ZAGREB - Na vijest da je umrla draga Magda Weltrusky, naša velika novinarka s najdužim stažem (pisala je bez ikakvih prekida točno 50 godina), sjetila sam se s dubokom sjetom kako joj se nikada nisam povjerila o jednoj važnoj stvari, čak ni u našem posljednjem razgovoru prije 15-ak dana. Uvijek sam joj željela reći da joj nisam zamjerila što me prije više od 25 godina ozbiljno prekorila jer sam na dužem, neplaćenom godišnjem koji sam provela u inozemstvu 'premalo mislila na redakciju Svijeta' u kojoj smo radile.
Bila sam tada mlada i iznenađeno pomislila da moje vrijeme pripada samo meni, za moje snove. No, Magda, prva koja me upozorila da kao žene i kolegice, bez obzira na godine, moramo biti na ti i razgovarati bez površnosti i predrasuda koje imaju mladi prema generaciji svojih roditelja, ukazala mi je, ponešto nemilosrdno, da velik dio njezine životne strasti odlazi na posao - ukoliko želim da me cijeni to mora i kod mene osjetiti.
Direktno, u glavu, s intuicijom sjajnog psihologa laika, Magda mi je rekla što misli o životu i odnosu prema radu i ja sam to zapamtila zauvijek, baš kao i svi oni koji su joj se obraćali pismima sa svojim životnim dilemama u redakciju Svijeta i potom Glorije, od njezinog osnutka 1994. godine.
Zaljubljena u emocije
Našem zajedničkom kolegi Željku Žuteliji prije desetak godina objasnila je samo polovično, čini mi se, tajnu uspjeha svoje rubrike Neka ostane među nama: “Usudila bih se reći, tajna je u iskrenosti i čovjekoljublju”. Ja bih se usudila dodati da je Magda bila poput Yvesa Montanda koji pjeva 'osjetljiv sam na zvijezde na nebu, nepopravljivo romantičan'. Magda je bila zaljubljena u ljubav, strast, emocije, sve što nas uzdiže iz banalnosti svakodnevice. Zato je s toliko posvećenosti čitala i razmišljala o tuđim životnim problemima, koji se gotovo uvijek, da parafraziramo Tolstoja, daju svesti na 'patnje srca'. U popularnosti njezine kolumne veliku je ulogu odigrala i njezina moć empatije, koju imaju samo rijetki, ta sposobnost da tuđe probleme doista proživi.
Godinama su me znali pitati je li Magda Weltrusky pravo ime, autentična osoba ili spoj nekoliko pisaca koji se izmjenjuju, te savršeno skrojenog imena za modnu urednicu Svijeta iz socijalizma. No, iako je to bilo njezino pravo ime, Magda je doista bila poput nekog lika iz književnosti u kojeg se morate zaljubiti zbog intenzivnog života na kojem mu zavidite. Ona je odabranima voljela prepičavati svoj život kao neku uzbudljivu, romantičnu Leanovu melodramu (iako je isprazne ljubiće mrzila silinom prve genracije emancipiranih žena i jednom se jako posvađala sa suprugom Stjepanom Sablićem, profesorom na Građevinskom fakultetu, oko interpretacije filma 'Doktor Živago').
U njezinu životopisu, dakako, ističe se impozantnih 50 godina karijere u novinarstvu, i to u samo dvije 'ženske' redakcije, što je gotovo nevjerojatno za naše vrijeme instantnog zaborava nečijih postignuća iz prošlosti i stalne želje za promjenom u strahu od dosade. A dosada, kao što znamo, uvijek počinje u nama samima, ne od drugih, rekla mi je jednom Magda, majstorica za pronalaženje strasti u svakodnevici.
Floridni, romantični stil
Uvijek je pisala s mukom, dugo, neobično je polagala na svoj floridni, romantični stil, ispravljala je i redigirala samu sebe do perfekcije. Kad bi tekst bio gotov, osjećala je veliko postignuće, kao da je na poslu stvorila jedno svoje malo umjetničko djelo, koje istovremeno uvijek progovara i o njoj, njezinim životnim preokupacijama i vrijednostima. Naime, nikada, ni u socijalizmu, nije skrivala svoju pripadnost građanskoj kulturi, svoju ljubav za umjetnost, glazbu, arhitekturu. Obožavala je i modu, ali ne onu konzumerističku, trendovsku, već onu koja se temelji na velikom uvidu i znanju, što je godinama proučavala u Parizu, kamo je odlazila redovito, barem jednom godišnje.
Magda Weltrusky, kći zlatara i draguljara, koja je studirala povijest umjetnosti stanujući na Šalati, kod ujaka, doktora prava i njegove žene, profesorice francuskog, u Vjesnikovu neboderu izgledala je upravo poput Francuskinje; visoka, vitka, uspravna i u godinama, nikad nije došla na posao bez Chanelove šminke na licu. Mislim da mi osebujna autorica vrhunskog epistolarnog novinarstva - malih poema ljudskosti, razumijevanja i želje da i najtužnijima podari svoju čudesni joie de vivre - neće zamjeriti ako ovom prilikom ispričam još jednu stvar koju je možda, kad mi je to pričala, 'željela ostaviti među nama'.
Bila je jednom jako, jako davno silno zaljubljena u Edu Murtića, koji joj je gotovo slomio srce, no i dalje ga je neobično cijenila kao umjetnika i čovjeka koji je s njom dijelio tu veliku strast za 'život punim plućima'. Pričala mi je kako su se ludo provodili pedesetih godina, bez puno novca...
Slušala sam je poput sljedbenice, tiho i posvećeno, dok mi je prepričavala kako je znao predložiti, sasvim iznenada, da se sjednu na njegov motorin i 'sad odjure u Opatiju na kupanje' i kako s njime nikada nije osjetila da je ostao 'bez velike životne inspiracije'. Ne mogu završiti priču o Magdi, zaljubljenici u umjetnost, osjećaje, djecu (obožavala je svoju Aticu, kako je zvala svoju kći Astrid, danas liječnicu u Njemačkoj), bez jedne slike koju pamtim kao prizor iz najboljeg filma.
Nedostižni restorani
Tužne su pedesete, u Zagrebu se živi praktično bez doticaja s inozemstvom. Prva skupina aspolvenata Filozofskog fakulteta dobija dozvolu da kao dio studijskog putovanja obiđu sjevernu Italiju. Svi su ponijeli gavrilovićke i nitko se ne usudi prići basnoslovno skupim zapadnim restoranima, trgovinama, kavanama.
Magda i njezina najbolja prijateljica stoje na venecijanskom mostu Ponte dell'Accademia i tužno uzdišu zbog skorog povratka u sivu domovinu.
Prilazi im jedan gospodin, počinju razgovarati o umjetnosti, on ih vodi na ručak u najbolji restoran, potom po trgovinama, u Florian... Neću ispričati do kraja priču o studentici i poznatom (bogatom) slikaru, no prepuna je vožnji lagunom u gondoli pod mjesečinom, dubokih i iskrenih priča o životu i umjetnosti, a značila je početak jednog predivnog prijateljstva koje je trajalo sve dok ga smrt nije prekinula.