PIŠE NENAD POLIMAC

VELIKA KARIJERA VJEČNE DJEVOJČICE Kako je Ljupka Dimitrovska probila željeznu zavjesu i postala megazvijezda u DDR-u, Čehoslovačkoj i SSSR-u

Krajem 60-ih od plavokose Ljupke Dimitrovske niste se mogli obraniti na radiopostajama koje su do iznemoglosti puštale njezin hitić “Čibu čiba”.

Plavokosa Makedonka, rođena Skopljanka, upravo se preselila u Zagreb, zaljubila u estradnog tajkuna Nikicu Kalogjeru i on ju je profilirao kao svojevrsni prototip “bubblegum” estrade. Imala je kratko rezanu frizuru poput Talijanke, “zlatne kacige” Caterine Caselli, no glazbeni koncept joj nije bio ni približno tako ambiciozan.

Kalogjera ju je definirao pjesmicama koje su mogle funkcionirati kako kod pučkoškolaca tako i umirovljenika, nije tu bilo ni trunke provokacije koju je genijalni Francuz Serge Gainsbourg uštrcao nešto ranije u svoju subverzivnu suradnju s maloljetnom France Gall. Za razliku od potonje, koja je lizala sladoled kao da radi nešto drugo, Ljupka Dimitrovska je bila simbol aseksualnosti i vedrine, vrsta automata koji je odgovarao najrazličitijim željama.

 

Efektan refren

Nešto ranije tako nešto ne bi bilo moguće. Pedesetih, a pogotovo 60-ih imali smo krajnje respektabilnu estradu, koja se uglavnom nadahnjivala talijanskim uzorima, Arsen Dedić, Gabi Novak i nešto kasnije Josipa Lisac predvodili su vrlo jaki glazbeni val u kojem su tekstovi bili jednako važni kao i melodije, no tada je zavladala struja koja je htjela da sve bude što jednostavnije: što kraći recitativ i što bučniji i efektniji refren.

Mišo Kovač je pjevao “Čemu da živim” i nije to mislio jako ozbiljno, a Ljupka mu je s druge strane odgovarala s “Čibu Čiba”. Bila je to bitka između modernističke, kvalitetne pop-glazbe i nove banalnosti koja se konzumira bez osobitih pretenzija. Ljupka je bila reprezentant ovog drugog, struje koja je dakako pobijedila, bar kad su naklade bile u pitanju, a Kalogjera joj je svojim tanjušnim melodijama pomogao da dosegne stupanj zasićenja. Kako su se pjesme zvale? “En-ten-tini”, “Čiki čiki či”, “Ljutiće se moja majka” i “Ta tvoja barka mala” - tek nekolicina naslova iza kojih se nije krilo puno više, samo naglašeni ritam, redundantni stihovi i bezazlene pop-trivijalnosti. Nimalo slučajno, prvi album izdala je tek 1975. koji se zvao “Ljupka” i nije predstavljao ništa posebno jer je publika sve najvažnije već dobila na singlicama.

 

Osvojila istok

U kontekstu domaće pop-glazbe nije tu bilo presedana, više zatupljivanja, no u Istočnoj Europi, odsječenoj od takve vrste glazbenih atrakcija sa Zapada, ona je postala megazvijezda. U Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Sovjetskom Savezu osobito je uspješno nastupala s Ivicom Šerfezijem, punila koncertne dvorane i u jednom razdoblju bila popularnija od bilo kojeg jugoslavenskog pjevača. Izdala je čak i nekoliko albuma u Istočnoj Njemačkoj, i to je zadugo ostalo njezino najvažnije tržište.

 

Nerazdvojni partner

Svoj imidž “vječne curice” zadržala je sve do kraja karijere, koja se počela gasiti 90-ih jer nije bila u stanju napraviti preobrazbu do zrele žene, što je - privatno - itekako bila. Kako je i Šerfezi, njezin nerazdvojni partner, sve rjeđe nastupao, tako je i ona prorijedila pojavljivanja, a posebno ju je pogodila smrt njezina supruga i mentora Kalogjere (2006. godine). Bila je rijedak fenomen estradne eksplozije s kraja šezdesetih pa do kraja 80-ih, bilo je jasno da to nije osobita glazba, ali nevjerojatan je fenomen da se mnoge od njezinih pjesama i danas itekako slušaju.

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta
Tagovi

Izdvajamo