slamnig, op.a.) kad smo radili Blentone, sjedio je s nama u studiju kad smo snimali i na tome mu trebam zahvaliti, a to su stvari koje trebaš učiti. Piko nas je producirao, učio i govorio kako da radimo stvari, Piro je bio važan, on nam je pisao prve scenarije za te Blentone. Svi su oni utjecali na mene, svi smo učili jedni od drugih - govori Gobac o ljudima koji svaki za sebe predstavljaju bitna poglavlja kulturne scene, puno veće od onoga što bi išlo pod pojmom zagrebačkog i hrvatskog kulturnog i društvenog okruženja.

Njegova današnje društvo nije se bitno promijenilo, možda ih je nešto manje i sada su u igri neki novi ljudi kojih nije bilo kad je počinjao 1983. godine. Druži se s bendom, susjedima, društvom kolega muzičara, kao što su Pavel, ekipa iz Vatre, Detour, Massimo, Neno Belan, stvarno ima veliku ekipu. Fora mu je na tulumima i zgrabiti gitaru i onda svirati, biti onaj koji stvara tulum, iako se opravdava da nije muzičar.

- Volim Yammat. Mora biti neka akcija, ja sam Vodenjak, meni to treba, ne moram biti u centru svega, ali volim svirati - objašnjava sam sebe.

Kao da Petar Pan objašnjava zašto neće odrasti. Naravno da cajke izbjegava, vjerojatno bi dobio urtikariju da ih mora slučajno slušati, tipa u taksiju.

- Moram priznati da narodnu muziku, zabavnjake, nisam nikada prihvatio - govori kao da se ispričava, dopunjujući to “nikad” objašnjenjem da neke stvari ne izbjegneš, pokupiš ih negdje usput i tako ih znaš, ali nikada ih ne potražiš i daš si truda da ih izbjegneš kao model zabave. - Pa, moja prva ploča koju sam si kupio bila je “Pljuni istini u oči” jednog Buldožera, ja sam čuo The Beatlese i bilo je gotovo - kaže Gobac.

On se stvarno iskreno smije, nije mu smijeh nešto usputno, zaštitni znak i opravdanje, on se stvarno zabavlja u svakoj rečenici. Ako postoje tipovi koji su uvijek dobro, nasuprot onih koji stalno cendraju, gunđajući zbog bilo čega, Gobac je među onima koji su uvijek dobro. Taj čak nije nikada ni posumnjao u Psihomodo, uvijek je vjerovao da će se izvući i da će se sve popraviti, kaže o svojim sumnjama i onoj fazi kad su bendovi odustajali od sebe zbog depresije uzrokovane ratom.

- Nije da sam imao onu situaciju da sam se usrao, razmišljao o tome da smo gotovi. Ali, bilo je teških trenutaka, to da. Nije stvar bila na nekoj svjesnoj razini. Pitao bih se padamo li, a onda se ispostavi da smo na istom nivou, samo izgubiš taj osjećaj da si dobro. Bilo je situacija da puno sviraš, a malo zaradiš, napraviš neku stvar i nema dobre reakcije publike pa se pitaš što se događa. Recimo, kad smo napravili ‘Srebrne svinje’ 1994. godine, bio sam uvjeren da smo napravili genijalnu stvar, bila je iskrena, dobro snimljena, ali je prvi odjek bio nikakav, čovječe! Tada je vladao onaj hrvatski dance, pitao sam se što se događa, kaj to nitko ne kuži, di je publika, slušaju li samo komercijalu? A znao sam da su tu negdje, to je ekipa iz 80-te… I onda smo snimili spot Starfuckera s Gonzom i sve se promijenilo. Najedanput se rasprodala tiraža ‘Srebrnih svinja’. Taj spot je bio ključan. Bio je rat, dugo se ništa nije radilo i Gonzo je nazvao i rekao: ‘Daj, idemo nešto raditi, nisu bitni novci. Hajmo snimiti neki spot’. Iz te namjere, da idemo nešto raditi, skužili smo da smo snimili najskuplji spot ikada i da smo našli i sponzore. Mislim da je taj spot napravio malu revoluciju ovdje, izgledao je kao da je s MTV-a, Gonzo je to napravio odlično. Svaka mu čast! Baš smo se svi dobro dogovorili kako bi to dobro izgledalo, Tigran se tu dosta angažirao i to je stvarno bio redateljski rad našega Spielberga iz Novog Zagreba uz malu pomoć svojih prijatelja - smije se dječački.

I onda ja sve uprskam, pitam ga kako je ostati bez frenda. Gobac veli da nije satima mogao vjerovati to što mu je javljeno telefonom. Nije vjerovao, nije mogao prihvatiti tu činjenicu. Skrene s teme na priču o tome kako je bend nastavio odmah raditi. Ispričao je kako mu je bilo teško kad je umro Dino Dvornik i kad mu je otišao frend Tigran. To su ti udarci od kojih nema obrane. Ostane praznina i bol.

Nema pouke ni pravila kako nastaju dobre pjesme. Uvijek je to rad, ali neki put je sve puno lakše. S ovim albumom “Digitalno nebo” je jako miran, siguran je u njega.

- Za neke stvari znaš od početka kako moraju zvučati. Volio bih da se to češće događa. A opet, za neke se stvari baš moraš potruditi, stalno ih sređuješ i popravljaš dok ne dođeš do toga da si zadovoljan, da ih možeš staviti sa strane da malo odleže i onda im se vratiš, kao što i radimo s pjesmama. Kad završiš pjesmu, staviše je da malo odleži. Onda joj se vratiš nakon nekog vremena da provjeriš jesi li promijenio mišljenje ili ne. Joj, tako bi lijepo bilo kad bi za što više pjesama od početka znao kako moraju zvučati. S nekim smo se pjesmama jako dugo borili. ‘Osjećam se haj, mozak baj, baj’ sa ‘Srebrnih svinja’ je stvar koju smo, ni sam ne znam koliko puta mijenjali, imala je toliko verzija prije nego što je postala ovo što je danas, a i dan-danas je hit. Neki put se iz jednostavne ideje razvije nešto sasvim treće, cijela umjetnost je takva - kaže i razvije misao o tome kako je lijepo baviti se i prepustiti kreativnosti.

- Cijeli život je kreativna stvar, mislim da bi svi trebali u svojim okvirima biti kreativni - ističe i tu negdje u rečenicu ubaci kako su stari majstori bili dobri ne zato što su bili stari, nego zato što su u svoj posao ubacili kreativnost da bi mogli riješiti neki problem.

- Joj, centralno mi je u komi. Već godinu i pol dana. Popizdit ću. Evo, bojler me izbaci iz takta - smije se apsurdu da od umjetnosti do bojlera treba samo kratka rečenica ili manje. I ode na probu.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo