Prvobitna ideja za glazbu za pjesmu ‘Ka dica’, s kojom je Marko Škugor pobijedio na 57. Splitskom festivalu, bio je povratak u retro štih moćnih balada 80-ih godina. Aranžman je minimaliziran i na pjesmi uopće nemamo pratećih vokala. Inspiracija za ovu, kao i zapravo za svaku pjesmu, je svaki dan oko mene - što svakako treba zahvaliti životu u našem divnom Splitu. Šećem se po Marjanu, sjedim uz more, crpim lipotu iz našega grada koja sama ‘izlazi’ kroz glazbu - kaže Pero Kozomara, splitski skladatelj koji je početkom srpnja osvojio prvu nagradu splitske publike na Prokurativama. Kozomara iskreno kaže da ne zna koja mu je to nagrada po redu.
- Zaista ih nisam sve pobrojao, ali zapamtio sam da je ovo u posljednjih pet godina moj treći Grand Prix Splitskog festivala. Samo dan prije festivala skupa s mojom klapom Rišpet osvojio sam i Cesaricu za klapski hit godine, pjesmu ‘Reći ćeš mi fala’, na što sam također izuzetno ponosan. Takve nagrade koje dolaze upravo od našeg najvažnijeg kritičara, publike, puno znače izvođaču, ali i autoru pjesme - ističe Splićanin koji je posljednjih godina fokusiran na klapsku glazbu.
Rozga i Jole
- Naravno, na prvom mjestu je moj Rišpet, pa nakon toga ostali. U drugim žanrovima pisao sam za moje drage Jelenu Rozgu i Jolu, a imam i novu pjesmu za Giuliana koja bi trebala izaći na jesen. Kad skladam najčešće već u startu znam kome ću namijeniti koju pjesmu. U glavi se kockice same poslože dok biram mol ili dur, dok razmišljam o ritmu i melodiji... Emocija koju pjesma donosi formulira odluku o izvođaču koji se čini najidealniji. Naravno, nakon toga uvijek slijedi odlazak u studio da vidimo leži li ta pjesma izvođaču kojeg sam zamislio jer ipak ne leži sve svima - govori muzičar koji je odmalena znao da će se baviti glazbom.
- Imam veliku sreću da mogu raditi i zapravo živjeti upravo od onoga što volim i o čemu sam sanjao od malih nogu. Kada sam bio dijete, nakon glazbene škole bih otišao do robne kuće Dalma koja je imala prekrasan izlog s instrumentima i tamo bih dugo gledao u bubnjeve, klavijature, gitare i maštao kako ih sviram. U to vrijeme tinejdžerstva jako je popularno bilo Bijelo dugme i njihove ploče nisam skidao s gramofona sve dok se ne bi izlizale. Favorit mi je bila pjesma s trećeg albuma ‘Sanjao sam noćas da te nemam’ - govori nekadašnji harmonikaš.
‘Vrijeme nježnosti’
- Glazbenu školu nisam dugo pohađao, išao sam u glazbeni vrtić dvije godine i nakon toga u nižu glazbenu do pete godine. Kako su bila popunjena za mjesta za klavir i gitaru, svirao sam što je preostalo, a to je harmonika. U glazbenoj smo imali poprilično stroge profesore, morali smo kod kuće vježbati po nekoliko sati dnevno, što mi se, naravno, ponekad nije dalo - no sigurno da sam danas zahvalan na osnovama koje sam tamo stekao, a koje su mi puno koristile u pisanju pjesama - raznježeno govori Kozomara prisjećajući se svog djetinjstva.
- Bilo je to lipo djetinjstvo s puno divnih uspomena. Rekao bih da je riječ o tipičnom odrastanju mojih vršnjaka: puno nogometa i košarke na ulici i uvijek zanimljivi dječački fajtovi protiv drugih ulica. Kao u ‘Junacima Pavlove ulice’ (smijeh). Split mog djetinjstva pamtim po milijun dragih i dobrih ljudi, utakmicama Hajduka na staroj plinari, kupanju na bazenu Jadrana, šetanju po Rivi s ekipom kada ste točno znali gdje se nalaze motoristi, šminkeri, rokeri... Svatko je imao svoj dio Rive i točno se znalo gdje se tko nalazi. U to vrijeme svi su nešto trenirali, a tko nije uspio u nogometu, košarci, vaterpolu, uhvatio bi se glazbe. Nije bilo interneta ni Facebooka. Ljeti sam najčešće odlazio kod none i dide u Škrip na otoku Braču i tamo guštao s rođacima, tako da je i velik dio moga djetinjstva obilježen mojim Bračem - prisjeća se Kozomara, koji ne zna od koga je naslijedio ljubav prema glazbi, iako su mu, kaže, dida i barba lijepo pjevali.
Poput većine ljudi koji se bave glazbom, i naš sugovornik u prvi bend je stupio kao tinejdžer.
- U mladosti sam imao mali milijun bendova, vježbali smo po mjesnim zajednicama zajedno s Karanom, Gibom, Belanom, Obalom... Jedan od uspješnijih bendova bio je ‘Vrijeme nježnosti’ s kojim sam pobijedio 1988. na legendarnoj gitarijadi u Zaječaru koja je tada imala kultni status u Jugoslaviji i na kojoj se natjecalo više od tri stotine autorskih bendova. Nedugo nakon toga, pjevačica benda je otišla jer se zaljubila i bend se raspao. Kako to bude sa svim velikim bendovima (smijeh). U to doba bio sam dobar i s pokojnim Dinom Dvornikom. Kao tinejdžeri odlazili smo zajedno plesati na matineje u disku hotela Park vikendima, a kasnije smo zajedno bili i u jednom bendu. Zanimljivo je da tu Dino nije pjevao, već svirao bubnjeve, a Karan je pjevao.
Od Dinova brata Deana krali smo bas pojačalo kad ga nije bilo doma. Na jednoj od mojih prvih svirki na velikoj splitskoj gitarijadi, gdje je u dva dana nastupilo više od 70 bendova, trebao sam svirati klavijature i imao sam užasnu tremu - odnekud se pojavio Dino i spasio me. Sjeo je do mene i svirao lijevu ruku, a ja sam mu vikao akorde i svirao desnu! Tako smo imali jedinstvenu pojavu - čak dvojicu klavijaturista na jednoj klavijaturi! Dino je bio i ostat će zapamćen kao fantastičan čovik, uzor svima nama koji se bavimo glazbom, nevjerojatan talent ispred svoga vremena, i jako mi je žao da nije tu, dao bi još puno toga hrvatskoj glazbi - ističe nesuđeni pomorac.
Pomorski faks
- Studirao sam na Pomorskom fakultetu, ali sam odustao na trećoj godini. Priznajem, studirao sam površno, prekinuo sam studij u trenutku kada mi je ostalo još par ispita za diplomu, no glazba je kod mene uvijek bila u prvom planu. Kao i većina moje generacije - svi smo se još tražili u to vrijeme - htio sam biti redatelj, glumac, nešto vezano uz umjetničku struku. Dok sam se pomalo spremao za težak prijemni, prošao je rok pa sam upisao pomorski faks jer je tu jedino bilo slobodnog mjesta. Kada se počelo zarađivati od svirki i organizacije koncerata, nestalo je i ono malo interesa za učenje i sav fokus se prebacio na glazbu - govori nekadašnji roker.
Mlad i roker
- Tako je, roker! Bio sam mlad, slušao rock i - ne biste vjerovali - imao dugu kosu do ramena te guštao u ‘mantanju’ glavom na gitarske riffove Rolling Stonesa, Deep Purplea, Gunsa... Skidali smo njihove pjesme uz gitaru i pjevali po plažama na ljetnim tulumima. S godinama sam počeo slušati nešto ozbiljniju glazbu i posebno se inficirao skladbama Zdenka Runjića koji mi je nešto kasnije postao i prijatelj - Zdenko mi je i danas veliki glazbeni uzor. No, moj sin Duje (26) sluša rock pa zahvaljujući njemu još uvijek imam priliku povremeno poslušati nešto novo te čak i otići na koji koncert - govori Kozomara, koji nikad neće zaboraviti svoju prvu nagradu na Melodijama hrvatskog Jadrana, kada je Alen Vitasović osvojio Grand Prix s “Burom”.
- Sve je počelo kada sam Alenu poslao demo snimku ‘Bure’ koju je otpjevao Oliver i iza toga ga nije trebalo nagovarati. Prva nagrada došla je potpuno neočekivano, bili smo svjesni da imamo predivnu pjesmu, no na festivalu je sudjelovalo puno etabliranih i jakih imena glazbene scene sa skladbama koje su također bile izvrsne. Riječ je zapravo o mom prvom velikom glazbenom uspjehu koji je ostao najupečatljiviji po oduševljenom skoku Vitasovića u bazen s mikrofonom. Lipa uspomena od koje su prošle čak 22 godine - prisjeća se skladatelj koji se posljednjih 10-ak godina intenzivno bavi klapskom glazbom. Što ga je tome privuklo?
Ivo Amulić
- Oduvijek sam volio klape i njihov jedinstven glazbeni izričaj karakterističan za našu Dalmaciju. Trenutak koji je možda bio presudan jest obrada klape Cambi, s tenorom Špirom Jurićem, Gibonijeve pjesme ‘Ljudi, zviri i beštimje’. Ta me obrada oduševila te inspirirala da sjednem za klavir i napišem ‘Ne more mi bit’ koju sam želio da otpjeva upravo klapa Cambi. Ponosan sam na tu pjesmu koja je s godinama postala veliki hit te zapravo započela moju karijeru skladatelja klapske glazbe. Nakon nje nastao je niz skladbi poput ‘Još ne mogu pristat volit’ te ‘Zore bile’, a sve su objedinjene na autorskom CD-u ‘Ne more mi bit’, na kojem sedam ponajboljih hrvatskih klapa izvode moje pjesme - govori osnivač klape Rišpet s kojom niže lijepe uspjehe.
- Već šestu godinu nastupamo na Splitskom festivalu, na kojem smo pobijedili 2013. s pjesmom ‘Ćaća’. Sam početak rada klape bila je pjesma ‘Sunce mi od tebe dolazi’, glazbena suradnja s legendom hrvatske glazbe, Mišom Kovačem. Rišpet je ovoga trena okosnica rada gotovo svih mojih pjesama - što je razlog zašto je klapa i nastala. Fantastičan je osjećaj imati skupinu ljudi s kojom uživaš raditi, a i privatno se družiti. Veliku pomoć prilikom osnivanja klape pružila mi je moja draga prijateljica, Antonela Burić, inače pjevačica i voditeljica po meni najbolje ženske klape u Hrvata - Neverinki. Tražili smo dobre vokale, ali prije svega i kvalitetne ljude koji će dobro funkcionirati zajedno.
Šest godina kasnije mogu reći da se definitivno nismo prevarili! Izuzetno mi je drago da je s nama i nezamjenjivi Ivo Amulić. S Ivom sam prijatelj već 30 godina - on nije klasičan tenor već je specifičan vokal koji varira između baritona te tenora, i fenomenalan frontmen. On je sjajan čovjek, velik prijatelj, odličan pjevač i izvrstan zabavljač na koncertima. Uz sve to, naš Ivo uskoro postaje djed pa mu čestitam! - otkriva Kozomara, koji kaže da su druženja unutar njegove klape česta i vesela.
Ljepotice i klapa
- Upravo dogovaramo druženje za idući tjedan, no uvijek je problem pripremiti toliko peke i pića koliko ovi moji ‘teškaši’ mogu pojesti i popiti (smijeh). Odlična smo ekipa, stvarno sam jako sretan s njima. Slobodnog vremena imam jako malo i nastojim ga provesti s obitelji. No i tada mi dopuste da povremeno malo sjednem za klavir.
Inače, u braku sam sa svojom Dijom već 27 godina, imamo sina Duju koji privodi kraju studij prava, svira klavir za svoj gušt, ali mi je ujedno veliki filter za sve pjesme koje napravim - njemu ih prvom pustim jer ima sjajno uho i izvrstan osjećaj za glazbu, rijetko kada pogriješi sa savjetom - kaže jedini Splićanin koji je uspio privoliti poznate splitske ljepotice poput Fani Čapalije i Ane Sasso da gostuju u spotovima njegove klape. Kako mu je to uspjelo?
- To su krasne žene koje praktički poznajem cijeli život, drage, jednostavne i tople osobe - a šta je posebno simpatično, ujedno privatno slušaju moje pisme i klapu Rišpet, tako da nije bilo nikakvih problema - skromno kaže Pero Kozomara.