Tony Cetinski u karijeri proživljava novu mladost. Nakon što je lani u proljeće nakon duge diskografske stanke objavio album “Kao u snu” inapravio glazbeni zaokret, poznati Istrijan pročešljao je regiju.
Ako se govori u brojkama na turneji koja je u punom jeku, vidjelo ga je 300 tisuća ljudi i ruši sve rekorde. Prožela ga je pozitiva, pun je energije i ne misli stati. No, nisu mu posljednjih godina u svemu cvjetale ruže. Naročito u privatnom životu.
Poznati glazbenik otvorio nam je dušu, progovorio o svemu što je proživljavao, u čemu je nalazio snagu i što ga je tjeralo da ide naprijed. Jednostavno, sve loše ostavio je iza sebe.
• Danas, nakon brojnih putovanja i destinacija na kojima si bio i u jeku turneje #samoljubav, kako bi izgledala recenzija tvojih koncerata?
Nisam baš najbolji u samorecenzijama, ali sigurno mogu reći da se sve može svesti na jedan zajednički nazivnik, a to je #samoljubav. Gdje god da sviramo, emocije i dobra zabava pod vodstvom ljubavi dominiraju bez ikakvih podjela i predrasuda. Kao što sam i najavio u početku, ova će turneja trajati godinama i to obećajem. Sve dok ljubav ne zavlada posvuda, mi nećemo stati svirati i slati poruku #samoljubav.
• Predstavio si se publici u nekom novom, senzibilnijem izdanju nego prijašnjih godina. Uz odlične glazbenike, na pozornici na nekim nastupima dijeliš binu i s gudačkim orkestrom. Što te inspirirao za takav stil?
- O tome sam maštao godinama jer imam cijeli niz pjesama u kojima se gudači itekako uklapaju s bendom. Drago mi je vidjeti da su i neki kolege počele ići u istom smjeru.
• Trideset godina si na sceni. Jesi li se umorio od publike?
- Od publike se nikad neću umoriti, ali budem li ja ikad umorio publiku, onda ću se povući.
• Koliko si se mijenjao s godinama i jesu li danas u pitanju neke nove generacije koje dolaze na tvoje koncerte?
- Zapravo je nevjerojatno gledati i slušati neke klince u publici koji uglas pjevaju sa svojim roditeljima neke pjesme koje su nastajale dok su njihovi roditelji bili još tinejdžeri. Divan osjećaj je kad uživaju u pjesmama onako iskreno i da ih sve one povezuju.
• Ako se osvrnemo na regiju po kojoj uspješno koračaš, onda treba spomenuti impresivne koncerte u zadnje vrijeme. Primjerice, na beogradskom Tašmajdanu i festivalu na Ušću pa sve do intimne atmosfere na šibenskoj tvrđavi Sv. Mihovila ili u Varaždinu na Špancirfestu pa sve do posljednjeg u tvom rodnom Rovinju. Što ti nakon svega prolazi glavom?
- Trenutno uživam u svim oblicima i prostorima koji nam se nude, a da pritom sami biramo gdje želimo a gdje ne želimo svirati. Prijašnjih godina osvajali smo sve najveće Arene pa smo u nekim gradovima išli čak i korak dalje.
Stadioni i sportske dvorane su sasvim ok, ali nekako mi srce u intimnijim prostorima poput tvrđava ili kazališta više treperi. Bolji je kontakt, bliže smo si s publikom pa je sve nekako emotivnije. Vidjet ćemo gdje će nas ova turneja odvesti. Svoje planove već odavno ne otkrivam prije njihove realizacije jer konkurencija je brza i pohlepna.
• Polako pakiraš kovčege za odlazak preko bare. Očekuje te publika u Australiji, a potom u Americi i Kanadi. Predstavljaš im se prvi put u karijeri, što očekuješ?
- Očekujem puno ljubav jer to je budućnost za sve generacije koje misle ići naprijed i za sve koji žele biti sretni. U Australiji nisam bio nikad, kao ni u Americi, tako da nas sve skupa interesira koliko su ljudi tamo napredovali u pogledu budućnosti i ljubavi ili još žive u prošlosti tapkajući na mjestu. Vidjet ćemo. No, sve skupa nas ta druženja jako vesele.
• Tri desetljeća je iza tebe u glazbi. Od tebe se nekako očekuje i veliki slavljenički koncert u Zagrebu.
- Da, naravno da ćemo i u Zagrebu obilježiti mojih prvih 30 godina karijere koja se slavi iduće godine. Ideja je da to bude na moj rođendan.
• Unatoč brojnim utakmicama u nogama, energije ti i dalje ne nedostaje. Je li u pitanju dobra genetika ili je tajna uspjeha u nečem drugom?
- Ne znam. Znam samo da i kad sam mrtav umoran od putovanja, kad vidim svoju publiku, čim se popnem na pozornicu, umor više ne postoji. Ljudi mi daju snagu i poletnost.
• Na što si danas najviše ponosan?
- Na svoje suradnike i drage ljude u mom sadašnjem okruženju. Isto kao u privatnom, tako i u poslovnom smislu dugo sam tražio to što sam pronašao tek kad sam bio na koljenima i odustao od svega.
• Možeš li se prisjetiti svog najvećeg gafa koji ćeš zauvijek pamtiti?
- Gafova je bilo uistinu puno. Npr. na otvorenju jednog velikog šoping centra lik je odrezao vrpcu prerano i ljudi su nahrupili u centar, a mi smo tek započeli svirku na ulazu i mogli smo samo sebi pjevati i pritom gledati ljude kako ulaze ne obazirući se na nas.
Ima još jedan simpatičan momenat negdje u nekom selu u vrijeme kada sam nastupao posvuda i sam uz klavijaturu. Na tonskoj sam probi zamolio vlasnika kluba da mi osigura mikser kako bih se ukopčao sa svojom klavijaturom na razglas kluba.
Čovjek mi je potom donio mikser za miksanje jaja. On je gledao mene u čudu misleći da sam lud i što će mi mikser, a ja sam njega samo pitao: Je li to skrivena kamera?
• Gotovo svi veliki glazbenici imaju situacije na koje bi željeli zaboraviti u životu. Koja je tvoja?
- Pa recimo da situacija s mikserom za jaja je idealna za amneziju. Hahahaha
• Iza tebe su dva propala braka. U trećem sa suprugom Dubravkom našao si neko svoje ispunjenje, istinsku sreću. U čemu uživate, kako živite.
- Imam dvoje prekrasne djece iz bivših brakova i sretan sam što ih imam, no ljubav sam uistinu pronašao kad sam od ljubavi odustao. Čudni su putevi Gospodnji i hvala mu na svakom danu.
• Otac si dvoje djece. Je li teško u njihovim godinama ispuniti sva njihova očekivanja?
- Teško je pratiti njihove interese i trendove, ali nekako uspijevam ili barem mislim da uspijevam. Christian je već momčina na fakultetu, a Pia je završila peti razred osnovne.
• Kako oni, svako u svojim godinama, gledaju na oca glazbenika?
- Ne znam. Kad se družimo, moja je karijera nešto sporedno. Nastojim ih što manje opteretiti svime što moj poziv donosi.
• Prošao si kroz neke uistinu teške životne situacije: teški razvod, kobna nesreća, obiteljski problemi, bolest supruge… Kako se sve to manifestiralo na tebe? U čemu si nalazio snagu za dalje?
- Ljubav i vjera su sestre blizanke pa jedna bez druge ne idu. Neke situacije su me svakako obilježile i ostat će mi cijeli život urezane u sjećanju. Shvatiš da nisi ti taj koji možeš išta planirati nego se samo moraš znati nositi sa svim što život donosi.
• Za razliku od velike većine tvojih kolega, nisi skrivao svoje poroke.
- Možda sam ih se i zbog toga uspješno i riješio?
Ravnoteža duha i tijela jača je od bilo kojeg poroka, ali da je lako to postići, nije. Kad se uspije, onda se stvarno sve može i svaki dan je velika pobjeda.
• Koliko ti je duhovnost odnosno vjera bitna?
- Duhovnost je u svakom smislu i obliku najvažniji faktor ravnoteže u životu. Bez vjere život nema svoju svrhu niti smisla.
• Kako gledaš na domaću glazbenu scenu. Olivera više nema, ostala je tek nekolicina vas koji ste opstali. Je li vidiš neke nove klince koji bi eventualno jednog dana mogli biti vaši nasljednici?
- Ne znam što bih ti rekao na to a da ne ispadne kako ja sada tu nešto pametujem. Ima jako puno talentiranih ljudi koji nažalost nikad neće dobiti svoju priliku ne pripadaju li nekome od klanova koji su se utaborili.
Neko sam se vrijeme nalazio u rovovima u borbama protiv tih netalentiranih mecena i bivših glazbenika koji su instrumente zamijenili kravatom i onom krasnom torbicom koja se nosi preko ramena.
Trenutno, želiš li čuti svoju pjesmu i nov si kao izvođač, možeš u tome uspjeti samo ako pristaneš pjevati pjesme naših top 10 autora prema ZAMP-u. Sve ostalo je rovovska bitka.
Scena nam je kakva jest upravo zbog toga što više glavno oružje nije dobra pjesma nego pozicioniranje ili pripadanje nekome tko ima uigran tim poslušnika i podanika.
O tim i sličnim problemima sam davno govorio dok su drugi čučali iza žbunja i čekali da im netko raskrči put do fotelja, a istovremeno mene proglašavali buntovnikom bez razloga. Danas vidimo da je razloga bilo i da je naša scena zbog svoje impotentnosti samo omogućila da postanemo deponij glazbenog uvoznog smeća.
To je jako složena tema i teško je u jednom ovakvom intervjuu o tome razglabati. To je više tema za neku tribinu. Problem postoji otkad imamo neovisnu državu Hrvatsku. Sve je bilo planski, a neki od nas nekako su se uspjelo snaći. Nije ni nama bilo lako, no današnjim nadolazećim talentima je još i teže.
• Imao si sreću surađivati s nekim od najvećih glazbenika na svijetu, no zasigurno imaš još želja, neostvarenih suradnji.
- Da, surađivao sam s velikim imenima, no nikad nisam dozvolio da živim dalje na tim kreditima. Ovo što radim za mene je poziv pa tek onda posao tako da mislim da ću se uvijek iznova dokazivati i stvarati.
Taman da mi se više ništa od većih stvari poput tih suradnji ne ostvari, mislim da mogu biti ponosan i sretan na sve što sam u ovih 30 godina postizao, ali bez podrške dragoga Boga, suradnika i publike, teško da bih išta uspio. Zato samo idemo naprijed s obje noge na zemlji i neopterećeni bilo čime iz prošlosti.
• I na kraju, kako i gdje sebe vidiš za desetak godina?
- U svojoj Istri, odnosno Hrvatskoj u kojoj više političari i mediji neće opterećivati nove naraštaje s prošlošću te sigurno i opušteno koračajući prema naprijed i u vjeri.
Ne treba zaboraviti žrtvu iz prošlosti i sve što je narod prolazio da bismo živjeli slobodni i sretni, ali čemu vraćanje čak u 1945. To stvarno više nema smisla.
Želimo li da mladi ljudi koji danas imaju dvadesetak godina ostanu tu, ili, ako su otišli, da se vrate, moramo prestati servirati priče koje smo mi od 50 godina slušali kad smo bili klinci. Ajmo krenuti naprijed i sve će biti u redu.