Kad se Saša Lošić Loša jednom potpuno opusti, možda kad bude živio na Hvaru, kako snuje, intervju s njim bit će surovo, ispunjujuće iskustvo o zadnjim godinama Jugoslavije, okrutnosti rane slave, životnom potonuću i uskrsnuću.
Vođa je sarajevskog pop-benda Plavi orkestar koji je osamdesetih godina XX. stoljeća - zahvaljujući i zvucima narodnjaka, punka, rocka, zabavne glazbe - doživio razornu popularnost: pjesme “Bolje biti pijan nego star” i “Suada”, “Sava tiho teče”... znate i danas, iako mislite da ste ih čuli samo usputno. Lošićev talent danas se prelio i u pisanje filmske i kazališne glazbe.
Kad Saša Lošić pita: “Hoćete li da u intervjuu budem opširan ili kratak?” pitanje je iskreno, brižno, odgovor nevažan, jer Lošić je uvijek opširan, a još više brz. Razgovarali smo za prvog snijega, susnježice u Zagrebu ove godine i dok su meni, joj, na umu bile njegove riječi “... prve pahulje, čekat ću te moja draga kraj prve gimnazije...” iz jednog od najvećih hitova bivše države, Lošić se u trenu zanio:
“E vidite, susnježica u Zagrebu ima poetično-melankoličnu notu, kao sa slika Munira Vejzovića, pjesama Arsena Dedića. Ona je u Zagrebu najmanje depresivna, ima velegradsku notu. Svi drugi gradovi dobiju neku tmurnu, da ne kažem balkansku auru.”
Meni je Balkan OK, zanimljiv... dobro, gledam ga iz Zagreba.
- Ja sam se, nekako, prejeo Balkana. Egzotičnog svijeta iz mnogih eks-jugoslavenskih filmova. Trčiš kroz blato, a guske bježe od tebe kroz bijeli veš koji se suši na periferiji grada.
Gdje ste se toga prejeli? Gradsko dijete, iz Sarajeva.
- Imali smo u karijeri skoro 5000 koncerata. Imam mali doktorat iz života i običaja balkanskog poluotoka.
Ali i dugo ste živjeli u Ljubljani, više od 20 godina.
- Dok je trajala ratna tragedija, ja sam otišao u Ljubljanu. Kao i svakom “kulturnom emigrantu”, činilo se da će to biti privremeno... Ipak, stjecajem lijepih okolnosti, zadnje dvije godine opet živim u Sarajevu.
Lijepo vam je u Sarajevu? Povratak u sunčani rodni grad, znamo iz svekolike umjetnosti, može biti mračno iskustvo.
- Uživam. Posljednji ostaci svijeta koji smo nekad poznavali. Obožavam prirodnost i neposrednost Sarajlija. Kad tatu, recimo, izvedem u šetnju, prilaze nam žene, pa pitaju: “Loša, ima li ga ‘ko opeglat, vidi kakva mu je kragna” ili “Kad ćeš se ženiti više, vrijeme ti je, sine”... Imam i jako kvalitetne kave s prijateljima. Izaberemo neku temu za jutro, suprotstavljamo mišljenja... najviše je smijeha. U Sarajevu još postoje bankovi za stolovima, poput legendarnih klupa u Dalmaciji, čije mjesto moraš zaslužiti.
Od devetnaeste godine živite s oznakom “fenomena”, estradnog, glazbenog. Teški teret?
- U početku je to bila želja da postaneš netko... da Ona vidi da si postao netko. Želja proizišla iz pozicije luzera, jer mi smo bili djeca punka i novog vala i djevojke nisu bile zainteresirane za nas. Važnije im je bilo udati se za nekoga tko studira stomatologiju, pravo. Roditelji naših tadašnjih djevojaka, bez obzira na to što smo mi u tom trenutku bili zvijezde broj jedan bivše Jugoslavije, prodali 600.000 ploča, redovno su pitali svoje kćeri: “Lijepo, ali studiraju li oni nešto?”
A sad, što je tu je...
- Da, dragi čitatelji Jutarnjeg lista, evo, svjedočite što je od toga ostalo... Vidite kako sam maloprije hladno sam sebe pohvalio. 600.000 ploča! Izletjelo bez kontrole, uvijek mi bude neprijatno zbog toga. Izgleda da svi ljudi iz svijeta estrade imaju tu slabost. To je čitava jedna vještina, kako sam sebe pohvaliti a da zvuči skromno. Ali ja definitivno ne znam plasirati uspjeh.
Ne vjerujem. No kad ste bili još mlađi nego sad, bili ste jako slatki dečko...
- Drago mi je da nikad nisam bio lijep, tako da sam morao raditi na svom unutarnjem svijetu. Dakle, nikad zgodan, tek simpatičan.
Baš onako da vas čovjek uzme i nosi doma. To se nije uvažavalo kod cura?
- Nije. Djevojke su više voljele loše, misteriozne momke čija je šutnja sugerirala dubinu misli i opasne namjere. Uspjehom se sve promijenilo. Preko noći. A uspjeli smo favorizirajući svoje mane, kao: pogledaj, pa to su ljudi poput nas. I mi smo tada bili zatečeni euforijom oko nas. Nezaustavljivom. Na našem prvom koncertu u Zagrebu vrisak je trajao točno 60 sekundi. Kad smo ulazili u auto, a to je trajalo dvije-tri godine, fanovi su se redovno bacali na njega. Tih godina nismo dodirivali zemlju, uvijek pretrčavanje, kordon milicije oko nas, konji i sirene.
Raspad Jugoslavije činio se vašim konačnim padom. Kako ste se osjećali?
- U Ljubljanu sam stigao s kesom u kojoj je bio džemper, pasoš, Salingerova knjiga “Podignite visoko krovnu gredu, tesari”, pribor za brijanje i cipele sa srebrnim pertlama koje bi mi, valjda, trebale poslužiti za nastup. Družio sam se s prijateljima iz Laibacha, Irwina, Živadinovom, ekipom iz Mladine, dizajnerskom grupom Tandar, nekim starim prijateljima... Nisu dopustili da se osjetim građaninom drugog reda ili strancem. Nisam nastupao ni davao izjave, iz Ljubljane lamentirao nad tragedijom svoga grada.
Ljudima u Sarajevu to je bilo mučno slušati. Zamrznuo sam svoj lik i djelo. Da bih preživio, radio sam kao copywriter i napravio stotine jingleova za reklame, sigurno ste ih čuli a da niste znali da su moji, za Coca-Colu, Volkswagen, Gorenje, neke šampone, Mobitel... i počeo sam komponirati, skladao glazbu za tri najgledanija slovenska filma, “Kajmak in marmelada”, “Outsider” i “Petelinji Zajtrk” i dobio niz nagrada.
A onda, ponovno, pun zagrebački Dom sportova, deseci tisuća ljudi u Sarajevu, Ljubljani, Beogradu. Uglavnom mladi, i najmlađi. I sad ti to objasni.
- Nikad to nisam znao. Možda zato što nikad nismo bili pretenciozan bend, imali teške disharmonične pjesme, nego slavili poetiku ljeta, feeling good energiju, kao kad si imao 18 godina, pa se lijepo obučeš i silaziš u grad... A možda smo grupa opće prakse, zgodna za sve prigode. “Bolje biti pijan nego star” je pogodna za maturalne zabave, “Od rođendana do rođendana” za rođendane, “Sava tiho teče” bila bi idealna za razvode. Prednjači naš zavidni alkoholičarski repertoar: “Pijem da zaboravim”, “Daj mi vruće rakije”, “Mi smo pijane budale”...
Ni ja dosad nisam znala da je “Iznad Tešnja zora sviće”, koju pjevaju i Severina, Halid Bešlić, Hanka Paldum... vaša glazba za film “Gori vatra” Pjera Žalice. Mislila sam, stara pjesma.
- Kao što se misli za “Malo je malo dana”, “Gardelin”, “Bi li pošla sa mnom” ili “A ti se nećeš vratiti” koju pjeva Zvonko Bogdan da su tradicionalne pjesme. To, zapravo, ilustrira moju neambicioznost. Dok završavam jedan projekt, ja sam već mislima u drugom. Nemam volje promovirati samog sebe, sistematizirati svoj rad, kapitalizirati... Sve mi stoji u razbacanim arhivama.
U dugoj ste vezi, iako niste oženjeni. Je li partnerica vaša nekadašnja obožavateljica? Kako ste je upoznali?
- Znači, ipak nismo uspjeli izbjeći taj žuti dio?
Nije žuti, to govori o čovjeku.
- Ugledao sam je u prolazu. Dan kad su mi bile potonule lađe, pio sam kavu i jeo krempitu u kafiću u Ljubljani, vidjela me u ponižavajućem pokretu, s vilicom... Poklonila mi je tako šarmantan osmijeh, a ja sam pomislio, ovaj osmijeh vidiš samo jednom u životu. Nije ni znala tko sam. Ozbiljno. Morao sam se dobro potruditi, provjeriti jesam li bez oblande javnog lika zanimljiva osoba.
Žene... oduvijek su me mučili vaši stihovi “čovjek u životu ima dvije ljubavi, jedna mu kuha, a druga mu je sudbina”. To je nekorektno prema ženama.
- Mislite politički nekorektno? Uh, kakvo pitanje... Samo da se fokusiram, ovo je neočekivani aperkat...
Da se ja prepoznam u ovoj koja kuha, vi biste ručak dobili na glavu, i spakirane kofere.
- Vi ste u pravu, zvuči nepošteno... Opravdanje je možda da sam imao 19 godina kad sam to napisao, nisam bio vješt s riječima. Osim toga, bili smo članovi pokreta New Primitives i ta pjesma je bila upravo kritika likova koji ulaze u brak ne iz ljubavi, nego ispunjenja stereotipa...
Kao i za Bregovićem ili Štulićem, kad se Jugoslavija raspadala, a oni otišli u inozemstvo, ostale su neke ružne riječi i za vama. Recimo, miljenici sistema, a lako je uspjeti s crvenom maramom oko vrata, crvenom zvijezdom...
- To ste rekli onako pažljivo, da me ne uvrijedite.
A, pardon. Zvijezdom ne vrijeđam ljude, upravo obrnuto.
- Sve to koristili smo namjerno. Sarajevo je tada bilo živa scena, svi su eksperimentirali, uživali praviti umjetničke nesporazume. Tad su pjesme i parole o bratstvu i jedinstvu bile totalno out, usudio bih se reći - blam za moju generaciju. Ali bili smo djeca punka i novog vala, ironije 80-ih, postmoderne, a osobito novog primitivizma, mi smo, poput Idola, koristili kemp manire. Sjećate se, idoli su nosili krombi kapute i pjevali na ruskom...
Idoli, uz Haustor, moj najdraži bend osamdesetih.
- E, a mi smo se poigravali socrealističkom ikonografijom, izmišljali svoje identitete, svoja alter ega da bismo zgražali establišment i tadašnju kritičarsku scenu. Tim konceptualističkim duhom zarazili su nas Buldožer, Idoli, Film, Salinger, Elias Canetti, Škvorecky, Hrabal, Marek Hlasko...
Izmišljeni identitet je važan za umjetnost, a u vašem se slučaju pokazao i pravim pogotkom.
- Naše su ploče uvijek prodavale čiste ljubavne pjesme! Politički kontekst naših pjesama nema veze s nama niti nam je to bilo zanimljivo... Na gimnazijskim tulumima su najlošije prolazile protestne pjesme. Na drugom albumu smo se s “Fa fa fašista nemoj biti ti” pokušali maknuti od sladunjave pojave Plavog orkestra koju su nametnuli PR-ovci drugih bandova i postali najomraženiji band te godine.
No uz veliki povratak Plavog orkestra i sve što ste vi još napravili, postalo je jasno da se ipak radi o vašem pravom, specifičnom talentu, a ne mutnim silama. Je li vas nekad ophrvao trijumfalizam?
- Nikada. Zuko Džumhur, veliki bosanskohercegovački pisac, rekao je da je proputovao cijeli svijet, ostvario snove, ali da bi dao sve da još jednom okusi onu teleću juhu koju je davno pojeo na željezničkoj stanici u Bosanskom Brodu. Émile Zola pred smrt je rekao da bi svu svoju slavu, sve nagrade dao za trenutak zaljubljenosti kada je imao 19 godina...
Dobro, to Džumhur i Zola, što kažete vi?
- Trijumfalizam, želju da pobjeđuješ, da uvijek budeš u pravu smatram vulgarnim porivima.
Osjećate se krivim što mladi danas, u Zagrebu, Beogradu, gradovima i selima, obožavaju “cajke”, rekli ste. A vjerojatno nije tako.
- Kad sam 1983. bio u vojsci u Bitoli, dok smo stajali u menzi u zmijolikom redu, čuo sam kako dopire neka loša glazba... Osamdeset posto vojnika u redu počelo je pjevušiti, a nas nekoliko - koji smo slušali punk, novi val, čitali Polet i Džuboks - izbezumljeno smo se pogledali. Bila je to pjesma “Mali mrav”, preteča svih turbofolk pjesama: “Mali mrav, mali mrav, u njedrima nest’o, moram da ga naađem da menjamo mestooo...” Tek tada sam shvatio da živim na brdovitom Balkanu, a da su Azra, Film, Idoli, Haustor tek male urbane točkice na ruralnom nebu...
Pa ste se Balkanu prilagodili?
- Ne baš. Ljudi nisu morali znati da sam bio student Likovne akademije u Sarajevu na odsjeku za industrijski dizajn, ali mi nije jasno kako to da nitko od učenih glava nije pomislio - ako se na istom albumu nalaze pjesme “Šta će nama šoferima kuća” i “Goodbye teens” - da tu nešto nije u redu, da ta dva svjetonazora teško mogu biti zajedno.
Miljenko Jergović je jednom zapisao da su “Suada”, odnosno folk elementi bili tek “incident” u ranom pop-punk repertoaru Plavog orkestra. Kada se naša prva ploča “Soldatski bal” prodala u gotovo 500.000 primjeraka, počeo nam je goditi uspjeh. Iz undergrounda smo lagano klizili prema establišmentu.
U uspjehu je počivao paradoks: što smo bili popularniji, doživljavali smo sve veći konceptualni poraz. Možda u mojoj radoznalosti leži jedan od razloga mog kompliciranog javnog statusa. Kako nekome objasniti da isti čovjek jedne godine piše operu po Euripidovoj tragediji “Bakantice” na starogrčkom jeziku, druge muziku za seriju “Vratiće se rode”, a onda pleše po sceni i pjeva “Suadu”. U tom nadrealnom vrtlogu prolazi moj život...
Promijenili ste 100 kapa u životu?
- Pedesetak, možda i manje. Ovo nije moja originalna kapa. Moja originalna kapa iz 1983. je “lenjinka”, kasnije je 1985. postala “lošinka”. Kapu koju sam nosio na početku prvi sam put vidio na fotografijama učenika 1. sarajevske gimnazije iz 20-ih godina prošlog stoljeća. Slike sam vidio u muzeju gimnazije. Ova koju sad nosim je “olivertvistovka”, “dikensovka”.
I kaput je sličan originalnom... ni njega ne skidate.
- Ma, ne. Kupio sam ga tu u Zari, nedavno. Mi smo nekad vojne uniforme bojili u teget i prišivali zlatnu dugmad. Isti outfit sam poslije vidio kod mnogih bendova, Coldplaya, Oasisa. Uvijek smo bili ispred vremena.
Davno, kapu ste jednom skinuli. Poslije vas bez nje nitko nije vidio. Kao zalijepljena, skrivate se njome.
- Bilo bi neatraktivno bez nje. Poslije tog skidanja, članovi benda su mi brižljivo rekli: “Znaš šta, ma... bolje da nosiš onu kapu”. Kad smo osamdesetih doživjeli tu nenormalnu popularnost, hodao sam jednom sarajevskom ulicom i odjednom čujem iza sebe: “Loša, Loša, samo momenat!” Izlazi gazda jedne prodavaonice kapa na Baščaršiji i kaže mi: “Samo da ti zahvalim, prodali smo 70.000 ‘tvojih’ kapa, od njih smo žena i ja izgradili vikendicu”. U izlogu je pisalo, “kapa ala Loša”, kao jedna riječ. Sad vidim da ta kapa doživljava revival, nije je više blam nositi. Nekako mi je malo slabo...
Od intervjua?
- Ma ne, od mog javnog lika. Izmišljam ga, opet. To mi se uvijek dogodi kad promoviram nešto. Ne osjećam se vrijednim, tko sam ja da nekome nešto važno pričam?
Dobro, dok se malo saberete, što promovirate?
- Imamo koncert, live album i novi singl... zatvaranje kruga. Sve se zove “Everblue”, kao evergreen. Snimamo prvi live album, najbolje s koncerata u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu... Više nećemo izdavati studijske albume, samo singlice, kao 60-ih.
Radite s Danisom Tanovićem?
- S Danisom smo dobri prijatelji. Mislim da smo pronašli iznimno zanimljiv projekt koji bi mogao dati uzbudljive rezultate. Dosad sam napisao muziku za nekih pedeset filmova i serija, za desetke teatarskih predstava, seriju “Vratiće se Rode” i mnoge druge... Imam dvadesetak sati neobjavljenog materijala. Uživam i u pop-svijetu. Raduje me pomisao na naš koncert u Domu sportova, mjestu naše mladosti. Tu ćemo biti transvremenski povezani s legendarnim grupama, tu se čuo glas Micka Jaggera, Freddyja Mercuryja, Paula McCartneyja. Danas svi hoće u Arenu.
Vi ste već napunili zagrebačku Arenu.
- Pa jesam... A dok vam govorim o budućim nastupima, pužem k izlazu. Pripremam se na trenutak kad ću trajno živjeti na otoku. Hvaru.
Izdržat ćete zime na otoku?
- Da. Imat ću vinograd i jednu plavu majicu koja će od pranja s vremenom izblijedjeti. Bregović mi je rekao: “Nećeš izdržati... ne podcjenjuj asfalt na kojem si odrastao”. Spreman sam. Čak i na to da me nitko nikad ne posjeti.