Zbog čega odlazim s Televizije? Da ne palamudim, kako bi rekao Rambo A., otišao sam jer sam bio nezadovoljan. Ne plaćom, ne smijem se buniti, već smjerom kojim smo otišli firma i ja. Posljednjih godinu, godinu i pol, tiho sam eutanaziran. I, počeo sam se gasiti. Počneš prvo sumnjati u sebe, a onda skužiš igru. Više nisam vidio izlaz. Magla se spustila, sve gušća… - kaže Ranko Stojanac, vrsni reporter i zaštitno lice HRT-ova centra u Rijeci koji nakon četvrt stoljeća napušta televiziju na koju je došao još 1993. godine kao sportski novinar Radio Rijeke, a potom je prešao na HTV, za koji je godinama radio priloge koje su gledatelji naše javne televizije potom danima, nerijetko uz smijeh, znali prepričavati uz kavu. Koliko je dugo razmišljao o odlasku s HRT-a?
- Ne znam ni sam, čini mi se dugo. Zadnjih mjeseci intenzivno, a kad sam dobio potvrdu da nema više kruha za, hm, moj način razmišljanja, nisam više dvojio - govori Stojanac, koji priznaje da mu nije bilo lako donijeti ‘konačnu odluku’.
Obiteljski čovjek
- Naravno da nije bilo lagano. Imam obitelj, 12-godišnjeg sina... Onda misliš: ‘Di ćeš, luđače, sigurna je plaća, razmisli…’ Ali, kad sam prelomio, bio je kraj. Znate onu Arsenovu: ‘Otkako te ne volim, netko mi iz vlaka maše, prazno mi je, ali lakše…’ Arsen... Znate li da je naša ekipa bila prva u Padovi kod njega?! Kad je čekao na transplantaciju jetre, mršav. Čitao mi je iz svojih papirića, ‘ušporko’. Bila je to tužna, intimna promocija zbirke ‘Na zlu putu’. Tek sam to kasnije shvatio kad je izašla… - prisjeća se novinar. Kome je od svojih kolega prvo rekao da odlazi i kako su reagirali kada im je kazao da više neće zajedno raditi?
- Odluku sam prvo priopćio šefici Ireni Hrvatin. A kako su reagirali moji kolege? Neki su bili iskreno tužni, neki iskreno ravnodušni. Za ostale ne znam - bez okolišanja govori Stojanac koji je na HRT-u radio dvadeset i pet godina. Kako su izgledali njegovi novinarski počeci, u kojim je sve redakcijama bio?
- Došao sam na Radio Rijeku 1993. godine, u Sportsku redakciju, kod doajena Željka Kesovije. Nakon godinu i pol Jaroslav Kovačević, tadašnji glavni urednik riječkog HTV-a, povukao me kat iznad. Bio mu je to sjajan potez (smijeh). Jaro je bio mačak, širokog horizonta, imao je manire. Pravi šahist. Puno mu dugujem, trpio je moje mušice. Ok, muhe - kroz smijeh se ispravlja novinar kojeg publika voli, cijeni i pamti kao rasnog reportera. Može li izdvojiti neku reportažu na koju je posebno ponosan, odnosno neko televizijsko javljanje kojim je osobno bio najzadovoljniji?
S Korza s kacigom
- Ljudi su zapamtili ono novogodišnje javljanje s Korza s kacigom koju sam na glavi imao ‘protiv eksplozije vražjih misli’. Ali, vjerovali ili ne, radio sam ja i ozbiljne stvari. Bilo je tu, na primjer, suđenje Norcu i ‘gospićkoj skupini’. Pa onda izvještaji vezani uz one ‘lopine’ iz Riječke banke. S riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom se nisam svađao samo oko liganja. Nije loša, mislim, bila ni crtica iz Karamarkove kampanje, kad Zoran Žmirić, sjajan pisac i dragovoljac, umorno kaže da mu je muka više od dokazivanja je li Rijeka dovoljno hrvatska. Ili priče u kojoj jedan Samir Barać, bivši kapetan naše vaterpolske reprezentacije, izjavljuje da se boji za svoju djecu koja odrastaju u okruženju mržnje i nametnutih razmišljanja.
Ej, Barać to kaže, ne neko staro partizansko laprdalo! Pa onda lezbijsko vjenčanje na Krku, ugodno, nenametljivo, opušteno... Takve priče, međutim, u posljednje vrijeme više nisam radio, nismo ih uopće više radili - govori sa sjetom novinar koji se političarima tijekom svojih televizijskih javljanja nikada nije skanjivao postavljati i tzv. nezgodnija pitanja. Je li ikad požalio zbog toga?
- Ma dajte, molim vas, pa to je posao. I nama i njima - kaže Stojanac. A je li se tijekom svog novinarskog posla susretao s političkim pritiscima moćnika i kako je to rješavao?
U društvu žena
- Pritisci? Bilo ih je. Kako smo ih rješavali? Nekad na šake, nekad pićencem (smijeh). Ipak, više od toga, odnosno teže od toga su mi pali oni internetski linčevi s naglaskom na obitelj. Neki su u svemu tome bili otišli toliko daleko da mi je dijete morala diskretno čuvati policija. Ah, ti crvi… - prisjeća se reporter koji je televizijskim gledateljima poznat i kao iznimno duhovit čovjek.
U jednom od svojih zadnjih priloga na HRT-u, onog s nedavnog novogodišnjeg dočeka u Rijeci, pao mu je mikrofon, što je, podižući ga, duhovito prokomentirao riječima: ‘Ovo je dokaz da treba imati čvrstu ruku’. Je li i privatno duhovit kao i na ekranu?
- Pa, nisam vicmaher. Sramežljiv sam čak. Posebno u društvu žena (smijeh) - kaže Stojanac.
Što bi za njega danas, nakon 25 godina rada na televiziji, predstavljalo poslovni izazov?
- Poslovni izazov za mene bi bilo to da mi se dogovore jezik i mozak, a ne da mi to drugi sređuju - britko kaže novinar, koji ipak ne želi konkretno odgovoriti kada ga pitamo hoćemo li ga u skoroj budućnosti možda moći gledati na nekoj drugoj televiziji?
Za četiri godine
- Možda. Premda. Iako. - kaže Stojanac, koji se nasmijao kada smo ga podsjetili kako nam je u razgovoru što smo radili prije četiri godine kazao kako mu je velika želja da se ova njegova Televizija (jer, nikad nije krio da mu je HRT više od firme, pa je zato svoju kuću uvijek zvao Televizija, s velikim početnim slovom), nikad nikoga ne mora sramiti. Što danas misli o toj svojoj želji i je li mu se ona ispunila?
- Bilo mi je ugodno pričati s vama. Javite mi se za četiri godine… - kratko kaže Stojanac.